Vodič iza mojih leđa upravo završava rečenicu na engleskom, rutinski i ravnomjerno, biflajući istoriju s istom dosadom s kojom konobar nabraja gotova jela. Grupa turista izmjenjuje se ispred fotogeničnog luka, telefoni se podižu, ekrani zasvijetle, a njihovi kratki, hladni bljeskovi na trenutak osvijetle gips uglancan da zavara oko i podsjeti na nešto skuplje, starije, plemenitije.
Sjedim na jednoj od onih hladnih, salonskih klupa u Vijećnici i osjećam kako me pritišće praznina. Razmišljam o tome kako Vijećnica nije samo arhitektura nego tačka u kojoj je spaljeno pamćenje ovog grada preuređeno u imitaciju i scenografiju za strance. Sve je previše čisto, previše mirno i nepodnošljivo prazno. Nema knjiga. Nema mirisa starog papira. Nema one guste, pomalo prašnjave prisutnosti biblioteke u kojoj čovjek, čim uđe, osjeti da nije prvi koji misli, pati, bilježi, pamti i zaboravlja. Samo turisti, prefarbani zidovi, protokol i praznina od koje čovjeku postane još teže disati.
Pod ovim pseudomavarskim svodovima sve miriše na skupu kozmetiku kojom je premazana jedna duboka, nepreboljena trauma. Gledam u savršen pod i mislim kako negdje ispod te uglačane površine, u temeljima ili u nama, još čuči onaj sivi, masni pepeo spaljenih knjiga. Ne vidi se, naravno. Takve se stvari i ne vide dok se čovjek ne umori od gledanja onoga što mu je servirano. Iz torbe izvlačim roman Adnadina Jašarevića. Nije to bio najpraktičniji potez, priznajem. Čitati o vilama, mrtvima, zaboravljenim prostorima i ljudima koji se ne mire s običnom stvarnošću na mjestu gdje je stvarnost već jednom progutala biblioteku, ima nečeg nepristojnog. Ili nečeg sasvim tačnog.
Na koricama, među slovima, već se otvara jedan drugi prolaz, osjećaj da se iza svakog uređenog prostora nalazi neki zapušteni hodnik kojim nismo htjeli proći. Gradovi, kao i ljudi, imaju ono što pokazuju gostima i ono što zaključavaju kad padne mrak.
U Adnadinovom svijetu taj zaključani prostor ima svoje ime. Pustara. Mjesto zaboravljenih stvari i zaboravljenih ljudi. Mjesto gdje vrijeme ne teče, nego se taloži kao prašina – prostor tamoiza i tamonigdje, u kojem je java odavno izgubila bitku protiv zaborava. Mjesto gdje mrtvi nisu sasvim mrtvi, živi nisu naročito sigurni u vlastitu živost, a pitanje biti ili ne biti gubi svaki smisao, jer je ovdje nepostojanje jedini aksiom postojanja.
U Pustaru se ne dolazi pravolinijski. Ne možeš do nje skrenuti desno, pa produžiti još dvjesto metara. Ne možeš pitati prolaznika gdje je ulaz. Ne pomaže ni Google Maps, jer Pustara ne priznaje plavu liniju. U nju se sklizne. Možda jednim korakom iza Vijećnice. Možda jednom pogrešnom mišlju. Možda onda kada shvatiš da gradovi nemaju samo ulice i zgrade nego i ono što su potisnuli, prešutjeli, zakopali, potkresali i proglasili mrtvim. Tamo nas, negdje između papira i prašine, između čaršijskog mirisa ćevapa i metafizičkog propuha, čeka vila Radmila.
Zato je ovaj razgovor morao početi baš na mjestu koje se pravi da je završilo s vatrom, a još miriše na ono što je gorjelo. Podignem oči s knjige i ugledam ga kako prilazi. Sjeda pored mene na klupu dovoljno blizu turista da ih čujemo, a dovoljno daleko da nam njihov vodič više ne može objasniti gdje se nalazimo.
