On je bio onaj koji je hodao između kafanskog dima i zvjezdanih maglina, vječiti prognanik koji je u iznošenom kaputu nosio čitave svjetove. Tin Ujević nije bio samo pjesnik on je bio institucija samoće, mag riječi i najučenija skitnica naše književnosti. Njegova dubina nije bila u biografskim podacima, već u toj strašnoj sposobnosti da spoji najniže blato ljudskog postojanja s najčišćim duhovnim visinama. Spojio je antičku mudrost, pariški boemluk i mediteransku melanholiju u glas koji istovremeno šapuće u ispovjedaonici i grmi s planinskih vrhova.
Kolajna
Noć se polako uvlači pod kožu, a gradski obrisi postaju mutni, kao da ih crta ruka koja drhti od previše kave ili premalo sna. Dok se u daljini gase posljednja svjetla, nastupa tišina koja više ne šuti, nego pjeva o svemu onome što se gubi dok se odrasta. Ispod teškog baršuna turobnih misli, probija se miris jorgovana i sjaj jednog davnog, čistog jutra koje moli za oprost.
Ovo nisu samo stihovi ovo su molitve čovjeka koji je spalio sve mostove iza sebe, da bi od pepela sagradio stepenice ka nebu. U njima treperi “iskra ljuta nestrpljenja” i miris vlažnih zidova sobe u kojoj se, uprkos svemu, rađa ljubav.
Ako čežnja živca stremi
Ako čežnja živca stremi u taj vis
bit će da mi sluti bijela snoviđenja,
il da strava drugih svijetlih objavljenja
kruni kao zora uzneseni klis.
Uzalud izlanu: “Ja sain Bilitis”.
Na nemirne čežnje i nestalna mnjenja
što ih muči iskra ljuta nestrpljenja
baca lažnu sjenku zagonetni Dis.
I ja kumim tebe, udaljeno Selo,
daj tmi mliječnu ljubav iz svježega jedra,
vrati plaho srce ljubavno i bijelo.
A kad mlada duša prerodi se vedra,
grliti ću hridi i gorske košture
kud plamene oči grozničavo zure.
Biti djeca
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
Biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
Blaženo jutro
Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.
Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu –
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.
Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici – i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.
Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.
