Igra nije bila impresivna.
Da se ne lažemo.
Nije ovo bila utakmica poslije koje će UEFA, FIFA i nekoliko univerziteta hitno sazvati stručni skup o novoj bosanskoj školi fudbala.
Nije bilo kontrole koja uspavljuje protivnika.
Nije bilo mirnog posjeda kojim se domaćinu uzima duša.
Nije bilo one hladne zrelosti velikih reprezentacija koje protivnički stadion pretvore u biblioteku.
Bilo je nervoze.
Bilo je povlačenja.
Bilo je izbijanja.
Bilo je trenutaka u kojima je lopta djelovala kao predmet koji treba što prije udaljiti od naše države, našeg šesnaesterca i našeg krvnog pritiska.
Ali bilo je i nečeg mnogo važnog.
Bosna i Hercegovina nije izgubila.
Protiv domaćina.
U Torontu.
Na otvaranju svoje mundijalske priče.
Pred publikom koja je bila glasnija, življa i angažovanija nego što su mnogi očekivali.
Izabranici Sergeja Barbareza osvojili su bod i, što je možda najvažnije, ostavili sudbinu na ovom turniru u svojim rukama.
To nije malo.
To uopšte nije malo.
Dvanaest godina čekanja i jedan petak u Torontu
Dvanaest godina Bosna i Hercegovina čekala je ovaj dan.
Dvanaest godina od Brazila.
Od Maracane.
Od prve velike slike.
Od one generacije koju smo vremenom pretvorili u mit, jer mi drugačije ne znamo: ili sve proglasimo katastrofom, ili sve pretvorimo u epsku pjesmu.
A prije samo nekoliko mjeseci, ne prije nekoliko godina kako volimo dramatično reći, djelovalo je da će se Mundijal opet gledati bez nas.
Da ćemo, kao i toliko puta, navijati za tuđe favorite, analizirati tuđe grupe, brojati tuđe šanse i usput se tješiti rečenicom da “imamo potencijal”.
Potencijal je kod nas inače najdugovječniji reprezentativac.
Nikad ne ostari.
Nikad ne prestane obećavati.
I nikad sam ne zabije gol.
Ali ovaj put Bosna i Hercegovina je bila tu.
Na terenu.
Na Mundijalu.
Protiv Kanade.
U gradu koji je na nekoliko sati postao čudna mješavina domaćeg terena domaćina i pokretne bosanske dijasporske republike.
Toronto u plavoj i žutoj
U petak je Toronto bio u plavoj i žutoj boji.
Ne potpuno, naravno.
Kanada je domaćin, Kanada ima stadion, Kanada ima svoju priču, svoju publiku i svoj historijski trenutak.
Ali Bosanci i Hercegovci su se pojavili onako kako se pojavljuju kada reprezentacija igra na velikoj sceni: malo glasnije nego što je pristojno, malo emotivnije nego što je racionalno i mnogo stvarnije nego što bilo koja marketinška kampanja može proizvesti.
Rijeka navijača slijevala se prema jezeru Ontario i stadionu proširenom za potrebe velikog turnira.
Zastave.
Dresovi.
Djeca na ramenima.
Ljudi koji su došli iz svojih kanadskih i američkih života da na nekoliko sati ponovo budu dio iste nervoze.
To je posebna vrsta navijanja.
Nije samo podrška timu.
To je dolazak na porodično okupljanje države koja se prečesto ne zna okupiti kod kuće, ali se zato zna pojaviti na drugom kraju svijeta kada igra reprezentacija.
I tu je već bilo jasno da BiH neće biti samo gost.
Možeš igrati protiv domaćina.
Ali kada Bosna dođe sa svojom dijasporom, domaći teren postane komplikovana pravna kategorija.
Gol koji je rekao: nismo ovdje kao dekor
BiH je povela preko Jove Lukića.
Gol u 21. minuti.
Prekid.
Skok.
Gužva.
Lopta u mreži.
Ništa posebno romantično za neutralnog posmatrača, a sve posebno za nas.
Jer taj gol nije bio samo 1:0.
Bio je odgovor na pitanje da li je Bosna došla na Mundijal da se lijepo predstavi ili da nekome napravi problem.
Došla je da napravi problem.
I to je najbolja vijest iz Toronta.
Ne zato što smo odigrali savršeno.
Nismo.
Nego zato što nismo izgledali kao reprezentacija koja je došla po počasni aplauz.
Nismo igrali kao turistička delegacija u kopačkama.
Nismo čekali da Kanada napiše svoju priču pa da se mi uljudno potpišemo na dnu stranice.
Poveli smo.
Natjerali domaćina da juri.
I u tom trenutku utakmica je prestala biti kanadska svečanost.
Postala je utakmica.
Onda smo radili ono što najbolje i najgore znamo: trpjeli
Nakon vodstva, naravno, nije sve bilo lijepo.
