Nekad u fudbalu nije najvažnije ko ima bolji sistem, skuplje igrače, urednije saveze i više certifikata na zidu.
Nekad je najvažnije da se pojavi jedan tvrdoglav čovjek koji pogleda sve te pametne tabele, komisije, licence, analize i stručna objašnjenja, pa kaže: može.
Tako je Bosna i Hercegovina dobila Sergeja Barbareza.
Čovjeka koji nije došao u reprezentaciju kao proizvod savršenog sistema, jer takav sistem ovdje svakako ne postoji. Došao je više kao prkos. Kao anomalija. Kao onaj lik iz filma koji ne zna da bi po pravilima trebao izgubiti, pa zato slučajno pobijedi.
Barbarez nije klasični selektor iz evropskog kataloga. Nema hladnu birokratsku eleganciju, ne prodaje nam fudbal kao PowerPoint prezentaciju, ne glumi filozofa presinga i tranzicije. Kod njega fudbal još uvijek izgleda kao igra, borba, inat i malo ludila.
A Bosni i Hercegovini je, izgleda, baš to trebalo.
Trebalo joj je nešto što ne liči na naše svakodnevno propadanje. Nešto što ne počinje rečenicom “ne može”. Nešto što ne traži alibi prije početka utakmice.
Barbarez je u ovu reprezentaciju unio ono što se ne može nacrtati na taktičkoj tabli: vjeru.
Ne onu jeftinu vjeru iz motivacionih citata, nego onu tvrdoglavu, bosansku, gotovo bezobraznu vjeru da se i veći mogu oboriti, da se i nemoguće može načeti, da i mala zemlja može izaći pred svijet bez spuštene glave.
Zato ova priča nije samo o fudbalu.
Ovo je priča o zemlji koja je navikla da joj drugi objašnjavaju limite. O zemlji u kojoj se stalno broji šta nemamo: nemamo sistem, nemamo novac, nemamo infrastrukturu, nemamo red, nemamo ovo, nemamo ono.
A onda dođe reprezentacija i pokaže da ponekad imamo ono što je teže izmjeriti: lice, srce i čovjeka koji ne pristaje na unaprijed upisani poraz.
Naravno, historija voli velike slike. Pamti golove, junake, trenutke, suze, stadione i noći u kojima ljudi izlaze na ulice kao da su nakratko zaboravili sve što ih dijeli.
Ali bilo bi nepravedno zaboraviti da iza svakog takvog čuda stoji neko ko je prvi povjerovao da ono uopće može postojati.
Kod nas je taj čovjek Sergej Barbarez.
Da smo Argentina ili Brazil, već bi od njega napravili mit. Ne bi se više govorilo samo o selektoru, bivšem kapitenu, čovjeku teške naravi i još težeg pogleda.
Govorilo bi se o “božijoj bradi”.
O toj gustoj, neukrotivoj, gotovo mitskoj bradi koja je stajala pored aut-linije kao znak da Bosna i Hercegovina više neće igrati samo da preživi, nego da nekoga stvarno pobijedi.
I možda je baš to najveća vrijednost ove priče.
Ne rezultat sam po sebi. Ne tabela. Ne statistika.
Nego trenutak u kojem je jedna umorna zemlja opet povjerovala da ima pravo na čudo.
A čuda, znamo to dobro, nikad ne dolaze iz savršenih sistema.
Najčešće dođu iz inata.
