Postoje mjesta na karti koja izgledaju mala.
Tanka linija mora.
Uski prolaz.
Komad geografije koji većina ljudi nikada neće vidjeti uživo.
A onda se desi kriza i odjednom shvatimo da ta mala tačka drži za vrat mnogo veći dio svijeta nego što bismo voljeli priznati.
Hormuški moreuz je upravo takvo mjesto.
Nije samo morski prolaz između Perzijskog zaljeva i Omanskog zaljeva.
Nije samo ruta tankera.
Nije samo geografska fusnota između Irana, Omana, nafte, plina i američkih nosača aviona.
Hormuz je prekidač.
Kada je otvoren, svijet se pravi da je sve normalno.
Kada se zatvori ili kada neko zaprijeti da bi se mogao zatvoriti, cijene skaču, tržišta drhte, diplomate se bude, generali gledaju mape, a građani hiljadama kilometara dalje počnu plaćati tuđu geopolitiku na pumpi.
Mir koji prvo osjeti berza
Najnovija najava mogućeg dogovora između Sjedinjenih Američkih Država i Irana odmah je pokazala koliko je svijet nervozan.
Čim je objavljeno da se govori o mogućem sporazumu koji bi mogao otvoriti Hormuški moreuz i smiriti tenzije, cijene nafte su reagovale.
To je možda najbrutalniji jezik savremene geopolitike.
Ne saopćenje.
Ne konferencija za medije.
Ne velika diplomatska fotografija.
Nego grafikon.
Linija koja ide gore kada se svijet boji rata.
Linija koja ide dole kada povjeruje da možda ipak neće gorjeti.
U tom smislu, globalna ekonomija je postala seizmograf straha.
Ne mjeri samo ponudu i potražnju.
Mjeri mogućnost eksplozije.
Hormuz nije daleko, samo se tako čini
Za prosječnog čovjeka u Bosni i Hercegovini, Evropi ili bilo gdje izvan Bliskog istoka, Hormuški moreuz djeluje beskrajno daleko.
Daleko more.
Daleke sile.
Daleki brodovi.
Daleki ratovi.
Ali u globalizovanom svijetu “daleko” je vrlo sumnjiva riječ.
Hormuz je daleko dok cijena goriva ne poraste.
Daleko je dok prevoz ne poskupi.
Daleko je dok inflacija ne dobije novi izgovor.
Daleko je dok cijena robe ne počne rasti zato što je energija skuplja, osiguranje transporta skuplje, rizik veći, a politička stabilnost manja.
Onda više nije daleko.
Onda postane vrlo lokalno.
Postane račun.
Postane cijena hljeba.
Postane cijena grijanja.
Postane još jedna rupa u kućnom budžetu ljudi koji nikada nisu ni čuli za sve aktere krize.
Trump, Iran i diplomatija na ivici udarca
U ovoj priči posebno je zanimljiv obrazac: prvo prijetnja silom, zatim najava dogovora.
Planirani udari.
Otkazani udari.
Pregovori.
Veliki sporazum.
Otvaranje moreuza.
Smirivanje tržišta.
To je diplomatija savremenog spektakla.
Svijet se prvo dovede do ivice, a onda se eventualni korak nazad prodaje kao historijsko smirivanje.
Naravno, bolje je da se udari otkažu nego da se izvedu.
Bolje je da se pregovara nego da se puca.
Bolje je da moreuz bude otvoren nego zatvoren.
Ali ne treba biti naivan.
Kada se rat i mir smjenjuju kao epizode istog političkog realityja, svijet ne postaje stabilniji.
Samo postaje naviknutiji na opasnost.
Iran zna gdje boli svijet
Iran možda nema ekonomsku snagu Sjedinjenih Američkih Država.
Nema globalni saveznički sistem kao Washington.
Nema finansijsku moć Zapada.
Ali ima geografiju.
A u geopolitici geografija ponekad vrijedi više od deset govora.
Kontrola, pritisak ili prijetnja oko Hormuškog moreuza Iranu daje moć koja daleko prevazilazi njegovu ekonomsku veličinu.
To je klasična logika uskog grla.
Ne moraš kontrolisati cijeli svijet.
Dovoljno je da možeš ugroziti tačku kroz koju prolazi ono što svijet ne može lako zamijeniti.
Nafta.
Plin.
Transport.
Sigurnost plovidbe.
Psihologija tržišta.
Zato Hormuz nije samo iransko-američko pitanje.
To je pitanje svake ekonomije koja još uvijek zavisi od fosilne energije, tankera i globalnih ruta koje izgledaju stabilno samo dok niko ne pritisne pogrešno dugme.
Velike sile vole slobodnu trgovinu dok moreuzi slušaju
Zapad voli govoriti o slobodnoj plovidbi, otvorenim tržištima i pravilima međunarodnog poretka.
I u teoriji, to zvuči odlično.
