Vazduh u ovoj crkvi bez krova ima okus hladnog željeza i tamjana koji se povukao u pore kamena prije tri rata. Sjedim na rubu srušenog oltara, dlanovi mi mirišu na vlagu i prašinu. Moja pitanja više nisu na papiru – ona su u mom grlu, teška i ugljenasta, kao da sam progutala pepeo vlastite zbunjenosti. Ovdje, gdje se nebo direktno naslanja na zidove, čovjek se osjeća kao deponija sjećanja. Čekam ga, a ne znam koga čekam – čovjeka ili ogledalo.
Pojavljuje se na ulazu gotovo nečujno. Ne registrujem korake, samo promjenu u vazduhu, kao da je tišina odjednom dobila gustinu. Denis Jurić stoji u okviru razbijenih vrata i ne siječe svjetlost, nego je upija. U tome nema ničeg ceremonijalnog. Dolazi bez potrebe da išta nosi — kao neko ko je shvatio da je prisutnost ponekad jedino što se može donijeti.
Prilazi i sjeda pored mene. Ne gleda me. Pogled mu ostaje u praznini gdje je nekad bilo svetohranište. Iz razbijenog kamena raste trava, uporna i ravnodušna. Ruke su mu spuštene niz tijelo — otvorene, ogoljene, bez ijedne geste kojom bi zadržao svijet. U toj tišini jasnije nego ikad postaje očito: Bog se ne skriva od nas. Mi se skrivamo u bunkerima vlastitih uvjerenja.
Između nas ne stoji ništa osim svijeta u njegovom sirovom, nepodnošljivom obliku — razbijenog do srži, ogoljenog do kosti, lišenog svake dekoracije koja bi nam mogla poslužiti kao zaklon. Možda je to jedino mjesto na kojem se o vjeri još može govoriti bez straha da će postati parola.
Podižem pogled. Ja sam tu. On je tu. Razgovor može početi…
Gotovo je nemoguće ne pomisliti na njegovu “Božanstvenu deponiju” — na Boga koji ne stoji pod kupolom, nego među ostacima svijeta.
Je li to teološka odluka ili moralna nužnost našeg vremena – da se Bog traži tamo gdje društvo ostavlja ono što više ne može podnijeti?
– Bog je naumio oltare našega svijeta preobraziti. Od krvavih žrtvenika napraviti stolove zajedništva. Da se više ne prolijeva krv među nama ljudima. Da mu ne dolazimo krvavih ruku takoreći. Da mu dolazimo praznih ruku. Slobodnih ruku.
No, Bogu pripada cijeli svijet. On se neprestano predstavlja kao prisutnost i u najudaljenijim, najtajnovitijim i najmračnijim nišama svijeta i društva. “Abrame, ustani i idi!” To je trajni Božji nalog čovjeku – napuštati sve svoje sigurnosti, biti na putu, ne obožavati konstrukcije. On hoće povjerenje slobodnog bića, koje nema što izgubiti. Koje dolazi dakle “praznih ruku”. Samo tada smo sposobni za taj “rukohvat” smisla. Bog u ostacima svijeta nužna je stoga teološka i, usudim se reći, antropološka zadaća. Tamo se može samo ispružiti ruka. Jer se uzeti, zgrtati nema šta.
Njegove riječi o praznim rukama i Bogu koji se otkriva u ostacima svijeta ostaju da vise između nas. Ako je ta prisutnost doista tiha i nenametljiva, nameće se pitanje:
Ako je Bog tišine – onaj koji se ne oglašava u galami nacionalizma, rata ili “sakramentalnog domoljublja” – kako onda u postratnoj Bosni, gdje kršćani, hrišćani, muslimani i jevreji dijele istu zemlju patnje i straha od drugog, svi zajedno možemo čuti taj glas a da ga ne prisiljavamo da progovori našim jezicima? Je li prava vjera u tome da prihvatimo da je Bog “zabranjen” svakom ko drugog proglašava zabranjenim – ili je to samo još jedna deponija na kojoj se skrivamo od susreta?
– Biti vjernik znači biti čovjek cjelovitosti i neprestanog odrastanja. Stoga isključivati sve ono što pred nama stoji kao drugo ili drugačije znači biti na lošem putu vjere. Nijedna religija ne bi smjela reducirati Boga na sebe. On pred svim našim dogmama stoji kao “osuđeni heretik”. To je npr. ono što kršćanska teologija, između ostalog, vidi kada gleda u Raspetoga. S takvom sviješću bili bismo vjernici poniznosti i učeništva, a ne vjernici nekih ponosa, prkosa i neprestane uvrijeđenosti koja je vječito u stanju obrane i napada. Iz Božje šutnje tada bismo štošta mogli čuti i naučiti. Ona govori svim jezicima duha.
