Ontologija praznine: Zašto nas poezija Nile Štambuk Svrdlin ostavlja pod raskopčanim nebom?

Nila Štambuk Svrdlin piše stihove koji škripe poput stare mašine za šivanje i režu poput gelera. Njen poetski svijet je postpokaliptična prodavnica u kojoj se umjesto robe nude dronjci Pandorine kutije, a umjesto utjehe – nalaz. To je poezija koja ne trpi višak pridjeva, jer je u jeku ratne krađe svaka riječ dragocjenost, svaki zarez barikada, a svaka strofa pokušaj da se izmjeri dubina provalije između onoga što smo sanjali i onoga što nas je pojelo.

Nila nas ne vodi u lirske bašte, već nas ostavlja pod raskopčanim nebom s kojeg vise dronjci djetinjstva, ostavljajući nas da gledamo u male zarđale singerice kao u jedine preživjele svjedoke intime. Kod nje nema sakralnog bez brutalnog; čovjek je kod nje zapet u ždrijelu boga, a hljeb se mrvi dok ga ptice jedu umjesto nas, ostavljajući nam samo praznine kao jedinu autentičnu formu pričešća.

Njena “Perikrečija” nije kraj, nego ogoljavanje do kraja– trijumf barutne soli i vješanje jezika na horizonte koji više ništa ne obećavaju. Dok gradimo vjere kao svjetska čuda, autorica nas brutalno suočava s ključnim paradoksom: hramovi koje podižemo su naši, ali bogovi u njima su odavno tuđi. Između djetinjstva i vječnosti ona podiže zidove od stihova, svjesna da smo, uprkos faraonskim ambicijama, na kraju tek pijesak – onaj tragični propust rajskih rijeka koji uzalud pokušava zadržati plod, istinu i hod.

Pred nama su dvije pjesme koje ne traže čitanje, već suočavanje. One su odstrel sunca u direktnom prenosu.

Praznine

raskopčano nebo gledam

sa njega vise

posljednji dronjci Pandorine kutije

odlomljeni snovi

i naše djetinjstvo

male zarđale singerice

oblaci su malene zakrpe

za te rupe

ko napuštene prodavnice

u jeku ratne krađe

rastrgnuta bedra vasione

vrište

čovjeka zapetog u ždrijelu boga

gore se hljeb naš suh

mrvi

dok naforu jedu ptice

i opet nas dugo pričešćuju praznine

Perikrečija

Vješaju jezike na horizontu
niz uže s oltara, vjetre i suše
jak mišić za zdravlje pojest
plima barutne soli dok rže
i zvona osuta u brabonjke
idila mrtvog proljeća
daleko od vimeta
daleko od mlijeka
zaboravlja molitvu

I opet smo pijesak
tek propust rajskih rijeka
da zadržimo plod, istinu i hod
Brojimo zrna u krvi
Žrtvenik izranja prvi
iz našeg faraonskog sna
Gradimo vjeru
ko svjetsko čudo
Tek Hram je naš, a Bog tuđi
I vječnost u nama
čeka na
odstrijel sunca