Ali pravila su najlakša kada ih niko ne testira.
Čim se pojavi država koja može poremetiti moreuz, kanal, luku, plinovod ili podmorski kabl, cijela priča o globalizaciji pokazuje svoju nervoznu unutrašnjost.
Globalna ekonomija nije ravna, mirna mreža u kojoj roba slobodno plovi kao u reklami za logističku kompaniju.
Ona je skup uskih prolaza, ranjivih ruta, političkih dogovora, vojnih garancija i stalnog rizika da jedna kriza postane svačiji problem.
Hormuz je samo najpoznatiji podsjetnik.
Ali nije jedini.
Sueski kanal.
Bab el-Mandeb.
Tajvanski moreuz.
Crno more.
Južno kinesko more.
Svijet je pun tačaka koje izgledaju kao geografija, a ponašaju se kao detonatori.
Tržišta se smire, problemi ostanu
Pad cijena nafte nakon najave dogovora može izgledati kao dobra vijest.
I jeste dobra vijest u kratkom roku.
Manje straha.
Manji pritisak na energente.
Manje šanse da se regionalni sukob pretvori u širu katastrofu.
Ali tržišta često imaju kratko pamćenje.
Ona slave smirivanje, čak i kada uzroci krize ostanu netaknuti.
Iran i SAD mogu potpisati dogovor.
Moreuz se može otvoriti.
Cijene mogu pasti.
Ali ostaje pitanje nuklearnog programa.
Ostaje pitanje regionalnih saveznika.
Ostaje pitanje Izraela.
Ostaje pitanje sankcija.
Ostaje pitanje povjerenja.
Ostaje pitanje ko će prvi zaključiti da mu je nova kriza korisnija od starog dogovora.
U geopolitici mir često ne znači rješenje.
Ponekad znači samo pauzu između dva pritiska.
G7 i predstava jedinstva
Naredni G7 samit dolazi u trenutku kada se svijet pokušava praviti da još ima centralni sto za velike odluke.
Iran.
Ukrajina.
Rusija.
Kina.
Energetika.
Odbrana.
Trgovina.
Sve se gomila na dnevni red.
Zapadni lideri će govoriti o jedinstvu.
Govorit će o stabilnosti.
Govorit će o pravilima.
Govorit će o koordinaciji.
Ali ispod te diplomatske scenografije vidi se mnogo neugodnija stvarnost: svijet više nije uredan.
Amerika pritiska saveznike.
Evropa pokušava izgledati odlučno, ali često djeluje sporo.
Rusija nastavlja rat u Ukrajini.
Kina testira pomorske granice i strpljenje susjeda.
Bliski istok ostaje prostor u kojem jedna iskra može zapaliti cijene energije.
I zato svaki samit danas izgleda kao pokušaj da se katastrofe stave u pristojne formulacije.
Nafta kao podsjetnik da zelena tranzicija nije stigla na vrijeme
Svaka kriza oko Hormuza podsjeti nas na jednu stvar koju svijet zna, ali ne voli priznati:
još uvijek smo duboko zavisni od stare energije.
Možemo govoriti o zelenoj tranziciji.
Možemo graditi solarne panele.
Možemo ulagati u baterije, električna vozila i obnovljive izvore.
Možemo održavati klimatske konferencije.
Ali kada jedan moreuz zaprijeti globalnoj ekonomiji, vidi se koliko je fosilni sistem i dalje centralan.
Svijet želi budućnost bez ucjene naftom.
Ali sadašnjost još uvijek živi u tankeru.
I zato geopolitika nafte nije prošlost.
Ona je, nažalost, još uvijek sadašnjost.
Zaključak: svijet nije stabilan, samo je navikao na krize
Najava mogućeg dogovora SAD-a i Irana možda će otvoriti Hormuški moreuz.
Možda će smiriti cijene.
Možda će lideri govoriti o pobjedi diplomatije.
Možda će tržišta odahnuti.
Ali ova epizoda je još jednom pokazala koliko je globalni sistem ranjiv.
Jedan moreuz.
Jedna prijetnja.
Jedan otkazani napad.
Jedna najava sporazuma.
I cijela planeta prati grafikon nafte kao puls pacijenta.
To nije stabilnost.
To je navika na nestabilnost.
Hormuz nas podsjeća da moderni svijet nije čvrsta konstrukcija.
Više liči na ogromnu mašinu spojenu tankim kablovima, morskim rutama, energetskim tokovima i političkim dogovorima koji se mogu prekinuti mnogo brže nego što se mogu popraviti.
Zato je ova priča važna.
Ne zato što će svijet sutra stati.
Nego zato što svaki put kada Hormuz zatreperi, vidimo koliko malo treba da globalna sigurnost počne izgledati kao iluzija.
Jedan moreuz.
Jedan dogovor.
Jedna cijena barela.
I cijeli svijet koji se pravi da nije taoc geografije.
