Tuzla je i ovog 25. maja osvanula u posebnoj tišini.
Nije to obična tišina grada koji se tek budi.
To je ona teška, duboka tišina koju nose mjesta što pamte previše bola.
Već 31 godinu Tuzla nosi teret jednog od najtragičnijih dana u svojoj historiji — dana kada je na Kapiji ugašen 71 mladi život.
Večer koja je trebala biti obična
Večer u kojoj su se mladi okupili na Kapiji, na mjestu koje je generacijama predstavljalo simbol druženja, smijeha i života.
Niko od njih nije mogao znati da će nekoliko trenutaka kasnije vrijeme stati.
Granata ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske pala je među mlade ljude.
U nekoliko sekundi ugašeni su životi sinova, kćerki, prijatelja, učenika, studenata.
Prosječna dob ubijenih bila je samo 23 godine.
Grad koji je izgubio dio svoje duše
Tuzla je te noći izgubila mnogo više od 71 života.
Izgubila je dio svoje mladosti.
Dio svoje bezbrižnosti.
Dio vjere da postoje mjesta koja rat ne može dotaći.
I danas, tri decenije kasnije, imena ubijenih i dalje žive u svakom kutku grada.
Na fotografijama koje porodice čuvaju.
U tišini roditelja koji su nadživjeli svoju djecu.
U cvijeću koje svakog maja prekrije Kapiju.
Neke rane nikada ne zarastu
Vrijeme nauči ljude da žive s boli.
Ali postoje tragedije koje nikada ne postanu prošlost.
Kapija nije samo mjesto zločina.
To je simbol prekinute mladosti jedne generacije.
Podsjetnik koliko rat brzo uništi sve ono što se godinama gradi — prijateljstva, planove, prve ljubavi, budućnost.
Tuzla danas ne traži mnogo
Ne traži osvetu.
Ne traži mržnju.
Traži samo ono najvažnije — da se ne zaboravi.
Da imena 71 ubijene osobe ne postanu samo broj u historijskim knjigama.
Jer iza svakog imena postojao je čitav jedan svijet.
Nečije dijete.
Nečiji najbolji prijatelj.
Nečiji smisao života.
I zato Tuzla svakog 25. maja ponovo utihne.
Ne zato što nema šta reći.
Nego zato što postoje tuge koje ljudske riječi nikada neće moći dovoljno objasniti.
