Neke knjige se ne čitaju, one se proživljavaju kao niz sporih, neizbježnih potresa. Zbirka poezije “Mali svakodnevni padovi” autora Đorđa Krajišnika (u izdanju izdavačke kuće Enklava) je precizna dijagnoza stanja u kojem se gravitacija ne odnosi na fiziku, već na dušu.
Krajišnik ne piše o herojima, niti o pobjedama. On piše o onome što ostaje kada se svjetla ugase: o usamljenosti koja miriše na vlagu, o Sarajevu koje je istovremeno i dom i fantomska bol te o djetinjstvu koje se, umjesto u šećernu vunu, pretvara u stalaktite koji prijeteće padaju. Njegov glas je glas uljeza, stranca i slučajnog gosta u životu, onog koji kasni na tuđe sahrane jer je previše zauzet fiksiranjem sopstvenih krhotina.
U svijetu koji nas forsira na stalni uspon, Krajišnik nas poziva na iskrenost pada. Kroz ovaj serijal, objavljivaćemo zbirku u pet ključnih ciklusa, prateći putanju od prvih dječijih sjećanja do konačne rezignacije nebeskog plivača.
IV dio: Jedro srca (Ljubav kao dosje iz bolnice)
Nakon egzila u sobu i tišinu mačijeg jezika, četvrti ciklus “Malih svakodnevnih padova” vraća nas drugom ljudskom biću, ali bez iluzije o lakom iscijeljenju. Ovo su ljubavne pjesme pisane u čekaonici bolnice — tamo gdje je tjelesnost istovremeno i izvor užitka i dokaz propadljivosti.
Ljubav kod Krajišnika nije romantični dekor, ona je mrtav jezik koji još pokušavamo govoriti, ona je bjelina koja nas potiskuje svakog ka njegovoj bolnici. Autor ovdje prodire u bliskost bezobzirnom iskrenošću, ali i s neočekivanom, gotovo dječijom bezazlenošću. Centralni motiv ovog dijela je ontološka sumnja u sreću, a ona se ovdje ne podrazumijeva, ona se tretira kao „jedan dan odmora od težina, kao kratkotrajni izostanak bola koji nas odmah čini sumnjičavim.
Jedro srca je metafora krhke konstrukcije od zarđalih šrafova i propadljivog materijala koja ipak pokušava da uhvati vjetar usred pustinje. Krajišnik nas podsjeća na to da je voljeti nekoga zapravo pristati na to da zajedno pišemo povijest naših bolesti. To je najviši oblik bliskosti koji ovaj pjesnik nudi — ne obećanje zdravlja, već zajedničko prihvatanje dijagnoze.
Dolazi oluja
Pucketaju u vazduhu
razorne čestice
nemira
privezao bih za sebe
sve koje volim
kojima sam poklonio sekundu
trajanja.
Nenadani dodir
Jedino kada ćutim
siguran sam
da ništa ne gubim
dnevnu rutinu
omeđujem prostorom
balkona
zanosim se
idejama o jugu
o daljini slobodnog
prostora
još više utišanom sebi
i dodiru
koji nenadano prostruji tijelom
kao drhtaj blage hladnoće
zaobišla te smrt
kažu.
Jedro srca
Ako sam ovog trenutka sretan
pitam se
čime zaslužujem
jedan dan odmora od težina
koje napadaju zarđale šrafove
i propadljivi materijal
onoga od čega sam
sačinjen
konstrukcija krhke snage
i paučasta nosiva greda
strijepe pri svakom udaru vjetra
ili nečijeg daha
treperi jedro srca
dok spavaš
vijori se moja budnost
u pustinji
pocijepana i ponosna
cvjetna zastava
ostavljena na zakrivljenom koplju
svjedočanstvo
da moglo je biti
možda
i drugačije
za nijansu svjetlije
da mogli su se zamladiti ožiljci
zarasti brazgotine
omekšati grubosti
nanovo sazidati razgrađeni suhozidi.
