Septembra 1995. je bio upis. Prijave su se zaprimale cijelog mjeseca. Predstavnici sekcije aikida Džudo kluba Niš pozvali su zainteresovane drugog oktobra da nazoče času. Bilo ih je od trideset do četrdeset koji su posmatrali. A i na tatamiju je bilo isto toliko vježbača koji su praktikovali aikido. Mnogo ljudi u prostoru.
“Jedni su gledali, nova ekipa, a ova stara je prikazivala trening”, kaže niški majstor aikida Vladimir Tošić. Te godine su napravili grupu za početnike. Oni koji su došli da posmatraju predavanje bili su novi. Stara grupa su bili oni koji su vježbali u dvorani. Gledaoci su na tatamiju primijetili Mladena Krstića. Atletskog momka koji “je skakao. Bacao se. Videli smo Sašu Ranđelovića, jedini je nosio hakamu. Kao: ‘Pazi ga, nosi crnu suknju'”, prisjeća se Vladimir.
“Spasa je vodio trening. Onako strogo, žestoko. Nije imao hakamu. Nosio je beli kimono. Bilo je impresivno da vidimo kako on to uhvati njega za ruku, pa ovaj leti kroz vazduh. Mladen se tada istakao u tim letećim fazama.” Vladimir ne zaboravlja spomenuti ni Milana Lekanića, koji je svima u klubu bio glavni asistent u praktikovanju tehnika.
Instruktor koji je sve to formirao
Džudo klub Niš je vodio Dragan Spasić, poznat kao Spasa. Instruktor koji je sve to formirao. A Saša Ranđelović ili “Ranđa, kako smo ga zvali, bio je neko ko je bio prva generacija”, svjedoči Vladimir. “Zajedno sa Mladenom Krstićem. Pokazao se kao talentovan. Ko je hteo da vodi treninge. Imao je neki autoritet. Stariji je po godinama bio od Mladena, koji je bio klinac, kao ja.”
Osim sekcije aikida u okviru Džudo kluba Niš, čije djelovanje je vezano za Sofku (nekadašnji Savez organizacija za fizičku kulturu) u gradu gdje je na svijet došao rimski car Konstantin, djelovao je 1995. godine i Aikido klub Fenix. Vodio ga je Bojan Simić. No, i toitsudo-ryu aikido, kojim su rukovodili Vesna Petković i Boban Nikolić. Za prva dva Vladimir je i onomad znao. No, za treći je saznao nakon nekog razdoblja.
“Tek sam par godina posle saznao da oni postoje. I nisam znao kada su u kojem trenutku oni počeli da rade”, iskreno zbori. “A izgleda da su oni počeli prvi.” − “Mislim da je Fenix nastao od ljudi koji su vežbali kod Spase, i bili su bliže povezani sa Ljubom Vračarevićem.”
Sekcija Džudo kluba Niš i Aikido klub Fenix su bili vezani za beogradskog majstora Ljubomira Vračarevića, dok je treći bio povezan sa novosadskim Dubravkom Markovićem. Izvornog aikida još uvijek nije bilo u Nišu. Vladimiru se Tošiću na prvih nekoliko diploma nalazi ime negotinskog instruktora Mitra Jakovljevića. Pored njega, tu je i potpis Bojana Smiljkovića iz Lebana.
“Na mojoj diplomi za žuti pojas piše realni aikido. Za narandžasti pojas, to je već druga diploma, druga federacija, druga organizacija”, kaže Vladimir. “Znači, za žuti pojas je pisalo realni aikido. Potpisao se Mitar Jakovljević, ali narandžasti pojas potpisao je isto Mitar Jakovljević. Međutim, više nije realni aikido, nego su u međuvremenu stvorili novu organizaciju koja se zvala Aikido savez Srbije. Kasnije se to promenilo u Savez aikido klubova Srbije.” − “To su ljudi koji su se odvojili od Ljube Vračarevića i želeli da vežbaju nešto što liči na aikikai, ali niko od njih nije bio aikikai, nego svi su bili Vračarevićevi ljudi.”
Organizaciju Ljubomira Vračarevića su članovi aikido sekcije Džudo kluba Niš napustili tri mjeseca nakon što je Vladimir Tošić počeo vježbati disciplinu. Kada su unutar društva još uvijek bili Mladen Krstić i Saša Ranđelović. Sekcija je tada brojala blizu stotinu članova. Odlazak ove dvojice iz Džudo kluba Niš dogodio se nakon što je formiran Aikido savez Srbije. Prvi koji se izdvaja je Saša Ranđelović. S njim je otišao nemali broj praktičara aikida. Ubrzo to čini i Mladen Krstić. Formira Aikido klub Cunami. Nakon toga, “Spasa više nije bio zainteresovan za klub. I onda mi, koji smo ostali, mogli smo da vežbamo šta hoćemo. Pa smo svaštarili. Nismo bili vezani ni za jednu organizaciju.”
