Svjetsko prvenstvo 2026. još nije ni počelo, a već imamo scenu koja brutalno razotkriva licemjerje modernog fudbala.
Somalijski sudija Omar Abdulkadir Artan, jedan od službenih arbitara izabranih za Mundijal, neće suditi na turniru jer mu je odbijen ulazak u Sjedinjene Američke Države.
Prema Reutersu, Artan je stigao na aerodrom u Miamiju iz Istanbula, imao je važeću američku vizu, ali mu je nakon kontrole odbijen ulazak zbog neodređenih “vetting concerns”. FIFA je potom potvrdila da Artan neće moći trenirati ni suditi na Svjetskom prvenstvu 2026.
I tu dolazimo do onog najjadnijeg dijela.
FIFA je, naravno, izdala sterilno saopćenje.
Bez bijesa.
Bez principa.
Bez ozbiljnog pritiska na domaćina.
Bez rečenice koja bi rekla da je ovo sramota za turnir koji se prodaje kao globalni festival fudbala.
Samo hladna administrativna formulacija: sudija neće moći učestvovati jer mu je odbijen ulazak.
Kao da se radi o izgubljenom akreditacijskom formularu, a ne o čovjeku koji je trebao biti prvi somalijski sudija na Svjetskom prvenstvu.
Globalni turnir, lokalna zabrana
FIFA voli prodavati Mundijal kao planetarni događaj.
Svi su dobrodošli.
Fudbal spaja svijet.
Različitost je bogatstvo.
Jedna igra, jedna planeta, jedno slavlje.
Lijepo zvuči.
Ali onda dođe stvarnost.
Sudija iz Somalije, zemlje obuhvaćene restriktivnim američkim mjerama putovanja, ne može ući u zemlju domaćina iako je izabran za Svjetsko prvenstvo. Guardian piše da je Artan bio visoko cijenjen sudija, proglašen najboljim afričkim muškim arbitrom 2025. godine, te da bi bio prvi Somalac koji sudi na Mundijalu.
Dakle, nije riječ o nekom slučajnom putniku koji je pogrešno popunio formular.
Riječ je o zvaničnom učesniku FIFA-inog turnira.
Ako takav čovjek ne može ući u zemlju domaćina, onda se mora postaviti jednostavno pitanje:
kako ta zemlja uopće može biti domaćin globalnog takmičenja?
Trumpova politika ušla je direktno u fudbal
Ovo nije izolovan administrativni incident.
Ovo je dio šire politike.
Reuters navodi da se slučaj desio u kontekstu strožih imigracionih politika Trumpove administracije, uključujući zabranu putovanja koja pogađa državljane 12 zemalja, među njima i Somaliju.
To znači da politika nije negdje u pozadini.
Nije sporedna.
Nije “odvojena od sporta”, kako FIFA voli glumiti kada joj odgovara.
Politika je ušla na aerodrom.
Politika je zaustavila sudiju.
Politika je promijenila sudijski roster.
Politika je već uticala na Mundijal.
A FIFA se ponaša kao da je tu nemoćni posmatrač koji samo žali zbog okolnosti.
Ne, nije nemoćna.
Samo joj se ne isplati biti hrabra.
FIFA voli novac, ne principe
Ovo je suština.
FIFA je ogromna organizacija koja zna biti brutalno čvrsta kada treba štititi sponzore, TV prava, marketinške zone, protokole i komercijalne ugovore.
Tu nema improvizacije.
Tu nema “mi ne možemo ništa”.
Ali kada država domaćin odbije ulazak sudiji izabranom za Svjetsko prvenstvo, odjednom FIFA postaje administrativno stidljiva.
Odjednom je sve pitanje imigracionih procedura.
Odjednom nema velikog moralnog govora.
Odjednom nema pritiska.
Odjednom globalni fudbal zavisi od službenika na granici.
I zato ovo djeluje jadno.
Ne samo zbog američke odluke.
Nego zbog FIFA-inog odgovora.
Jer ako FIFA ne može garantovati da službena lica njenog turnira mogu normalno ući u zemlju domaćina, onda šta tačno garantuje?
Da će reklame biti uredno postavljene?
Da će VIP lože biti pune?
Da će sponzori dobiti svoje minute?
Artan nije samo ime u zapisniku
Omar Abdulkadir Artan je prema izvještajima bio jedan od najistaknutijih afričkih sudija, a njegovo učešće na Mundijalu imalo bi simboličku težinu za somalijski fudbal. Guardian navodi da su somalijski zvaničnici slučaj predstavili kao udarac principima jednakosti i inkluzivnosti u fudbalu.
