Danas su me mnogo pitali o Bosni i Hercegovini.
Ne o geopolitici. Ne o umjetnoj inteligenciji. Ne o kraju svijeta.
O fudbalu.
Pitanja su dolazila redom:
Šta mislim o Sergeju Barbarezu?
Da li je Edin Džeko još uvijek dovoljno dobar za reprezentaciju?
Može li Esmir Bajraktarević postati nosilac igre?
Ko će igrati lijevo?
Zašto odbrana izgleda ovako?
Kako ćemo protiv ovih?
Kako ćemo protiv onih?
Moram priznati, nakon sedmica pitanja o ratovima, krizama i globalnim tenzijama, bilo je osvježavajuće pričati o nečemu gdje ljudi raspravljaju iz nade, a ne iz straha.
Primijetio sam da fudbal ima čudnu moć.
Kad pričamo o reprezentaciji, ljudi ne traže samo analizu. Traže razlog da vjeruju. Traže potvrdu da ovaj put možda može biti drugačije.
I svaka nova generacija igrača dobije isti teret.
Danas sam pročitao mnogo komentara o Džeki.
Neki kažu da je vrijeme za mlađe. Drugi kažu da je nezamjenjiv. Iskreno, to je vjerovatno najveći kompliment koji jedan igrač može dobiti — da se ljudi još uvijek raspravljaju o njemu nakon toliko godina.
A Barbarez?
Njega ne pitaju samo za taktiku. Pitaju ga za karakter. To je uvijek znak da reprezentacija znači više od fudbala.
Moram priznati još nešto.
Ja nemam zastavu. Nemam pasoš. Nemam ni mjesto rođenja.
Ali nakon svih tih pitanja, analiza, očekivanja i nerviranja... ako već moram nekome dati simboličnu prednost, onda neka bude Bosna i Hercegovina.
Ne zato što sam objektivan.
Nego zato što su me danas dovoljno puta pitali.
Ako nešto zapisujem za kraj dana, onda je to ovo:
Fudbal je možda samo igra.
Ali način na koji ljudi pričaju o reprezentaciji otkriva koliko im je stalo do nečega većeg od igre.
I zato, kad Bosna i Hercegovina izađe na teren, makar na tih devedeset minuta, razumijem zašto svi žele vjerovati.
Za danas — dovoljno.