Čuli su za Velibora Vesovića, Jelenu Vrzić, Sašu Obradovića. Doznali su da su aikikai. Htjeli su da se s njima povežu. Jugoslavenska aikido federacija im je djelovala kao ozbiljna organizacija.
“U jednom momentu je Spasa doveo Mirka Jovandića da nam održi jedan trening”, konstatuje Vladimir. “To je bilo stvarno onako za nas vaaau. Videli smo nešto drugo od onoga što vežbamo.”
Mirko Jovandić je održao seminar, a njemu su osim učenika aikido sekcije Džudo kluba Niš prisustvovali i Dušan Kanački iz Vršca, te Bojan Smiljković iz Lebana.
“Jovandić je došao, održao taj jedan trening i nikad više posle toga nije došao”, zamjećuje Tošić, ističući da vrlo brzo saznaju da u Prokuplju postoji organizacija koja je povezana sa Jugoslavenskom aikido federacijom. U pitanju je Aikido klub Mushin. Majstor tog kluba bio je Vladan Radulović, a Jugoslav Stanković je docnije preuzeo vođenje klubom.
“I te 1997. oni su iz Prokuplja došli da od Spase kupe kimona. Tako smo mi u stvari saznali za njih”, veli Vladimir. “Rekli su nam s kime su, i da je Velibor Vesović tehnički direktor. I mi kao: ‘Pa, hajde da dođemo u Prokuplje da probamo.’ Pošto Spasu više nije zanimalo, mogli smo da radimo što smo hteli. I mi smo odmah sutra otišli kod njih na trening.”
Dolazak Masatomija Ikede
Počinju posjećivati seminare. Prvi je bio kod Velibora Vesovića u prokupljanskom Aikido klubu Mushin. Saznaju da u Beograd dolazi Masatomi Ikeda. Vlakom su otišli 1. novembra 1997. na seminar u Zemun. Prvi je to susret sekcije aikida džudo kluba sa japanskim instruktorom. Putovali su cijele noći.
“Iz Niša smo recimo krenuli vozom u tri ujutru. Stigli smo ujutru u osam”, kaže Vladimir. Na predavanju su bili u deset sati. Prije podne su bila dva sata treninga i po podne dva sata. I onda su se tog istog dana noću vratili gradu na Nišavi.
“Nismo imali para da platimo trening. Jedva smo skupili pare da odemo u Beograd. U Pinki kod Saše Obradovića. Tamo je bio organizovan seminar. I bilo je jako puno ljudi. Bila su tu još neka imena poput Dragiše Jocića. Prvi put smo ga tad videli. On je bio uke Ikedi. Uke su mi bili i Velibor Vesović, Saša Obradović, Jelena Vrzić, te Rade Janković. On ih je pozivao da mu budu uke.”
Tada su se susreli i sa onim što ih je inspiriralo. Onome što su u tom trenutku težili.
“Znači, kakav je realni aikido, kakve nezavisne organizacije. Ti ljudi koje smo videli, njihov entuzijazam za vežbanje, to nisam video nigde. I to nas je impresioniralo, plus organizacija, seminar. Dolaze ljudi, ne samo iz Beograda, ali dođu ljudi i sa strane. Stvori se neka priča. Ljudi se skupe zbog neke ideje. Nas je fascinirao takav ozbiljan pristup i rekli smo, to je to.”
Niška grupa ubrzo pristupa Aikido klubu Mushin u Prokuplju. U jednom trenutku stariji članovi predlažu Draganu Spasiću da aikido sekcija Džudo kluba Niš pristupi Jugoslavenskoj aikido federaciji.
“Spaso ni da čuje za takvu priču. Ko će njemu da govori šta da se radi u klubu”, veli Vladimir.
“Mada u tom trenutku nije dolazio da vodi trening. On je davao nekom drugom da to čini.”
Nekada je to bio Vladimir, ponekad Branislav Đorđević, Nebojša Kostić ili ko je već stigao na čas. Nakon toga, stariji se članovi povlače, a od te grupe ostaju još jedino Vladimir Tošić i Dalibor Dimitrijević. Nastavljaju vježbati u Džudo klubu Niš. Od kraja 1998. i početkom sljedeće godine njih dvojica praktikuju Ueshibinu umjetnost u Aikido klubu I.K.E.D.A. koji su vodili Dragana Antić i Igor Strahinić. Godine 1999. Dalibor formira Aikido klub Musashi.
“Ja sam bio u tom njegovom klubu u tom trenutku”, kaže Vladimir. “Napuštam Džudo klub Niš i prelazim kod njega.”
