Postoji li ekonomsko opravdanje za investicijski odnos s Kinom, s obzirom na to da su prošle godine kineska ulaganja u Srbiju pala za čak 97%, dok SAD i EU imaju ozbiljne rezerve prema nepoštenim trgovinskim praksama Pekinga, koje bi mogle značajno ograničiti otvaranje tržišta EU proizvodima koji će proizaći iz dogovorenih kineskih ulaganja? Hoće li kineska ulaganja u Srbiju moći opstati ako im se tržište EU zatvori?
Nakon posjeta Kini, srbijanski predsjednik boravio je u Tivtu, na summitu EU – Zapadni Balkan. Samom događaju prethodila su dva incidenta.
Prvi Radilo se o zrakoplovu punom sigurnosno zanimljivih osoba, koji je crnogorska policija vratila u Srbiju. Nakon što je putem srbijanskih tabloida upozorio javnost na navodnu prijetnju njegovoj sigurnosti u Crnoj Gori, Vučić je u Tivtu konačno priznao da se u spornom zrakoplovu nalazio tim pristalica stranke SNS, poslanih u Tivat kako bi mu organizirali svečani doček i podršku navijača.
Drugi incident uslijedila je zabrana tranzitnog leta zrakoplova rumunjskog predsjednika, koji je krenuo prema Tivatu, od strane srbijanskih vlasti. Nakon cjelodnevne šutnje na zahtjev rumunjske strane, srbijanske vlasti dale su različita i nedosljedna objašnjenja za odbijanje izdavanja dozvole za let. Dok je srbijansko Ministarstvo vanjskih poslova tvrdilo da dozvola nije izdana zbog vojnih vježbi srbijanske vojske, Glavni stožer dao je rumunjskoj strani jamstva da takvih vježbi nije bilo.
Na kraju je rumunjski predsjednik u Tivat stigao preko Bugarske i Sjeverne Makedonije, dok je Srbija još jednom pokazala svoj antieuropski pristup izgradnji odnosa sa susjedima. Pravi razlog zabrane leta rumunjskog zrakoplova mora se tražiti u osveti Aleksandra Vučića zbog odbijanja Rumunjske da mu odobri dozvolu za let tijekom njegovog putovanja u Moskvu u svibnju prošle godine. Nakon ovih bizarnih i ponižavajućih incidenata za Srbiju, Vučiću je ugostio sastanak sa čelnicima EU, Francuske i Njemačke, na kojem mu je postalo jasno da je vrijeme balansiranja između EU, Kine i Rusije završeno te da Srbija mora odabrati svoju budućnost. Teško je ovaj sastanak uopće nazvati sastankom; više se može opisati kao krizni stožer. Samo se Vučiću nešto ovako organiziralo, ali ne zato što je važan, nego zato što se smatra najvećim problemom u regiji!
U biti, Vučić sada mora birati između svojih kriminalno sklonih lojalista, koji ga drže na vlasti, i jedine moguće budućnosti koja Srbiji može donijeti prosperitet i osigurati joj mjesto među razvijenim europskim nacijama. Svoje flertovanje s Kinom i neugodno suočavanje s europskom istinom, Vučić je popratio nizom servilnih intervjua za američke medije, kojima pokušava namamiti Donalda Trumpa da posjeti Beograd. Obećavajući mu veličanstveni, nacionalno priznati prijem u Srbiji, Vučić igra na kartu mazenja Trumpovog ega, stalno gubeći iz vida činjenicu da je za SAD odnos Srbije s Kinom puno važniji od bilo kakvih servilnih izjava režimskih čelnika u Beogradu. Međutim, još je ozbiljnije to što Vučić pokazuje jasnu namjeru da pronađe zamjenu za članstvo Srbije u EU u bilateralnim savezima s Pekingom i Washingtonom, što predstavlja stari san radikala, potpuno odvojen od stvarnosti. Čak i ako Trump ne odoli želji za pažnjom i posjeti Srbiju, to bi bila samo naslovnica u Americi i svijetu, dok bi se Vučić još jednom suočio sa stvarnošću: sa sigurnosne perspektive, ova regija pripada NATO-u, dok se savez mijenja prema preuzimanju veće odgovornosti od europskih članica; geopolitički, regija je dvorište Europske unije, i u tom pogledu Trump ne može pomoći!