– Jesi li našla put?, pita.
– Jesam, odgovaram. – Samo nisam sigurna jesam li još u Vijećnici.
On se nasmije kao neko kome je ta nesigurnost poznata.
– Dobro, kaže. – Onda možemo krenuti. Idemo kod Radmile.
Govori kao da je to najnormalnija stvar na svijetu: sjediti u obnovljenoj Vijećnici, slušati vodiča kako prodaje istoriju na engleskom i onda, između dva blica, krenuti kod mrtve vile.
– Pa dobro. Idemo.
U romanu “Smrt vile Radmile” Pustara funkcioniše kao prostor izvan vremena, ali i kao metafora za prostore u kojima živimo – mjesta zaboravljena od Boga i progutana maglom. Ako je vila Radmila personifikacija jedne stare Bosne, a njena smrt pokretač radnje, šta nam Foxova istraga zapravo govori o tome da smo mi danas postali saučesnici u ubistvu vlastite vile — one Bosne koja je nekad imala krila? Da li je njena smrt neizbježna posljedica našeg zaborava, klerikalizma i političkog primitivizma, ili još postoji mogućnost da joj vratimo krila?
– Pravu priču uvijek ćeš pročitati na marginama. U Pustari. Istina, uopće ne razumijem uvriježeni koncept o vremenu. Recimo kako vrijeme u Pustari uopće ne funkcionira, ili, kako je ona svevremena, i u njoj su zaglavili svi zaboravljeni ljudi i stvari.
Ne bih nikada rekao, zaboravio je Bog, jer, ako ga nema, ne može je zaboraviti, ako ga ima, Taj ništa i nikoga ne zaboravlja. Prije, u Pustari su zaboravili Boga. Tamoiza, tamonigdje, ne ordinira nebeski dirigent, pa ni njegovi poslanici, kamoli ovozemaljski vladari, ni policajci, ni psihijatri, niko. Pustara je (ne)prostor apsolutne slobode. Sve je i nije moguće. Sve je i jeste i nije. I smiješna pitalica, biti ili ne biti, u njoj nema nikakvoga smisla. U Pustari je ne biti osnovni aksiom za biti.
Vila Radmila nije starobosanska, nije ni novobosanska. Ona je samo bosanska. Zapravo sanjana Bosna. Ukoliko je ubijena, ubijeni su snovi o Bosni, ili bosanski snovi. Jedared se moja prijateljica nameračila napisati roman o djevojčici koja je možebitna vila, a nikako joj se nije dalo priču započeti kako treba. Tada joj rekoh: u početku vila nije znala da je vila. Kadli su joj krila porasla, poče otkrivati o sebi, sanjati, ko li je, što li je, i učiti letjeti. Fakat su joj svi pokušali potkresati krila. Let je neoprostivi grijeh za puzače, a to je, puzanje, njihov uvriježeni način kretanja, i Bogom dani. Stoga gospodin Mort u romanu, onaj gadni patolog, zakuca krila vile Radmile na zid kao ukras, umjetninu. On zapravo na zid, koji simbolizira opskurnu javu, slijedeći osjećaj za lijepo, zakuca snove.
Zastane kratko, tek toliko da slika ostane visiti između nas, pa nastavlja:
– Mi živimo kontekst u kome klerici, politoidioti, moralisti, malograđani, maloljudi, radije ih zovem nedovršeni ljudi, i ini drugi uništavaju snove na svakom koraku, pa i san o Bosni. Jerbo, morate znati, san je za takve probisvijete neprijatelj broj 1. Njihova je životna misija obračunati se s takvim strahotnim neprijateljem, kakav ih može rastočiti, razotkriti, razgolititi, pokazati ih onakvima kakvi jesu, nisu, baš kao u priči o carevom novom ruhu.
