Neke knjige se ne čitaju, one se proživljavaju kao niz sporih, neizbježnih potresa. Zbirka poezije “Mali svakodnevni padovi” autora Đorđa Krajišnika (u izdanju izdavačke kuće Enklava) je precizna dijagnoza stanja u kojem se gravitacija ne odnosi na fiziku, već na dušu.
Krajišnik ne piše o herojima, niti o pobjedama. On piše o onome što ostaje kada se svjetla ugase: o usamljenosti koja miriše na vlagu, o Sarajevu koje je istovremeno i dom i fantomska bol te o djetinjstvu koje se, umjesto u šećernu vunu, pretvara u stalaktite koji prijeteće padaju. Njegov glas je glas uljeza, stranca i slučajnog gosta u životu, onog koji kasni na tuđe sahrane jer je previše zauzet fiksiranjem sopstvenih krhotina.
U svijetu koji nas forsira na stalni uspon, Krajišnik nas poziva na iskrenost pada. Kroz ovaj serijal, objavljivaćemo zbirku u pet ključnih ciklusa, prateći putanju od prvih dječijih sjećanja do konačne rezignacije nebeskog plivača.
I dio: Ulazak u svijet (Geografija sjećanja)
Prvi ciklus nas vodi tamo gdje je sve počelo. Od uvodne pjesme koja daje naslov zbirci autor mapira teren svog odrastanja. Ovo je djetinjstvo bez filtera: miris bagrema i bljutavost pijeska sudaraju se s hladnoćom crvenih najlona na prozorima.
Ovdje čitalac upoznaje dječaka koji se kotrlja nizbrdicom, ali i čovjeka koji već tada sluti da će svako skretanje biti krivo. Završnica ovog bloka, u kojoj se toplina doma pretvara u slatkasti miris panike dok se u blizini kupa mrtvac, služi kao ulaznica u svijet u kojem poezija ne nudi utjehu, već istinu.
Dobro došli u prve metre slobodnog pada.
Mali svakodnevni padovi
Sjetim se Pesoe
Lisabona i mačaka
koraci kao slova
gube se u pijesku
i sve strane svijeta
postanu ranjive
ne znam ko me šalje
i kuda sam pošao
da li sam isti onaj
koji je krenuo na put
moje sobe
u jednom od milion svjetova
koji niko pouzdano ne
zna da odredi
(a i kad bi znao,
šta bi zapravo znao?)
uvijek se vraćam
i zauvijek odlazim
uljez, stranac
slučajan gost
u životu
želim da te vidim
kao da te nikad nisam znao
uz male svakodnevne padove
svako kasni
na nečiju sahranu.
Ni jeka mi se ne vraća
Izolovan od događaja
vratio sam se malim stvarima
ljeta podnosim sve teže
i nigdje ne mogu stići
polegle trave usamljene
trnu kao zubi
bacim kamen
u provaliju riječi
ni jeka mi se ne
vraća.
Kao igračka psa
Umaraju me ljudi
i razgovori
bez cilja
kamufliram se
u kameleonsku sjenku
osmijeha
i klimam glavom
kao igračka psa
postavljena
na zadnje staklo
automobila
ako mi tišina dođe u susret
prigrlim je kao majku
zadržim dah
zatvorim oči
slušam
ono što se ne može čuti
postajem dječak
što se kotrlja nizbrdicom
osjećajući kako ga biljke
i insekti bockaju
vraća se oblicima
koje udahnuo sam
sa prvim krikom u porodilištu
fleševi bezbrižnog neznanja
uglazbljeni u mir
jednog vremena
koje trajno obilježava svaki
pokret
svako gledanje
okrugla šteka
na vratima
praroditeljske kuće
bunar
potok sumnje
i sve izgubi se
kao da nikad nije
ni bilo
dugo sanjam
prvotne oblike
geometriju
neprekinute čežnje
što traži razbijene krnjatke sebe
i ne uspijeva ih
sakupiti nikad
u jedinstvenu sliku
vrijeme koje se udaljava
ovo je vrijeme sada
bezvremeno nikad
nepovratno u agoniji
odsustva.