Srpska vlada od sredine 2025. tvrdi da je Sporazum o strateškom partnerstvu sa SAD-om gotovo dovršen, ali on ne postoji ni kao službena objava. Armenija je, s druge strane, postigla takav sporazum s Washingtonom nakon samo nekoliko mjeseci pregovora. Podjednako je varljiv i Vučićev odnos s Moskvom, koja stalno odugovlači pregovore o prodaji NIS-a i odluku o plinskom sporazumu sa Srbijom, koji bi imao rok od više od tri mjeseca. Na taj način Rusija nastavlja stezati omču oko vrata Srbije, držeći je u kvazivazalnom položaju, dok Vučić očito nema ni snage ni volje da se tome odupre. Gledano iz šire perspektive, sva nedavna događanja upućuju na jednu jednostavnu činjenicu: prostor za Vučićevu politiku sjedenja na nekoliko stolica istovremeno brzo nestaje.
Dok u Pekingu traži nova ulaganja, u Bruxellesu pokušava održati europski put i osigurati još veći pristup fondovima EU; u Washingtonu pokušava pronaći političkog podupiratelja, dok od Moskve očekuje energetsku sigurnost. Ali svijet oko Srbije se nepovratno mijenja. Problem za Vučića nije u tome što su odnosi između velikih sila postali kompliciraniji, već što su postali iskreniji. Europska unija više ne želi financirati kineski utjecaj na svom pragu, dok Sjedinjene Države više ne vide Balkan kao odvojen od globalnog rivalstva s Kinom. S druge strane, Rusija ne vidi Srbiju kao partnera, već kao sredstvo za održavanje svog utjecaja u Europi, dok Kina Srbiju prvenstveno vidi kao ulaznu točku za svoj ekonomski prodor na europsko tržište.
Stoga se danas Srbija ne suočava s izborom između Istoka i Zapada, kako to pokušava prikazati režimska propaganda, već s izborom između jasne strategije i trajnog lutanja. Ovo je odluka između države koja zna kamo ide i države koja svako jutro provjerava raspoloženje u Bruxellesu, Washingtonu, Moskvi i Pekingu kako bi odredila svoju politiku. Najveća ironija je u tome što Aleksandar Vučić danas pokušava pronaći alternativu Europskoj uniji upravo u trenutku kada nikakvi ozbiljni ekonomski, politički ili sigurnosni pokazatelji ne pokazuju da takva alternativa postoji. Ni Kina, ni Rusija, niti bilo kakav bilateralni odnos sa Sjedinjenim Državama ne mogu ponuditi Srbiji ono što mogu ponuditi europske integracije: pristup najvećem tržištu na svijetu, stabilne institucije, vladavinu prava, dugoročna ulaganja i mjesto u zajednici najrazvijenijih europskih država.
Srbija se danas nalazi na kraju geopolitičke ere. Politika balansiranja, koja je godinama donosila političke i ekonomske koristi, ulazi u fazu sve manjih prinosa. Što je rivalstvo između Zapada, Kine i Rusije žešće, to je cijena neodlučnosti veća. Stoga ključno pitanje više nije može li Srbija surađivati sa svim velikim silama, već može li izbjeći posljedice nedefiniranja jasnog strateškog smjera svog razvoja.
U svijetu koji se brzo dijeli na blokove, neutralnost postaje sve skuplja, dok biranje budućnosti postaje sve neizbježnije. I kada dođe taj trenutak konačnog izbora, on neće odlučiti samo o vanjskoj politici Srbije, već i o sudbini sustava koji je godinama opstao upravo zahvaljujući sposobnosti balansiranja između različitih centara moći. Stoga je pitanje europskog puta Srbije danas puno više od geopolitičkog pitanja. Radi se o budućnosti države i opstanku režima, i upravo zbog toga vrijeme za balansiranje istječe brže nego što je Aleksandar Vučić spreman priznati.
O autoru: Dragan Šormaz je srbijanski političar i predsjednik Evroatlantskog saveta Srbije. Ovaj tekst objavljujemo uz saglasnost autora, a izvorno je publikovan na portalu The Geopost.
