Postoji nešto fascinantno u balkanskoj politici.
Što je političar manji, to su mu geopolitičke ambicije veće.
Posljednji primjer dolazi iz Moskve, gdje je Milorad Dodik odlučio da se uključi u raspravu o Njemačkoj, Velikoj Britaniji, NATO-u, Rusiji i budućnosti Evrope.
I to ne kao posmatrač.
Nego kao čovjek koji bi, ako je suditi po njegovim izjavama, uskoro mogao rješavati i situaciju na Bliskom istoku, Tajvanu i Marsu.
Govoreći iz Rusije, Dodik je izjavio da dijeli zabrinutost Moskve zbog navodne militarizacije Njemačke i “izdaje” Velike Britanije te zaključio da ih “treba zaustaviti”.
Čovjek bi pomislio da se radi o lideru supersile.
A onda se sjeti da govorimo o političaru iz entiteta koji nije u stanju samostalno riješiti ni vlastite dugove, niti završiti pola infrastrukturnih projekata koje godinama najavljuje.
NATO vjerovatno nije ni primijetio
Najzanimljiviji dio cijele priče jeste disproporcija.
To je otprilike kao da predsjednik mjesne zajednice u Tesliću sazove konferenciju za medije i objavi da ima ozbiljne zamjerke na američku mornaricu.
Naravno da svako ima pravo na mišljenje.
Ali postoji određena razlika između mišljenja i geopolitičke relevantnosti.
NATO savez broji desetine država, stotine milijardi dolara vojnih budžeta i najmoćnije vojne kapacitete na planeti.
Nasuprot tome stoji Milorad Dodik sa konferencijom za medije i još jednom dramatičnom izjavom.
Balkanski sindrom “svjetskog igrača”
Ovo nije nova pojava.
Godinama gledamo političare koji ne mogu:
- popraviti zdravstveni sistem
- zaustaviti odlazak stanovništva
- povećati natalitet
- privući ozbiljne investicije
ali redovno komentarišu:
- NATO strategiju
- Kremlj
- Washington
- London
- Berlin
- Peking
Kao da sjede za istim stolom sa svjetskim liderima.
Problem nije u izjavi
Problem je što ovakve izjave imaju svrhu.
One nisu namijenjene Berlinu.
Nisu namijenjene Londonu.
Nisu čak ni Moskvi.
Namijenjene su domaćoj publici.
Jer je mnogo lakše pričati o velikim svjetskim zavjerama nego objasniti:
- zašto mladi odlaze
- zašto plate stagniraju
- zašto institucije ne funkcionišu
- i zašto se iste političke teme vrte već dvadeset godina.
Geopolitika kao politički teatar
U tom smislu Dodik nije izuzetak.
On je samo ekstremnija verzija šireg fenomena.
Kada ponestane rezultata, pojavljuju se velike geopolitičke predstave.
Kada nema rješenja za svakodnevne probleme, uvijek se može otvoriti pitanje:
- NATO-a
- Rusije
- Zapada
- Istoka
- ili sudbine civilizacije.
Sve zvuči veoma dramatično.
Sve zvuči veoma važno.
A onda građanin i dalje čeka pregled kod doktora, pasoš, posao ili normalnu platu.
Mali političari i velike imperije
Historija Balkana puna je političara koji su vjerovali da igraju šah sa velikim silama.
Najčešće su završavali kao pijuni.
Zato je možda najveća ironija cijele priče to što NATO vjerovatno neće izgubiti ni minut sna zbog Dodikovih izjava.
Ali će ih domaći mediji analizirati danima.
I upravo je to cilj.
Ne promjena svijeta.
Nego još jedna predstava za lokalnu publiku.