Bez onoga “ti”, nema ni “ja”
Iz njegove slike Boga koji stoji pred dogmama kao “osuđeni heretik” otvara se neugodno pitanje – šta se događa s društvom koje drugog čovjeka proglašava zabranjenim?
“Svih deset Božjih zapovijedi stanu u jednu: Zabranjen ti je drugi čovjek i ti si zabranjen.” Šta ostaje od ljubavi prema bližnjem u društvu koje se hrani strahom od drugog? Je li to kraj humanosti ili početak nove, bolnije njene forme?
– Ljubav se želi “utjeloviti”, to jest konkretizirati. A drugi čovjek nam je mogućnost te konkretnosti. Ljubav je zahtjevna, tjera na stanje otvorenosti i ranjivosti. Lakše je drugoga ostaviti u svijetu vlastitih predrasuda, širiti laž i huškati. Prije svakog puškaranja bilo je huškaranja. Huška je takoreći prva puška. Zato si treba ponavljati: ne hrani se strahom od drugog, nego susretima s njim! Svaka laž o drugima uvijek zapravo sakriva neistinu o nama samima – koja nam je naravno nepodnošljiva. Jer bez onoga “ti”, “ja” nije moguće. Tako je govorio veliki Martin Buber.
Sigurno velika većina nas vjernika želi biti dobra ili bolja. Ali ne radi se na vlastitoj dobroti i veličini tako što ćeš drugoga umanjivati: proglašavajući ga lošijim vjernikom, nečovjekom, balijom, ustašom, četnikom, heretikom… U tom neprestanom i uzajamnom “umanjivanju” sve je zapravo manje dobrote. Bit ću, dakle, bolji tako što ću drugoga činiti i smatrati gorim. Ne nadmašujemo se dakle u dobroti, nego ocrnjivanju. Sve smo tamniji. Jednom će nam osvanuti mrak. I kud ćemo s očima?
Tamo gdje riječi prestaju, počinje patnja
Dok govori o mraku koji će nam osvanuti, ja u mislima vidim sve one koji u tom mraku nisu dočekali ni riječ, ni utjehu, ni ruku. Osjećam kako me taj mrak pritišće, tjerajući me da pogledam tamo gdje se više ne može lagati – u blato, u maglu, u čistu bol koji ne poznaje naciju. Ako nas je “umanjivanje” drugog dovelo do ivice, možda je jedini put nazad onaj kroz potpunu ogoljenost poraza.
U ogledalu Balkana, gdje se vjera institucionalizuje, a nada anestezira, može li patnja (npr. onih koji su “izdahnuli u magli, s licem u blatu, bez tračka svjetla”) biti jedini autentični teološki argument za postojanje Boga? Ili je to samo deponija na kojoj se Bog skriva?
– Huh. U patnji prestaje ljudska jezičnost. Ona je “iščašenje” iz smislenog toka stvarnost, nelogičnost, ona je sklupčanost mraka u ćošku bezizlazja… Ne bih govorio o onoj nekoj patnji koja se nastoji pretvarati u nacionalne ili ideološke valute. Zanima me patnja mȗka.
Ne bih požurivao i pretjerivao pa od patnje činio dokaze. Vjera se svakako ne temelji na dokazima, nego na povjerenju. Ali sigurno da je iskustvo patnje, koliko god suludo zvučalo, jedno “privilegirano” stanje ogoljenosti ljudskog duha. Nigdje nismo tako raskalupljeni, izloženi, “goli” kao u patnji. Možemo se, dakle, zajedno s njom sklupčati u pitanje “zašto” ili se možemo početi oslobađati i pitati “a što sad”. Nekima je patnja kraj vjere i Boga, i to moramo razumjeti i poštivati. Drugima je pak patnja početak vjere i Boga. U kršćanstvu patnja ima veliko mjesto i ona se gleda uvijek očima nade u uskrsnuće. Stoga je Uskrs kršćanima najveći događaj. Tu se u zamuknutosti i tami patnje progovara o životu i pali svjetlo. I patnja nema posljednju riječ. Pozvani smo, dakle, od tog ništavila patnje, napraviti nešto. I da to nešto još bude dobro. Tako se stvara svijet. Nije lako. Ali je veliko.
