Nova opsežna zbirka pjesama irskog nobelovca Seamusa Heaneyja (1939 – 2013) ponovno je u fokusu književne kritike, pružajući čitaocima i kritičarima bogat i potpun uvid u njegovo izuzetno djelo. Kako piše The Paris Review, genij Seamusa Heaneyja ležao je u njegovom daru za rješavanje binarnih sukoba, bilo da su oni bili veliki i istorijski ili duboko osobni.
Njegova umjetnička ambicija bila je uravnotežena “hladnim osjećajem apsurda”, često protkana bljeskovima blagog samoironičnog humora. Ova nova, opsežna zbirka, “debela više od pet centimetara,” odlična je i u svakodnevnom smislu te riječi. Kritika primjećuje da je ta fizička veličina – koja bi se mogla nazvati “zaustavnom pločom” – vrsta domaće, konvencionalne šale koja bi zasigurno zabavila, a ne uvrijedila, pjesnikovu mnogostranu maštu. Njegovo djelo je veličanstveno, da upotrijebimo Yeatsian riječ, dijelom zbog svoje jedinstvene sposobnosti da sagledava ljudska djela, pa i samu književnost, na mnogo različitih načina odjednom.
Zbirka pod nazivom “Pjesme Seamusa Heaneyja” proširuje razumijevanje njegovog dostignuća stavljajući pedantan sjaj svake ranije objavljene knjige u kontekst neobjavljenih i nesakupljenih pjesama. Uređivački tim je, koristeći jasniji, hronološki format, pozvao čitaoce da “isprobaju časne odlomke i preliminarne radove”, pripremajući teren za radove koji su temelj uklete vizije zbirke Sjever (1975) ili dominantnog, ali intimnog opsega Station Islanda (1984).
Još u ranoj fazi karijere, relativno mladi Heaney već je savladao svoju prepoznatljivu kombinaciju pronicljivog, gotovo prozaičnog izvještavanja s lako razumljivim suglasničkim skupinama. Tu je i ekstatična sintaksa koja podsjeća na Gerarda Manleyja Hopkinsa. To je majstorski vidljivo u pjesmi “Digging” (Kopanje), poznatoj i voljenoj pjesmi koja otvara njegov debitantski album “Smrt prirodoslovca” (1966), objavljen kada Heaney još nije navršio 30 godina. Time je, kako naglašava kritika, već na početku karijere postavio standarde za majstorstvo koje je trajalo do kraja života.