Osobno, najmanje od svih pomenutih podnosim moraliste, ta zloćudna čudovišta skrojena po modelu Doriana Graya. Budisti pripovijedaju kako u počelu bijaše snoviti univerzum. Tu i tamo, poneki sanjač odsanja planinu, rijeku što li kroz kameno srce baš te planine dubi sebi puta, i ledine rastalasane sve do bokova, opet planine, i pitome šume, i divlje šume, i duboke zelene sjenke baš tih šuma. Zapravo, sanjač ulovi san iz snovitog univerzuma, a ovaj se na dunjaluku materijalizira. Kako bi bilo šta i bilo ko postali, ovaplotili se, prvo moraju biti sanjani. Ili, kako bi to sanjači mogli reći, u osnovi jave nije atom, nego snatom.
Ergo, ukoliko li ne sanjamo o Bosni, neće je ni biti. Uništi li čovjek snove, uništit će i sve što je bilo, i jeste, od Une do Drine, od mora do Save. Ne možeš uistinu postojati, ni disati, ni jesti, ni koračati, ni pjevati, ništa, ama baš ništa, ukoliko li ne sanjaš. Nikakve nacrtane granice, naoko stamene planine, ni Vlašić ni Maglić, ni uporne rijeke, ni Neretva, ni Bosna, ni Sana, ni gradovi stari koliko i naše kosti, ne mogu opstati ukoliko ih ne vezuje ta neopipljiva žbuka, snovi. San o Bosni stvarniji je od bilo čega što bi izučavali geografi, historičari, statističari i ostali …ari.
Kroz glavu mi prostruji misao – ako je san o Bosni stvarniji od geografije, onda je i naše svakodnevno ludilo možda stvarnije od svakog realizma.
U tvojoj prozi, iako je obučena u ruho fantastike, jasno se prepoznaje oštrica društvene satire. Kako iz perspektive nekoga ko vodi Muzej grada Zenice i decenijama posmatra transformaciju našeg društva gledaš na paradoks da nam je realnost postala bizarnija od bilo koje spekulativne fikcije? Da li je u BiH fantastika, paradoksalno, zapravo realizam?
– Naše društvo zapravo nije društvo. Banda, prije bih rekao. Opaki, sirovi razbojnici kojima vlada utroba. A, zna se, tu utrobu, taj nezasiti ambis, ništa ne može zasititi. Društvo znači udružiti se zbog zajedničkih ciljeva, kako bi bili snažniji, kako bismo oblikovali nešto veće od pojedinca, bolje i ljepše, nešto što će trajati i kad kratki život prestane. Društvo podrazumijeva moto: dobro većine važnije je od dobra pojedinca. Kod nas, sve služi dobru pojedinca. Bosanci i Hercegovci se ne udružuju, osim kao banda zarad zločinačkih pothvata. Jedini zakon koji oni poznaju je glad, gladi se klanjaju, gladi se mole, ona je pokretač svih njihovih postupaka.
Bizarno označava nešto što je neobično, čudno ili nastrano. Ovdašnja banda što god radi zapravo je obično, prosto i propisno. Malko bizarnosti bi nam godilo. Ovako, obični, to će reći bezoblični banditi, toliko uprošteni da i amebe izgledaju kao složeni vrhunaravni organizmi u odnosu na njih, podržavaju svoju egzistenciju, krhku i nestalnu, strogim kodeksima, pravilima, principima, običajima, a sve to zapakovano u šarenu religioznu ambalažu, u zakone podobne Προμηθεύς okovima, birokratiju koja sve objašnjava i uređuje, od jutra do sutra…
Hitlerjugend na djelu, nema dvojbe. Nema drugačijeg, nema viših i nižih, glupljih i pametnijih, nema drugih boja do sive, ni muzike sem marša, ni neba doli velike mračne zastave. I, jedini motiv koji te i takve pokreće svodi se na tri osnovna životna ciklusa, hranjenje, varenje i izmetanje, kako to utvrdi bizarni Michel Tournier. Sve će i svakoga požderati dokli cijeli svijet ne izjedu. Sve što je drugačije od njihovog univerzalnog modela. Sve, baš sve. A taj njihov model, teško ga je ispuniti, stoga možda ni sve ne bude dovoljno, jerbo prazan je poput Potemkinovog sela.
