Svemirski teleskop Webb otkrio gigantsku galaksiju koja odbija da se okreće

James Webb svemir
Foto: Antiportal.ba

Korištenjem svemirskog teleskopa James Webb, astronomi su uočili nešto što prema svim važećim modelima kosmologije ne bi trebalo postojati – barem ne tako rano u istoriji svemira. Otkrivena je masivna galaksija, nastala manje od 2 milijarde godina nakon Velikog praska, koja uopšte ne rotira.

Ova pojava je do sada bila rezervisana isključivo za mnogo starije, evoluirane galaksije koje su prošle kroz milijarde godina sudara i spajanja.

Zašto bi galaksije morale da se okreću?

Prema važećim astrofizičkim modelima, galaksije počinju rotirati već tokom svog formiranja. Dok se gas uvlači prema unutra pod uticajem gravitacije, stvara se ugaoni moment koji pokreće cijeli sistem u spiralni ples – baš kao što se naša Mliječna staza uredno okreće oko svog centra. Da bi galaksija izgubila tu rotaciju i prešla u stanje gdje se zvijezde kreću u haotičnim, nasumičnim pravcima, potrebne su milijarde godina kosmičkih sudara u gustim jastatima galaksija. Vidjeti takav “umorni” i statični sistem pod oznakom XMM-VID1-2075 u tako mladom svemiru je potpuni naučni šok.

Ovo otkriće, koje potpisuju istraživači sa Univerziteta Kalifornija u Davisu, baca ozbiljnu sumnju na naše razumijevanje brzine kojom svemirski sistemi sazrijevaju. Galaksija XMM-VID1-2075 je masivna, “ugasila” je formiranje novih zvijezda i prestala da se okreće u vremenu kada je većina svemira još uvijek bila u stanju divljeg, rotirajućeg haosa. To sugeriše da su se neki od najranijih kosmičkih procesa odvijali brzinom koju nismo smatrali mogućom, ili da nam nedostaje ključni dio jednačine o tome kako se masa akumulira i stabilizuje u ranom svemiru.

Svemirski ekstremi koji ruše modele

“Ova galaksija jednostavno nije pokazala nikakve dokaze rotacije, što je izuzetno iznenađujuće i zanimljivo”, navode naučnici. Webb nas iznova podsjeća da je rani svemir bio mnogo kompleksniji i efikasniji procesor nego što su to naši zemaljski superkompjuteri predviđali. Umjesto jednostavnih, mladih sistema koji polako uče da plešu kosmički valcer, u dubinama vremena pronalazimo gotove, masivne i tihe gigante koji su odlučili da stanu prije nego što je većina zvijezda uopšte počela da sija.