Postoje govori koji promijene tok historije.
Ne zato što su sami po sebi izazvali događaje, nego zato što su u nekoliko rečenica saželi politički pravac kojim će jedno društvo krenuti.
Jedan od takvih održan je na današnji dan, 28. juna 1989. godine, na Gazimestanu kod Prištine.
Pred stotinama hiljada ljudi, povodom 600. godišnjice Kosovske bitke, tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević izgovorio je riječi koje će ostati upisane u historiju:
“Šest vekova kasnije, danas, opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.”
U tom trenutku mnogi su ovu rečenicu doživjeli kao političku metaforu.
Drugi su, međutim, u njoj prepoznali mnogo ozbiljniju poruku.
Nažalost, historija je pokazala da su upravo oni bili bliži istini.
Jugoslavija je tada još postojala
Ljeto 1989. nije izgledalo kao uvod u krvavi raspad države.
Jugoslavija je još postojala.
Ljudi su putovali bez granica od Vardara do Triglava.
Djeca su navijala za istu reprezentaciju.
Vozovi su povezivali Ljubljanu, Sarajevo, Beograd i Skoplje.
Malo ko je mogao zamisliti da će za samo nekoliko godina isti ti gradovi postati simboli opsada, granata i izbjegličkih kolona.
Kosovo kao politički simbol
Miloševićev govor nije bio samo obilježavanje jednog historijskog događaja.
Bio je pažljivo oblikovana politička poruka.
Kosovska bitka iz 1389. godine predstavljena je kao simbol nacionalnog jedinstva, historijske nepravde i potrebe za novim okupljanjem srpskog naroda.
Mnogi historičari i politički analitičari upravo taj govor smatraju prekretnicom u usponu nacionalizma koji će obilježiti posljednje godine Jugoslavije.
Nije rat počeo tog dana.
Ali tog dana mnogi su prvi put javno čuli da mogućnost rata više nije nezamisliva.
Riječi koje su dobile strašno značenje
Kada je Milošević rekao da “oružane bitke nisu isključene”, Jugoslavija još nije bila u ratu.
Dvije godine kasnije počeo je rat u Sloveniji.
Ubrzo zatim uslijedili su sukobi u Hrvatskoj.
A 1992. godine rat je stigao i u Bosnu i Hercegovinu.
Tek tada su mnogi ponovo pročitali govor sa Gazimestana.
I shvatili koliko su njegove riječi dobile novo značenje.
Govori ne ubijaju. Ali mogu otvoriti vrata nasilju.
Bilo bi pojednostavljeno tvrditi da je jedan govor izazvao raspad Jugoslavije.
Jugoslavenska kriza imala je duboke ekonomske, političke, ustavne i nacionalne uzroke.
Ali politički govori imaju moć.
Oni mogu smirivati društvo.
Ili ga pripremati za sukob.
Zato se Gazimestan i danas proučava na univerzitetima kao primjer političke retorike koja je mobilizirala emocije, historiju i nacionalni identitet u trenutku kada se država već nalazila u dubokoj krizi.
Lekcija koja vrijedi i danas
Prošlo je više od tri decenije.
Jugoslavije više nema.
Ali ostala je jedna važna lekcija.
Kada političari počnu govoriti o historijskim bitkama, nacionalnim sudbinama i mogućim sukobima, društva bi trebala pažljivije slušati.
Jer ratovi vrlo rijetko počinju prvim pucnjem.
Mnogo češće počinju riječima.
A riječi izgovorene na Gazimestanu 28. juna 1989. godine ostale su jedna od najpoznatijih opomena koliko govor može promijeniti tok historije.
