Godinama je zvučalo toliko monstruozno da su mnogi radije birali nevjericu.
Priča da su tokom opsade Sarajeva bogati stranci navodno plaćali kako bi sa položaja oko grada pucali na civile djelovala je kao nešto što ljudski razum teško može prihvatiti.
Ali “Sarajevo Safari” više nije samo tema dokumentarca, usmenih svjedočenja i ratnih trauma.
Danas je to predmet evropskih istraga.
Nakon Italije, i Austrija provjerava navode o mogućem učešću svojih državljana u takozvanom snajperskom turizmu tokom opsade Sarajeva. To ne znači da je krivica dokazana. Ne znači ni da su svi navodi potvrđeni.
Ali znači nešto važno.
Evropsko pravosuđe više ne može mirno zaobići pitanje da li su neki ljudi rat u Bosni i Hercegovini doživljavali kao lovište.
Sarajevo je tokom opsade bilo grad pod svakodnevnim terorom. Ljudi su ginuli dok su išli po vodu, hljeb, lijekove, u školu ili na posao. Snajperski hici nisu bili apstraktna vojna činjenica, nego dio svakodnevnog straha.
Zato je priča o “Sarajevo Safariju” toliko potresna.
Ona ne govori samo o ratu.
Govori o mogućnosti da je nečija patnja nekome bila zabava.
Ako se pokaže da su navodi tačni, to bi bio jedan od najmračnijih primjera moralnog sloma Evrope devedesetih godina. Ako se pokaže da nisu, javnost opet ima pravo znati kako je takva priča nastala i zašto su je svjedoci godinama ponavljali.
U oba slučaja, istina je nužna.
Sarajevo ne traži osvetu.
Traži pamćenje, dostojanstvo i pravdu.
I zato je važno da se istrage vode ozbiljno, bez senzacionalizma, ali i bez kukavičkog okretanja glave.
Jer postoje zločini koji ubiju čovjeka.
A postoje i oni koji pokušaju ubiti samu ideju čovječnosti.
“Sarajevo Safari”, ako se dokaže, pripadao bi toj drugoj kategoriji.
Zato ova priča ne smije ostati fusnota.
Ne zbog prošlosti.
Nego zbog budućnosti u kojoj se više nikada ne smije dogoditi da neko tuđu opsadu posmatra kao avanturu.
