Nila Štambuk Svrdlin piše stihove koji škripe poput stare mašine za šivanje i režu poput gelera. Njen poetski svijet je postpokaliptična prodavnica u kojoj se umjesto robe nude dronjci Pandorine kutije, a umjesto utjehe – nalaz. To je poezija koja ne trpi višak pridjeva, jer je u jeku ratne krađe svaka riječ dragocjenost, svaki zarez barikada, a svaka strofa pokušaj da se izmjeri dubina provalije između onoga što smo sanjali i onoga što nas je pojelo.
Nila nas ne vodi u lirske bašte, već nas ostavlja pod raskopčanim nebom s kojeg vise dronjci djetinjstva, ostavljajući nas da gledamo u male zarđale singerice kao u jedine preživjele svjedoke intime. Kod nje nema sakralnog bez brutalnog; čovjek je kod nje zapet u ždrijelu boga, a hljeb se mrvi dok ga ptice jedu umjesto nas, ostavljajući nam samo praznine kao jedinu autentičnu formu pričešća.
Njena “Perikrečija” nije kraj, nego ogoljavanje do kraja– trijumf barutne soli i vješanje jezika na horizonte koji više ništa ne obećavaju. Dok gradimo vjere kao svjetska čuda, autorica nas brutalno suočava s ključnim paradoksom: hramovi koje podižemo su naši, ali bogovi u njima su odavno tuđi. Između djetinjstva i vječnosti ona podiže zidove od stihova, svjesna da smo, uprkos faraonskim ambicijama, na kraju tek pijesak – onaj tragični propust rajskih rijeka koji uzalud pokušava zadržati plod, istinu i hod.
Pred nama su dvije pjesme koje ne traže čitanje, već suočavanje. One su odstrel sunca u direktnom prenosu.
Praznine
raskopčano nebo gledam
sa njega vise
posljednji dronjci Pandorine kutije
odlomljeni snovi
i naše djetinjstvo
male zarđale singerice
oblaci su malene zakrpe
za te rupe
ko napuštene prodavnice
u jeku ratne krađe
rastrgnuta bedra vasione
vrište
čovjeka zapetog u ždrijelu boga
gore se hljeb naš suh
mrvi
dok naforu jedu ptice
i opet nas dugo pričešćuju praznine
Perikrečija
Vješaju jezike na horizontu
niz uže s oltara, vjetre i suše
jak mišić za zdravlje pojest
plima barutne soli dok rže
i zvona osuta u brabonjke
idila mrtvog proljeća
daleko od vimeta
daleko od mlijeka
zaboravlja molitvu
I opet smo pijesak
tek propust rajskih rijeka
da zadržimo plod, istinu i hod
Brojimo zrna u krvi
Žrtvenik izranja prvi
iz našeg faraonskog sna
Gradimo vjeru
ko svjetsko čudo
Tek Hram je naš, a Bog tuđi
I vječnost u nama
čeka na
odstrijel sunca