U tom smislu je možda i Dostojevski izgovorio onu poznatu rečenicu: da ga je strah da ne bude dostojan svoje patnje. To jest da mrak ne pretvori u svjetlo. Oduzimati patnji rezonantnost, to je zadaća Božje djece. Patnja je poput deponije. Netko odvrati nos od smrada, a netko po njoj čaprka. I pronađe možda blago. Potrebno je samo vjerovati da postoje mirišljavost i voda. Koja sve može oprati.
Gdje je Bog?
U Bangladešu djevojčica prebire planine smeća.
Ni sa kim ne razgovara.
Samo premeće lijevo, premeće desno
te planine odbačenog svijeta.
Ko da ga ponovo stvara.
Njegove riječi o patnji koja može postati mjesto stvaranja svijeta ostaju da lebde između nas. Slika djevojčice koja prebire po planinama otpada ne napušta prostor.
Ako je Bog doista tamo gdje čovjek ostaje ogoljen do kraja, kako onda u BiH razdvojiti vjeru od “sakramentalnog domoljublja” koje od Boga pravi nacionalnog zaštitnika, a od drugog čovjeka — prijetnju? Je li moguće u Bosni biti “čovjek naizvrat” (kako kaže tvoja pjesma), onaj koji srce okači o grmlje da okapa, umjesto da ga koristi kao štit ili oružje protiv komšija?
– Sakramentalno domoljublje dokaz je nesposobnosti da izdržimo Božju šutnju i “odsutnost”. To je zlatno tele kojem se neprestano vraćamo. Nije to ništa, dakle, novo, nego naša vječita tlapnja. Naš vječiti pokušaj da Boga pretvorimo u nešto dodirljivo, pristupačno i po našoj mjeri.
Da bismo, dakle, razdvojili vjeru od zlatnog teleta, potrebno je graditi povjerenje slobode u Boga. Povjerenje koje se ne plaši da će nešto izgubiti. Jer svakako nema šta. Vraćamo se onim praznim rukama slobode. Slobodan čovjek nema što izgubiti. Ili kako je Janis Joplin zapjevala: “Freedom’s just another word for nothing left to lose”. Sloboda je, dakle, nemati ništa što te može zarobiti bilo kojom vrstom straha (od gubljenja).
Filozofija i psihologija razlučile su to u poznatoj dihotomiji: imati ili biti. Teološki bi se moglo reći: Bog nas želi postojane, a ne posjedovane. Hoćeš imati cijeli svijet? Onda izvrni džepove van. Budi čovjek naizvrat.
Teologija bez aureole
Te prazne ruke vraćaju me na stihove u kojima Bog dolazi bez aureole, s hladnim rukama. U tom prizoru nema religijske sigurnosti, samo susret koji kasno shvatiš.
Udomljen kod beskućnika
Gospoda u kaputu
Kako naći čovjeka?
Noć u žarulji treperi,
u džepovima rupa dublja od gladi.
Pljusak u postelji i
misao u besmislu.
Opet silueta u žurbi.
“Kako naći čovjeka”
kad spava zaključan u toplini.
Tako misli nečovjek
dok se pokriva papirom,
na kom su ispisane važnosti.
Noć je. Nebo čita beskućnike.
Šta se desi čovjeku kad shvati da je prolazio pored Boga, a mislio da je samo čovjek? I kako se nastavi živjeti s tim saznanjem — a da ne poludiš?
– Kad jednom konačno stanemo pred Boga, licem u lice, bit ćemo “prosijani” pitanjima “jesi li gladna nahranio, žedna napojio…”. Naša ljubav prema bližnjem bit će, dakle, glavni kriterij tog Božjeg “suda”. Ako u drugima oko sebe nismo više u stanju prepoznavati Božju sliku, vrijeme je da mijenjamo svoje predodžbe. Jer vjera nije ustrajanje na jednoj predodžbi Boga, nego umijeće i neprestane razgradnje i nadogradnje te predodžbe. Ako smo, dakle, svoju sliku Boga “uokvirili”, nismo više sposobni rasti i otkrivati ga u cjelokupnoj stvarnosti. “Uza te Bog je. Otvori sva čula.” Veli A. B. Šimić u svojoj pjesmi. Smisao je, dakle, u tom traženju.