Ako bi bilo ko stvarnost koju kreira banda zabavljena isključivo opstankom uporedio s fantastičnom, a to će reći natprirodnom i zamišljenom, nazvao bih takvu tvrdnju svetogrđem. Mi živimo ogoljenu stvarnost u kojoj je sve izmaštano strano i nepoželjno.
Ali ako ta ogoljena stvarnost prepoznaje samo biologiju, glad i proždrljivu sadašnjost, onda sve što traži dublje pamćenje postaje, čini mi se, višak. Ti decenijama radiš upravo suprotno: kopaš po bosanskim mitovima, vraćaš se stećcima, insistiraš na stripu i spekulativnoj fikciji. Da li je za tebe to čeprkanje po mitologiji i prošlosti odbrana dostojanstva čovjeka pred tom ameboidnom jednoličnošću? Može li nas mit spasiti od banalnosti te Potemkinove jave?
– Imade mitologija svakojakih. Općepoznato je kako mit počiva na neznanju, pokušaju objašnjavanja nepoznatog uz obilatu pomoć nadnaravnih sila, bića i bogova, koji, opet, vladaju nadnaravnim moćima, i sasvim nerazumljivim, eklektricitetom, magnetizmom, silom teže, entropijom…
Pravo je pitanje kako i zašto mit opstaje u savremeno doba. Zašto je prosječnom čovjeku bliži od nauke? Očito mit ne nudi samo objašnjenja o nepoznatom, neporeciva, to će reći dogmatska, od onih kakva ne propitujete. Ni utjeha nije dovoljna kao odgovor za ovu potrebu, potrebu za mitom. Mislim na utjehu kakvu nudi religiozna mitologija o životu poslije smrti. Moguće je kako čovjeku treba nešto veće od njega, nešto što daje smisao njegovom po svemu besmislenom postojanju, svrhu u okvirima konteksta koji je jasan, uređen, predodređen, koji ima glavu i rep, pa, sljedstveno, i kratki život dostojan Σίσυφος, imade glavu i rep.
Dakle, ne govorimo samo o drevnim mitovima, ne o sumerskim, pelaškim, hinduističkim itd. nego i o savremenim mitovima. Čovječanstvo sve vrijeme, kako pamti u predaji, u knjigama, na malim ekranima, internet-mreži, proizvodi mitove.
I taman kad se učini da smo ostali među drevnim bogovima, Jašarević ih preseli tamo gdje ih savremeni čovjek zapravo najčešće sreće: u izlog, ekran i dječiju sobu.
– Barbika se ne razlikuje od Ἀφροδίτη, Tarzan od Faunusa, Darth Vader od Lopta, pa i Bugs Bunny, Mickey Mouse, Popeye lahko bi se dali ustoličiti kao bogovi savremenog panteona. Televizija promovira novu božansku ligu, nove mitove, ne isključivo zabave radi, no i u domenu promocije i prodaje. Savremeni mitovi odgovaraju potrebama savremenog čovjeka. Perun neće nikoga impresionirati, ali novi automobil, veš-mašina i nepoderive ženske čarape hoće, još kako. Mit i san su neraskidivo povezani, a čovjek, što god sanjao, veći dio života provede u snu a ne na javi. I, konačno, njegovi java i san su do te mjere nerazmrsivo povezani da ni sam ne zna kadli javi, kadli sanja, na dobro ili na zlo.
Govori brže, blago povisujući ton, dok mu se u očima pali onaj prepoznatljivi, gorki gnjev čovjeka koji odbija da šuti.
– Zlo? Naravno, imamo posla i sa zloćudnim mitologijama poput nacističke. Ljudi baš koješta sanjaju pa i to kako su pripadnici odabranog naroda, superironog, nebeskog, a kamo to vodi, znamo… Nebeski narodi su na najsuroviji način izbrisali milione, dok li ih se nije svelo na njihovu pravu mjeru. Podsjetim, opet, do te mjere i namirenja računa dospjelo se nakon silnih žrtava. Ne daju se lahko kučkini sinovi.