Pomaže mu u predavanjima. Pet-šest aikidoka je počelo vježbati u vatroglasnom domu. Bilo je prvo organizovano vježbanje te grupe. Period gdje se preplitalo vježbanje u klubu I.K.E.D.A. i praktikovanje u vatrogasnom domu. No, i u tom se razdoblju ne prekida kontakt sa Jugoslavenskom aikido federacijom. I dalje komuniciraju sa Veliborom Vesovićem. Poslije NATO bombardovanja, članovi Aikido kluba Musashi su 2000. godine započeli vježbati u mjesnoj zajednici Delijski Vis. Postojale su dvije grupe. Dječija i odrasla. U prvoj je bilo petnaest ili dvadeset vježbača, a u starijoj grupi je bilo sedam ili osam stalnih aikidoka. Također, nastavljaju saradnju sa Jugoslavenskom aikido federacijom u kojoj je djelovao Masatomi Ikeda. Godina 2001. Dalibor i Vladimir su trebali polagati za majstorska zvanja. Te 2001. bili su na ljetnom kampu kod Michelea Quaranta, Ikedinog asistenta. Kamp je održan u Novom Sadu. Na kraju godine su trebali izaći na ispit za 1. Dan. No, Masatomi Ikeda se razboli. Dolazi Michele Quaranta i održava seminar u Zrenjaninu.
“Dalibor je rekao da neće polagati kod senseija Michelea, nego kod senseija Ikede. Čekaće sledeći put kada Ikeda dođe. Informacija je bila da će on ponovo doći”, kaže Vladimir. “Naravno, nikad više nije došao, a ja sam rekao: ‘Ja ću sada da polažem, pošto ću imati pauzu godinu dana.'”
Dvije vizije, jedna vještina
Položio je za majstora i otišao na služenje vojnog roka. Dalibor je nastavio voditi školu aikida. No, 2002. došlo je do još jedne podjele. Obzirom da Masatomi Ikeda više nije dolazio, aikidoke koje su željele slijediti njegovo viđenje vještine odvojile su se na jednu stranu i oni koji nisu željeli da praktikuju Ikedinu umjetnost su se odvojili na drugu. Organizacija se podijelila na sekcije A i B. U prvoj je bio Velibor Vesović. U drugoj je bio Michele Quaranta. Iz prve će nastati Srpska aikido federacija. Iz druge će poteći Aikido asocijacija Srbije.
“Ja sam otišao u sekciju B, a Dalibor je otišao u sekciju A kod Velibora Vesovića”, dodaje Vladimir. “Tako da se ona grupa koja je krenula u Prokuplje na treninge na kraju skroz rasturila.”
Povratkom iz vojske Vladimir Tošić je u Nišu pokrenuo vlastitu školu. Nazvao ju je Bushido. Klub je registrovan 2002, a naredne godine su počeli sa časovima. Predavanja su se počela voditi u okviru kulturno-umjetničkog društva Stanko Paunović pri Železnicama Srbije. Nakon nekoliko godina preseljavaju se u Osnovnu školu Sveti Sava. Godine 2009. preselili su se u naselje Dulan, u privatni prostor. Nazvali su ga Budokan. Po uzoru na centralni dođo u kojem bi trebalo da se vježbaju razne borilačke vještine. Pojavom pandemije koronavirusa preseljavaju se u naselje Durlan, u sportsku dvoranu Mika Antić.
“Ja sam se tih prvih sedam-osam godina bavio profesionalno aikidom”, kaže Vladimir. “Ja sam živio kod mame i tate, a ovamo sam držao školu akida i ta lova koju zaradim od aikida, bila mi je dovoljna za život, jer mama plaća sve račune.”
Vremenom se to mijenjalo. Broj učenika se povećao, ali i ponekad smanjivao. I dalje mu naviru sjećanja na novosadski seminar koji je Michele Quaranta držao 2001. godine. Sedam dana su vježbali. Dalibor i on nisu imali novaca da plate smještaj, spavali su u kancelariji. Međutim, u tih nekoliko dana, zbližio se sa majstorom. Odlučio je da mu on bude vodič.
“Puno je vremena posvetio nama. Da posle treninga ostane sa nama. Da priča sa nama. Da nam objašnjava”, kaže Vladimir, koji smatra da onomad nije dovoljno znao o aikidu. “A on je imao vremena i posle treninga.” Vidjeli su ga kao nekog velikog učitelja. On je tada bio 5. Dan. Vladimir je danas 5. Dan.
“On je tada bio mojih godina”, dodaje on. “A mi smo ga videli kao neku veličinu koja dolazi iz daleka i on je uspeo da odvoji svoje vreme, pola sata posle treninga da nam objašnjava šta je aikido. Kako se koja tehnika radi. Kako treba da radimo, kako treba da gledamo. Sedam dana sam živeo aikido.”
I trideset godina od prvog susreta sa aikidom, Vladimir Tošić i dalje živi disciplinu. Švicarski instruktor italijanskog porijekla Michele Quaranta i dalje je njegov učitelj. Vladimir po nekoliko dana u sedmici mlađima od sebe u vještini prenosi tajne aikida. U tome vidi ikigai. Svrhu postojanja. Samo sa jednim ciljem, da u njegovom Nišu još dugo živi duh osnivača discipline Moriheija Ueshibe.