Spoznati vlastite promašaje teško nam pada. Čovjek se plaši u susretu s novim postavkama da će njegov dosadašnji život i način kako je nešto shvaćao i činio postati besmisleni i uzaludni. Promjenu izjednačava s gubitkom ili neuspjehom. To je pogrešno. Jer sasvim je normalno promijeniti se. (Bog nas na to i poziva – obratiti se znači cjelokupnu promjenu perspektive i logike.) Uzaludan i besmislen naš život može postati samo ako iz takvog straha i duhovne lijenosti ustrajemo u “starome” zatvarajući se pred mogućnošću “šireg” sebe.
Promijeniš li se i otvoriš, staro ne postaje time besmisleno, nego ispunjava time i neku svoju svrhu. Do nečega većeg te je dovelo. Vjernici bi trebali biti ljudi najvećih “revolucija”. Kako nutarnjih, tako i društvenih.
Čovjek naizvrat
Mene stvorio
Bog bez riječi.
U avliji završene igre.
Sva se čeljad razišla.
Sebi samom žmiriš.
Sebe samog tražiš.
Koga tražiš, maleni
– tepa svijet u prolazu –
i zašto si tako sretan?
Moju dušu, velim
obuko čovjek naizvrat.
Pa o goruće grmlje šipka
okačim srčiku da okapa
kad god poželi
da se odmori
od drugova
nenađenih.
Ako je smisao u traženju, a ne u posjedovanju, onda vjera neminovno razgrađuje vlastite temelje. Svaka sigurnost jednom se mora urušiti da bi se otvorio prostor za iskustvo koje se ne može svesti na pojmove. U kojoj si tačno noći shvatio da znanje o Bogu nije isto što i poznavanje Boga?
– Meni se čini, na osnovu nekog svog promišljanja, traženja i iskustva, da nas Bog ne pokušava uvjeravati, nego stalno nešto razuvjeravati. Drugačije kazano, ne trpa u nas neko znanje, ne zarobljava nas sadržajima. On traži stav prijateljstva od čovjeka. Prijatelji se prepoznaju. To je neko drugo “znanje”.
Važnije od našeg “nazivanja” je sigurno to da on nas zove i doziva. Bog je zapravo poziv. Mi kažemo često “dozvati se pameti”. U ovome slučaju mogli bismo kazati: dozvati se punine života. Bog je, dakle, poziv na život neizmjernih mogućnosti.
Naša nazivanja i zazivanja ne smiju se stoga pretvoriti u međusobna nadvikavanja. Tada ne čujemo ni njegov poziv i zato smo “oglušili” na sve što bi nas trebalo učiniti boljim čovjekom. Jer biti čovjek nije “prirodno stanje”, nego zadaća stvaranja. To opet dovodi do toga da nam je i vjera tek ponavljanje obrazaca, a ne nagon za kreacijom svijeta. Postajemo dosadni i ukočeni. Normalno da će nam onda Duh života i strasti gaziti noge u plesu.
S druge strane praga
Još neko vrijeme sjedimo bez potrebe da išta dodamo. Riječi miruju među nama, kao da im je dovoljno što su izgovorene.
Svjetlo se pomjera niz zidove bez krova. U travi koja izbija iz pukotina zadržava se posljednja toplina dana. Denis ustaje prvi. Kao da ne završava razgovor, nego ga samo pušta da nastavi živjeti negdje izvan nas.
Kreće prema izlazu i zastaje na pragu razbijenih vrata. Na tom komadu kamena, izlizanim godinama tuđih dolazaka i odlazaka, zadržava se trenutak duže nego što je potrebno. Kao da se tu, između unutra i vani, uvijek nešto odlučuje.
Ne govori ništa. Ni ja.
Stojimo kratko, svako na svojoj strani tog istog praga koji više ne dijeli sveto od profanog, nego prošlo od onoga što tek treba postati. Zatim ga prelazi — bez dramatike, bez osvrta — i izlazi u veče koje polako spušta svoj mir na ruševinu.
Ostajem još trenutak.
Gledam taj prag, izlizani kamen preko kojeg su nekad ljudi ulazili noseći molitve, strahove, zavjete. Danas je ostao samo kao podsjetnik na to da se iz jednog prostora uvijek mora preći u drugi.
Prelazim i ja. Sporije nego što sam ušla.
I dok napuštam crkvu bez krova, postaje jasno da se ne rastajemo samo nas dvoje. Na tom pragu ostaje i ponešto od onoga što smo mislili da znamo o vjeri, o Bogu, o sebi.
Ruševina tone u tamu, ali kamen pamti.
A razgovor, čini se, tek počinje — s druge strane praga.