Sarajevo
Čitav život patiš za svojim gradom
ne onakvim kakav on jeste
nego onim koji spoznao si
u primordijalnim slutnjama svjetla
ulice poput krvotoka
neki ringišpil nestvarno lijep
zelenilo u septembru
s pozlatom vječne jeseni
koja uznemiri
i gorči
a opet je čista slast
djedov automobil klizi
iza obronaka brda
stidno se ukazuju obrisi
treperenje
udara u središte stomaka
noge odrvene
nemaš daha
i kao da sanjaš
sa strahom da ćeš izgubiti nešto
dragocjeno
fantomska bol generacije
maštamo i suzimo o onome
što nismo živjeli
obilježeni
trajno zakinuti i prevareni
osuđeni na priče
na varljiva sjećanja
može biti da me moj san strpljivo podsjeća
na moje izdaje bjegove kidanje spona
nestalnost osjećaja
ili naprosto govori da sam prognanik
kojem je oduzet dom u dolini
sat na kuli vječno vrijeme
bio jednom jedan grad
tražiš ga a njega nema
utopio se u sebe
sakrio u nevidjelost.
Okrunjen maslačkovim laticama
Vjerovao si da ćeš obnoviti kuću
svog rođenja
i spasiti bar jedan metar zemlje
što se u bescjenje rasula u tuđosti
pamtiš prve svjetlosti
vodu
i listopadnu šumu
kako šapuće ranom proljeću
otac se mlad
neranjena lica
proteže zori
sve počinje u jednom bljesku
u mirisu bagremova
ukusu njihovog cvijeta
na nepcima
bljutavosti pijeska
i slasti jagoda
krivudanju bicikla
niz nepregled doline
sloboda
otkrivanje tjelesnosti
koje će postati neprolazna priča
o težini
koja vuče poput sidra
referentna tačka
i uporište svakog padanja
lanci kao opsesija
bez kojih ne ideš nigdje
i kutijice u koje pakuješ
sve svoje strahove i želje
okružen životinjama
okrunjen maslačkovim laticama
razvezane pertle
sapinju ti korake
krenuo bi ali
izmiče ti tle
pukotine nagrizaju igračke
i porodične albume
a potom mrak
ciglu po ciglu
djetinjstvo se
razlaže na kiši
u vlazi i mokrim zidovima
hladnoći crvenih najlona
i prozorima
kroz koje se ne vidi ništa
majka u obrisu
kućnih vrata
nakrivljena kao sušom
prerano ubijena breza
puževi golaći
crne rupe
vremenskog retrovizora
okviri bez slika
pomućenje
suze
mnogo suza
lončići vode
slivaju se niz leđa
uz jezu kože –
otapanje leda
stalaktiti prijeteći padaju
poput oštrica
ogoljenih noževa.
Akustika djetinjstva
Možda ova noć ne bi bila
tako duga
da si se oprostio na vrijeme
sa iluzijama djetinjstva
zaboravio da toplina
može biti smisao svakog utočišta
a ritam koraka džez kasnog ljeta
zrelosti
ako premotaš kadar
on se zaledi uvijek
na istom mjestu
zaškripi na slici među ružama
strmoglavljuješ se
puzeći niz stepenište
one kuće koja nikad nije
postala dom
a neprestano se vraća u refrenima
fen je – fu fu naj naj
a svjetlo se ne može upaliti
ni kad je dan došao do zenita
progone te sjeni košmara
okapava olovo stravno
sa djedovog raspuklog srca
u opsesivnim ponavljanjima
da nikad nećeš nadživjeti ono što
porodica zakopala je u tebe
ako je neko u tvojoj blizini
kupao mrtvaca
neprestano se u nosnicama
slatkasto glasa
panika
odbijaš odbrojavati sate
dane i godine –
ne postoji ništa
sve se sabija u svoju
suprotnost
što zavoliš
sahraniš u mislima
lakše je
podnošljivim se čini najprije
zamisliti kraj
znoje se dlanovi
širi se nelagoda
kao proboj kišnice na plafonu
potpločne kuće
najlonom griješ hladna
ramena
doživljavaš prve erekcije
penjući se uza zid
i sve se prostire u prazninu
užitka
iza kojeg se
otvara ponor
krotiš ga
daviš
samo da bi disao
kako ćeš se vratiti
ako si zalutao?
kako ćeš znati
da si zalutao?
Vjerovati u baštenske patuljke
Treba čekati
i vjerovati
da će jednog dana
doći i u tvoju kuću.
Nastavlja se…
Jer padovi nikad ne dolaze sami.