Ovdje se mit zasniva na zamjeni Ja za Mi. Što je pojedinac jadniji, beznačajniji, bezličniji, tim ima veću potrebu za izvanjskom identifikacijom. Tako mali čovjek pripadne Velikom narodu, koji mu obezbijedi lice, jezik, misli, a one mogu biti i krvoločne, kako to počesto biva.
Dakle, ne možemo govoriti o pročišćavanju negativnih mitologija. Možemo govoriti samo o njihovom temeljitom uništavanju, kao i njihovih tvoraca, propagatora i sljedbenika. Prema nacistima ne smiješ imati milosti. Ni zehru. Oni su sljedbenici uništenja, okrutne smrti, ne podnose nikoga i ništa drugačije, pa, sljedstveno, nemaju prava na ljudska prava. Sljedstveno, ne možemo naciste uopće smatrati ljudima. Oni su niža stvorenja koja su si umislila kako su viša.
NO MERCY!!!
Mislim da tvoj ton ne ostavlja prostor za akademske rukavice. To nije tek teorijski gnjev čovjeka koji piše fantastiku, ti u ovom svijetu, otvoreno i imenom, upozoravaš na to da sami vršimo kulturocid i da ovim prostorom vladaju kleronacionalističke mafijaške strukture. Koliko ti taj direktni, rovovski rat s lokalnim vlastodršcima i sistemom koji kulturu ne zanemaruje, nego proždire daje pogonskog materijala za prozu? Da li su te strukture iz stvarnosti zapravo opasnije i bizarnije od bilo kojih demona i vještica koje opisuješ u svojim romanima?
– Kulturocid je aktivnost kojoj kleronacionalistička mafija posvećuje najviše pažnje. Jerbo kultura, identitet, njihovi su najveći neprijatelji. Oni mogu vladati samo obezličenim ljudima, repom bez korijena. Pismeni, obrazovani, samosvjesni, takvi nisu podložni njihovoj vlasti. I, ukoliko ti mafijaši trebaju kulturu i baštinu, ta mora bi kreirana prema njihovim zamislima, služiti im, njihovim ciljevima i potrebama. Takva kultura i baština uklopila bi se u novu stvarnost čiji su oni neporecivi gospodari.
Ne postoji umjetnost koja nije angažirana. Umjetnik je svjedok vlastitog vremena, i kritičar. Dakle, sve što pišem, ma kako izgledalo fantastično, potiče iz mog iskustva. Kad bih pisao kao Tolkien, ovi naši kleronacionalisti i mafijaši zaposjeli bi Sauronov tron u Mordoru, okružili se orcima, goblinima i divovima. Naravno, i ja ih predstavljam u mojim pričama, mada kao sporedne likove, nevažne statiste, što oni uistinu jesu. Jer, njihova moć je iluzija. Kako reče Kevin Spacey: Najveći trik kojeg je Vrag ikada izveo jest uvjeriti svijet da on ne postoji. Jednostavno, savremeni naši vladaoci, vampiri za primjer, uvjerili su sve u vlastitu moć. A nje zapravo nema, ni mrvicu. Prava je moć u pojedincu koji odbija kleknuti po svaku cijenu. Taj i takav ove prenapuhane balone može ispuhati dok kažeš keks.
Vidi, Geoffrey Chaucer se svetio svojim dušmanima tako što bi ih, kako reče, razgolitio za sva vremena u svojim knjigama. Tako i ja. Banditi koji spadaju u kloaku mogu možda kako hoće, ali ne i dokle hoće. Nisu oni trkači na duge staze.
A stećci i mitske priče jesu. Oni ostaju i kada se prenapuhani baloni ispušu. Ti ih, međutim, ne zatvaraš u prašnjave vitrine – tvoje izložbe i grafičke novele (Nedovršeni svijet, Kulin ban, Back to Black) spajaju strip s muzejskom baštinom. Može li strip biti savremeni stećak — znak koji priča bosansku priču inkluzivno, bez etničkih monopola i vlasničkih pečata nad prošlošću?