Jer da jeste, to ne bi bila Bosna i Hercegovina.
Kanada je rasla.
Publika je rasla.
Pritisak je rastao.
A mi smo se, malo po malo, povlačili u zonu u kojoj svaka lopta izgleda kao referendum.
To je onaj bosanski sportski paradoks: kad povedemo, ne znamo da li da igramo fudbal ili da odmah pozovemo civilnu zaštitu.
Kanada je imala energiju, brzinu i stadion.
BiH je imala blok, skok, Katića, Kolašinca, izbijanja i onu tvrdoglavu sposobnost da preživi situacije u kojima ne izgleda nužno kao da kontroliše svoj život.
Cyle Larin je u 78. minuti pogodio za 1:1.
Domaćin je dobio ono što je tražio.
Stadion je ponovo oživio.
A Bosna je dobila zadnjih petnaestak minuta u kojima se, po starom običaju, kolektivno stari tri godine.
Ali nije pukla.
I to treba reći.
Nije pukla.
Bod koji nije za euforiju, ali jeste za mirniji san
Ovaj remi ne treba pretvarati u pobjedu.
To je važna rečenica, jer smo mi majstori da od boda napravimo spomenik, od prekida sistem, a od jedne dobre intervencije novu epohu nacionalnog preporoda.
BiH nije pobijedila Kanadu.
BiH nije odigrala utakmicu bez problema.
BiH nije pokazala da može mirno kontrolisati ritam kada protivnik pojača pritisak.
Ali BiH je pokazala da može izdržati.
A na prvoj utakmici Mundijala, protiv domaćina, nakon dvanaest godina čekanja, to nije mala stvar.
Bod znači da turnir nije pobjegao odmah na startu.
Bod znači da Švicarska i Katar nisu utakmice koje se čekaju iz očaja, nego iz računice.
Bod znači da BiH još odlučuje o sebi.
A za državu koja u realnom životu rijetko ima osjećaj da odlučuje o sebi, to je već prilično luksuzno.
Barbarez sada ima dokaz i upozorenje
Sergej Barbarez iz ove utakmice može izvući dvije stvari.
Prvu: ekipa ima karakter.
Drugu: karakter ne smije biti jedini plan.
Karakter je odličan kada se braniš, kada trpiš, kada stadion pritiska, kada lopta leti kroz tvoj šesnaesterac, kada moraš dobiti duel i kada nema prostora za filozofiju.
Ali protiv Švicarske će trebati više od toga.
Trebat će hrabrije izlaziti iz pritiska.
Trebat će duže čuvati loptu.
Trebat će manje panično ulaziti u završnicu.
Trebat će pokazati da BiH ne zna samo preživjeti utakmicu, nego i upravljati njenim dijelovima.
Protiv Kanade smo dobili prvi odgovor.
Nismo dobili sve odgovore.
I to je sasvim uredu.
Prva utakmica velikog turnira često nije mjesto gdje se postaje savršen.
To je mjesto gdje se ne smiješ odmah srušiti.
BiH se nije srušila.
Najbosanskiji kompliment: nije bilo lijepo, ali je bilo živo
Možda je ovo najprecizniji opis večeri.
Nije bilo lijepo.
Ali je bilo živo.
Bilo je nervozno, tvrdo, povremeno haotično, defanzivno naporno i emocionalno potpuno neekonomično.
Ali je bilo naše.
Naši navijači u Torontu.
Naš gol.
Naš strah poslije izjednačenja.
Naš osjećaj da je moglo više.
Naše olakšanje što nije otišlo na drugu stranu.
Naša stara sposobnost da od jedne utakmice napravimo porodični, politički, dijasporski i kardiološki događaj.
I zato ovaj remi ima težinu.
Ne kao trijumf.
Nego kao ulazak u turnir bez spuštene glave.
Zaključak: Zmajevi su preživjeli početak, sad moraju naučiti igrati nastavak
Bosna i Hercegovina je protiv Kanade osvojila bod.
Nije odigrala spektakularno.
Nije impresionirala igrom.
Nije zatvorila sva pitanja.
Ali je otvorila Mundijal na način koji se može poštovati.
Povela je protiv domaćina.
Izdržala je pritisak.
Sačuvala je rezultat.
Ostavila je sudbinu u svojim rukama.
I pokazala da na ovom turniru ne želi biti samo emotivna razglednica za dijasporu.
To je dovoljno za početak.
Ne za euforiju.
Ne za velike najave.
Ne za ono naše standardno računanje do finala nakon prvog boda.
Dovoljno za ozbiljan optimizam.
Dovoljno da se kaže: dobro je.
Ali može bolje.
I mora bolje.
Jer Mundijal ne nagrađuje samo one koji prežive prvu utakmicu.
Nagrađuje one koji iz nje nešto nauče.
BiH je u Torontu preživjela.
Sada mora pokazati da zna rasti.
