Jezik kod Maka Dizdara ne služi da objasni svijet, nego da ga razotkrije, sloj po sloj, dok ne ostane samo ono što ne znamo imenovati. Nema tu sigurnog tla, nema riječi koje će nas utješiti — samo osjećaj da smo već u nečemu što je veće od nas, i da nema povratka.
Kao ptica sjedi
Na desnici
Ruci
Jao
Odletje mi ptica
Sve stane u taj trenutak: dodir, prisutnost, pa praznina. Nema objašnjenja zašto odlazi, nema ni vremena da se shvati šta je zapravo bilo u ruci. Kao da je život najprecizniji baš onda kad izmiče, kad ostane samo kratki trag nečega što je moglo biti naše.
I onda, bez upozorenja, otvara se prostor koji nije ni put ni mjesto, nego stanje kroz koje se prolazi bez garancije da ćemo ostati isti:
Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano
To “znano” nije znanje, nego slutnja. Iza gore, iza dola, iza sedam i osam — kao da brojanje više nema smisla, kao da svaki korak briše prethodni. Svijet se ne širi, nego se udaljava, a čovjek ostaje između onoga što je mislio da razumije i onoga što mu stalno izmiče.
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
Ne postoji mapa za tu rijeku, niti obala na kojoj se može ostati. Sto godina široka, tisuć ljeta duboka — to nije mjera prostora nego mjera straha i nužnosti. Nema tu hrabrosti ni slabosti, samo činjenica da se mora dalje.
ima jedna modra rijeka –
valja nama preko rijeke
Ta rečenica ne traži odobrenje. Ona se jednostavno desi u čovjeku, kao tiha spoznaja da nema izbora, da je svaki zastoj samo privid. Prelazak nije čin, nego sudbina.
A kad se čovjek pokuša uhvatiti za riječi, kad pokuša sebi objasniti gdje je i šta mu se dešava, jezik počinje da se raspada pod vlastitom težinom:
Jedno slovo krto
Drugo slovo škrto
Riječi više ne drže značenje, nego ga razgrađuju. Jedna drugu bude, kude, gone — kao da ni one same ne znaju šta su. Kao da je sve što izgovorimo samo pokušaj da uhvatimo nešto što već nestaje.
Slovo jede slovo
Oba ublijede
Tu se ne gubi samo govor nego i sigurnost da uopšte možemo razumjeti ono što živimo. Sve postaje krhko, čak i ono što smo smatrali čvrstim.
I ostaje samo to — osjećaj da smo već na putu, da je ptica već odletjela, da rijeka već stoji pred nama, i da riječi više ne mogu biti zaklon.
Ne čeka nas nikakvo razrješenje.
Samo prelazak.
