Ako su procjene makar približno tačne, utakmica Kanade i Bosne i Hercegovine u Torontu mogla bi izgledati kao nešto mnogo veće od običnog otvaranja grupe.
Prema informacijama koje se šire među bh. navijačima, u Torontu se očekuje ogroman broj B
osanaca i Hercegovaca. Neki govore i o 30.000 navijača na utakmici protiv Kanade, dok pouzdanije dostupne informacije govore da Bosnian Canadian Association očekuje oko 25.000 Bosanaca i članova dijaspore u širem području Toronta tokom događaja oko utakmice.
To je već dovoljno velika brojka da promijeni atmosferu grada.
A ako se veliki dio te mase zaista slije prema BMO Fieldu, stadion kapaciteta oko 45.000 mjesta mogao bi imati jednu od najneobičnijih atmosfera na ovom Mundijalu.
Kanada je domaćin.
Ali Bosna dolazi s narodom.
Ovo neće biti obična gostujuća tribina
U fudbalu postoje gostujući navijači.
A onda postoji bosanska dijaspora.
To nisu samo ljudi koji dođu na utakmicu, otpjevaju dvije pjesme i odu kući.
To su ljudi koji u dresu BiH nose porodične historije, ratne puteve, izbjegličke priče, sjećanja roditelja, jezike koji se miješaju i onu tvrdoglavu emociju da se Bosna ne može izvaditi iz čovjeka čak ni kada čovjek ode preko okeana.
Toronto, St. Louis, Chicago, Detroit, Hamilton, Ottawa, Vancouver, evropski gradovi, Australija — to su danas tačke jedne rasute Bosne.
I kada reprezentacija dođe na Mundijal, ta rasuta Bosna se na trenutak sastavi.
Ne na karti.
Nego na tribini.
Kanada će imati domaći teren, ali ne i miran stadion
Kanada formalno igra kod kuće.
To je njihov teren, njihov grad, njihov Mundijal, njihova velika prilika da pred domaćom publikom krene prema historijskom rezultatu.
Ali Bosna i Hercegovina je specifična reprezentacija.
Nema najveću ligu.
Nema najbogatiji savez.
Nema najskuplju marketinšku mašinu.
Ali ima publiku koja zna napraviti osjećaj da je svaka utakmica pitanje identiteta.
Ako se u Torontu zaista pojavi 25.000 ili 30.000 Bosanaca i Hercegovaca, onda Kanada neće igrati samo protiv Džeke, Kolašinca, Ahmedhodžića, Demirovića i ostatka ekipe.
Igrat će protiv zida emocije.
Protiv pjesme.
Protiv zastava.
Protiv dijaspore koja je čekala ovakav trenutak godinama.
Zašto je ova brojka toliko velika priča
U normalnim okolnostima, broj navijača je sportski podatak.
U bosanskom slučaju, to je društvena priča.
Jer Bosna i Hercegovina nije velika zemlja, ali ima ogromnu dijasporu.
To je zemlja koja se ne mjeri samo popisom stanovništva.
Mjeri se i po ljudima koji su otišli, ali nikada nisu prestali gledati prema njoj.
Mnogi su otišli zbog rata.
Mnogi zbog ekonomije.
Mnogi zbog politike, korupcije i osjećaja da im država nije dala prostor za normalan život.
Ali kada igra reprezentacija, sve te udaljenosti se skrate.
Pasoš može biti kanadski.
Akcenat može biti američki.
Djeca mogu govoriti engleski bolje nego bosanski.
Ali zastava se opet zna.
Pjesma se opet zna.
Dres se opet zna.
BMO Field kao privremena bosanska ambasada
Ako tribine u Torontu zaista poplave plavom i žutom bojom, BMO Field će na nekoliko sati postati nešto kao privremena bosanska ambasada.
Ne diplomatska.
Narodna.
Ona koju ne vode političari, nego ljudi.
Ona u kojoj nema protokola, nego emocije.
Ona u kojoj se vidi da Bosna postoji i daleko od vlastitih granica.
To je možda najljepši dio ove priče.
Dok se u BiH stalno svađamo oko toga ko ima pravo na državu, dijaspora često pokaže najjednostavniji odgovor: država pripada onima koji je vole.
I koji dođu.
I koji ponesu dijete.
I koji kupe kartu.
I koji naprave buku.
I koji ne dozvole da Bosna na velikoj sceni izgleda sama.
Džeko i generacija pred narodom koji ih je čekao
Za Edina Džeku i ovu reprezentaciju, takva atmosfera može biti ogromna stvar.
Mundijal nije samo taktičko pitanje.
Nije samo pitanje formacije, presinga, tranzicije i prekida.
Mundijal je i psihologija.
A kada igrač izađe na stadion u zemlji domaćinu i čuje desetine hiljada ljudi koji pjevaju za Bosnu, to mijenja osjećaj utakmice.
To kaže igračima: niste sami.
To kaže protivniku: ovo neće biti lagana domaća večer.
To kaže svijetu: mala zemlja je došla s velikim srcem.
Kanada protiv Bosne, ali i protiv bosanske priče
Kanada ima pravo vjerovati u sebe.
Domaćin je.
Ima kvalitet.
Ima svoju publiku.
Ima ambiciju.
Ali Bosna i Hercegovina ima nešto što se ne može lako izmjeriti statistikama.
Ima priču.
A ta priča u Torontu može postati fizički prisutna.
Na ulicama.
U fan zonama.
Na stadionu.
Na tribinama.
U avionima, autobusima, automobilima i vozovima ljudi koji dolaze iz raznih krajeva samo da bi bili tu kada Zmajevi istrče.
Zato ova utakmica već sada ima težinu.
Ne zato što je odlučujuća za sve.
Nego zato što može pokazati koliko je Bosna veća od vlastite geografije.
Zaključak: ako Toronto bude plavo-žut, to neće biti slučajno
Možda na kraju broj neće biti baš 30.000 na stadionu.
Možda će biti manje.
Možda će biti više u gradu nego na tribinama.
Možda će se konačne brojke razlikovati od procjena.
Ali suština ostaje ista.
Bosna i Hercegovina u Toronto ne dolazi sama.
Dolazi s dijasporom.
Dolazi s ljudima koji su je ponijeli preko okeana.
Dolazi s djecom koja su rođena u Kanadi, ali znaju za koga im srce ubrza kada krene himna.
Dolazi s navijačima koji od utakmice prave povratak.
Kanada će biti domaćin.
Ali ako Bosanci ispune Toronto, onda će Zmajevi imati nešto što se ne može kupiti ni organizovati preko noći.
Imat će narod iza sebe.
A kad Bosna ima narod iza sebe, onda ni gostujući teren više ne izgleda baš gostujuće.