– Strip je jedno od sredstava za revitalizaciju baštine naročito popularno diljem svijeta. U Bosni rijetko korišteno. Mada, preteča bosanskog stripa upravo jeste uklesana na stećku. Riječ je o znamenitom stećku iz Donje Zgošće o kojem skrbe u Zemaljskom muzeju. Strip kao stećak? Ima smisla zbog porijekla. Ispadne kako smo nastavili staru priču iz Donje Zgošće. A i zbog simbolike. Stećak je neuništivi simbol bosanstva. Strip nije od kamena, ali mogućnost umnožavanja pomogne nadomjestiti trajnost materijala.
Etnički monopol je u pripovijedanju o bosanskim vladarima nemoguć. Jerbo, u vrijeme bana Kulina i kralja Tvrtka I predznak etničkog nije uopće postojao, bilo kakav, kamoli savremenih etničkih skupina. Svojatanje srednjovjekovnih vladara politički je motivirano: nastoji se ukazati na to kako samo jedna etnička skupina autohtono potiče s područja srednjovjekovne bosanske države te samo ona ima pravo na opstojnost u njenim savremenim granicama ili čak kako te i takve države nikad nije bilo, pa, sljedstveno ni savremena Bosna i Hercegovina ne bi trebala postojati.
Kao autora stripova o znamenitim bosanskim vladarima zanima me predočiti naročito mladima historijat njihove domovine, činjenice i vizuelni kontakt koji je prisniji i upečatljiviji od uobičajenog predstavljanja historije u udžbenicima. Mali patriotski čin, ma koliko to značilo.
Ali taj tvoj mali patriotski čin se direktno sudara sa zvaničnim, strogo podijeljenim taborima. Ti uporno ponavljaš da bez kulture nema identiteta, a da je autentični Bosanac – onaj na tragu Andrića ili Selimovića – uvijek iznad uskog, plemenskog etničkog određenja. Kako danas, u ovako zavađenom kontekstu, uopšte graditi taj inkluzivni bosanski narativ, a da on od dežurnih čuvara nacionalnih stada ne bude odmah proglašen za izdaju?
– Ne zanimaju me strane. Bilo čija. Osobno smatram sve zainteresirane strane, etnonacionalističke, u Bosni domaćim izdajnicima. Ukoliko bi taj ološ mene smatrao izdajnikom, bit će mi čast. A njima bi pristajao trajni boravak na Antarktici, radni.
Bosanski identitet moramo graditi u našim djelima, ma o kojoj umjetnosti je riječ. Intelektualci moraju progovoriti javno, bez straha. U identitet Bosanca utkani su znameniti ljudi i njihova djela od Kulina bana i dobrijeh dana. Odreći se Andrića, Selimovića, Zeca, Berbera, Dizdara i inih drugih znači odreći se dijela svoje duše. Naravno, suočeni sa etnonacionalističkim prekrajanjem Bosne, i bosanske duhovnosti, moramo biti spremni na pokušaje izdvajanja bošnjačke, srpske i hrvatske književnosti iz zajedničkog konteksta. A kontekst je važan, jer svi ti književnici ne funkcioniraju van njega, jer njihovo djelo jeste i bošnjačko i srpsko i hrvatsko glede geneze ispisivanja njihovih priča, poezije, iz kojeg je nemoguće iščupati nasilno jedan etnos, osim ukoliko će raditi brutalne redakcije izvornih rukopisa, što je ravno zločinu za kakav bih presudio doživotnu robiju.