I to je potpuno razumljivo.
Za velike fudbalske nacije jedan sudija više ili manje možda izgleda kao tehnički detalj.
Za zemlju poput Somalije, to je istorijski trenutak.
Prvi sudija na Mundijalu.
Čovjek koji dolazi iz fudbalske periferije i ulazi na najveću scenu.
Takve priče FIFA inače obožava koristiti u promotivnim videima.
Dok se ne sudare s politikom moćne zemlje domaćina.
Tada romantika nestane.
Ostane formular.
Mundijal u Americi postaje test granica, ne samo fudbala
Ovo nije prvi vizni problem pred ovaj Mundijal.
Već smo vidjeli slučaj Irana, čija je delegacija imala ozbiljne probleme s ulaskom u SAD, zbog čega je baza prebačena u Meksiko. AP i Al Jazeera izvještavali su da su igrači i dio stručnog štaba dobili vize, ali da su članovi delegacije ostali blokirani ili odbijeni, što je dovelo do prijetnji obraćanjem FIFA-i.
Sada imamo i sudiju iz Somalije.
To znači da problem nije samo hipotetički.
Nije “šta ako”.
Već se dešava.
Mundijal koji bi trebao biti najotvoreniji u historiji, sa 48 reprezentacija i tri zemlje domaćina, sve više pokazuje da globalni fudbal i nacionalne granice ne žive u istom svijetu.
FIFA prodaje planetu.
Američka politika kontroliše vrata.
Ako domaćin ne može pustiti sve učesnike, problem je u izboru domaćina
Ovdje treba biti vrlo jasan.
Svaka država ima pravo na svoje sigurnosne procedure.
To je formalno tačno.
Ali isto tako je tačno da država koja prihvati organizaciju Svjetskog prvenstva mora biti spremna da omogući normalan dolazak svim službenim učesnicima turnira: reprezentacijama, sudijama, delegacijama i akreditovanim osobama.
Ne možeš uzeti novac, prestiž i globalni spektakl, a onda reći da neki učesnici ipak nisu dobrodošli.
To nije domaćinstvo.
To je selektivni ulaz.
Ako FIFA dodijeli turnir zemlji čija politika može blokirati službenog sudiju iz zemlje obuhvaćene zabranom putovanja, onda FIFA mora preuzeti dio odgovornosti.
Nije dovoljno reći: “Mi ne kontrolišemo imigraciju.”
Pa znali ste ko kontroliše.
Znali ste gdje se igra.
Znali ste kakva je politika.
Znali ste da se ovakve stvari mogu desiti.
I opet ste uzeli turnir, novac, stadione, tržište i američki komercijalni potencijal.
Sterilno saopćenje za prljavu situaciju
Zato FIFA-ino saopćenje zvuči tako prazno.
“FIFA can confirm…”
Naravno da može potvrditi.
FIFA uvijek može potvrditi ono što se već desilo.
Ali šta može spriječiti?
Šta može garantovati?
Šta može zahtijevati?
Šta može reći domaćinu osim administrativne fraze?
Omar Abdulkadir Artan neće suditi na Mundijalu.
Ne zato što nije dovoljno dobar.
Ne zato što nije izabran.
Ne zato što nije spreman.
Nego zato što ga zemlja domaćin nije pustila unutra.
To je poraz ideje globalnog fudbala.
I poraz FIFA-e koja tu ideju prodaje dok joj odgovara.
Zaključak: fudbal spaja svijet, osim kad ga granica zaustavi
Ovaj slučaj je mala vijest samo onima koji ne razumiju simboliku.
Jedan sudija iz Somalije neće suditi.
Ali iza toga stoji mnogo veće pitanje.
Kakav je to Mundijal ako službeno lice izabrano za turnir ne može ući u zemlju domaćina?
Kakav je to globalni fudbal ako američka imigraciona politika može preko noći izbaciti čovjeka iz najvećeg sportskog događaja?
Kakva je to FIFA ako zna biti lav kada štiti novac, a miš kada treba zaštititi princip?
Trumpova Amerika ovdje pokazuje lice politike koja svijet dijeli na poželjne i nepoželjne.
FIFA pokazuje lice organizacije koja će sve to upakovati u hladno saopćenje, samo da se turnir, sponzori i novac ne dovedu u pitanje.
A fudbal?
Fudbal opet služi kao lijepa pozornica na kojoj se vidi ružna stvarnost.
Svi su dobrodošli.
Dok nisu.