Bolnica
Stanom lete
počupani umivaonici
i pohabane jastučnice
histeričnih jednočinki
bjelina nas potiskuje
svakog ka njegovoj
bolnici.
Mrtvi jezici ljubavi
I
Ne mogu ničemu da te naučim
prazan mi je um
a stopala su vječni led
na istom mjestu
u isto vrijeme
sutra
stvarnost razbijena u parčiće
zabada se u tkiva egzistencije.
II
Crna si tinta koja je kapnula
u moju šalicu
i sad se nezadrživo širi
cijelom površinom
mrtvi jezici ljubavi
još su u upotrebi
ne zna se ko otključava
a ko zaključava naše ćelije –
stanujemo na svim
starim adresama
mjesec obećava da će ostati
nepristrasan.
Sestre nesvjestice
I
Ne prati te ništa
osim noći
slijep u maternici ništavila
lak i neživ
tek nekakav opažaj
postaješ svjestan svog lica
kao da pripada drugom
i prelijepo odjeveni ljudi
polaze u šetnju
i teturaju
grad zaboravljenih stvari
posmrtni ostaci jednog
lijepog sna.
II
Kao avet na prozoru
posmatram sumrak
nemajući izbora
stan kao tamnica
jeka uličnog uzvikivanja
sloboda kao puko postojanje.
III
Zubi od malih riječi
i jezik šiljat
vreo
od nje mi gore oči
žarulje sred rulje
neka tvoje bude sve
daj meni sunovrate
pitam se gdje si sada
zašto te zjenice više
ne registruju
nestala si iz spektra
iz tablica
i koordinatnih sistema
ne znam šta sam bio
zaboravljam ritam koraka
kupaju me sestre nesvjestice.
Daleko od svakog vrha
I
Baš sad
tu gdje sjedim
dešava se ono što dugo očekujem
ali zakočen sam
gdje sam
zašto ne mogu da govorim
i pokrenem prste
lampa osvjetljava taman toliko
da ne razaznajem u šta gledam
sve je poznato
a ništa prepoznati ne mogu
ni u obrisima
kad bi potekla voda
i procurile cijevi
kad bi bar jedna kap
pala sa plafona
raspukla bi se iz hiromantije
poput ljuske kestena
glava i sve
zarobljeno u njoj.
II
Daleko sam od svakog vrha
možda bliži dnu
nego sam spreman priznati
praznični su dani
i dosada crpi
svaku kap radoznalosti
krevet se udubljuje
pod krivim leđima
kažu vrijeme je preporoda
i vaskrsenja
raspada se opna
okolo užeglih želja
da mi je samo jedan kamen
pri ruci
da njime zatučem prazninu
pod lobanjom.
Prevrelo bujanje u grudima
I
Ubija me odsustvo imaginacije
da u zaumlju projicira sliku
koja može otići dalje
otploviti iza druge obale
zapaliti šumu i probiti svaku
koprenu samoobmane
pržim kožu na suncu
susrećem se sa knjigama
koje nemaju smisla
i stihovima koji sami sebi spotiču ritam
osipa se čežnja
poput sitnog pijeska
u eksploziji kamenoloma
rovokopači tovare emotivne viškove
kamioni prezupčeni ljetom
udaljavaju se
i zamiču u prostore nevidljivosti
nijedna rijeka nije dovoljno duboka
da mogu zagaziti i rashladiti
prevrelo bujanje u grudima.
II
Još nije suviše kasno
da nacrtam svoje pravo obličje
čekam
jer jedino ono ima smisla
čekati nije samo zarobljena
misao sazrijevanja
ako uzmem iglu
nisam siguran da mogu
udjenuti konac još jednom
ušice se okreću ka zjenici oka
svijetlo je
tamno je
sve mračnije.
Nastavlja se…
Jer padovi nikad ne dolaze sami.