Umjetnici moraju nadrasti aktuelne politike i pouzdati se u njihovu kratkotrajnost, i, s druge strane, u trajnost umjetničkog djela. Jerbo, upravo njihovo djelo, a ne dnevna politika, jesu temelj, kostur, mišići, srce i mozak Bosanca i Bosanke, njihov identitet. Mi zapisujemo ne samo ko su bili, ko jesu nego i ko će postati. Istina, u trenucima kojima ovlada malodušnost, suočeni s pogledom na dnevni bosanski kontekst, možda se ponekad i pokolebamo, ali, ne smijemo, treba izdržati: nije naša zadaća učestvovati u životu nego život, svih naših zemljakinja i zemljaka, zaštititi.
I dok zapisuješ to ko ćemo postati, ti taj bosanski život ne štitiš u hermetičkim, lokalnim okvirima. Tvoja proza stalno spaja autohtonu bosansku tradiciju i folklor sa zapadnom književnom, filmskom i pop-kulturnom ikonografijom — od rocka i filma do Borgesa i Eca. Ta sinteza je intelektualno uzbudljiva, ali me zanima: da li je tvoj idealni čitalac neko ko već poznaje taj globalni imaginarijum, ili svojim djelima ipak možeš doprijeti i do onoga ko sluša sevdalinku, a nikada u životu nije pročitao Borgesa?
– Ne dodvoravam se čitaocu. Smatram kako sevdalinka pripada svjetskoj kulturi, kao i Borgesovo djelo. Ne razumijem zašto ne bi mogli funkcionirati zajedno. Uvjeren sam u to kako Borges, zalutao u njegovoj biblioteci, sluša “voljelo se dvoje mladih”, kao što naš raspilavljeni Bosanac, jer sluša baš istu sevdalinku, u kafani, čita “Knjigu od pijeska”.
Smeta mi isključivanje bosanske tradicije iz kompozicije svjetske kulture, kao i sama pomisao o Bosancu koji bi zarad ljubavi ka vlastitoj tradiciji trebao isključiti tekovine baštine koja pripada cijelom čovječanstvu.
Rado slušam blues i heavy metal adaptacije sevdalinki. Zar nisu Omer i Merima naši Romeo i Julija? Hasanaginicu razumiju i Nijemac i Bosanac. Stećak me vezuje za zemlju bosansku kako i bilo koga drugog u svijetu. A, dok šetam niz Drinu slušam “In This River” i umišljam kako Zakk Wylde solira baš za našu rijeku. Svi mi govorimo istim jezikom i ćutimo istim srcem kada je o umjetnosti riječ. Ne treba nam prevodilaca, tumača i majstora ceremonije. E sad, koga umjetnost ne zanima, za njega me baš briga.
Dok govori, jedan turista u uskoj majici pokušava uhvatiti prazan kadar: luk bez prolaznika, svod bez glava, prostor bez tuđeg daha. Ne uspijeva mu. Uvijek neko prođe, okrene glavu, mahne rukom, upadne u sliku. Pomislim kako je tako i s umjetnošću: taman je namjestiš kao spomenik, ona se pomjeri kao pjesma. A ono što se tako pomjera, miješa i izmiče kontroli, uvijek je pomalo sumnjivo.
Jednom si napisao da je pisanje najveći grijeh, a da su pisci najveći grešnici. Ako je pisanje grijeh – šta je onda čitanje? Da li je čitalac saučesnik u tom grijehu, ili je čitanje, možda, čin iskupljenja? I ako si kao pisac svjestan da činiš grijeh, pišeš li roman kao ispovijest, kao iskušenje ili kao svjesno preuzimanje tereta na sebe?
– Najveći je grijeh ništa zapisati.
…muškarac kucka prstima, sa svega dva, po tipkovnici. Olovna slova neumoljivo udaraju o papir. Neizbrisivo. Od tih strašnih maljeva podrhtava prljavo staklo na prozoru koji ništa ne otkriva. Zvuk se kotrlja od zida do zida, niz redove polica. Čovjek povremeno zastane i oslušne: umišlja si da to neko kucka o vrata, stranac neki, putnik namjernik možda… Onda odmahne glavom i pogne je niže, ka papiru što skoro da svjetluca u polumraku. Sjenke se zavjerile pa mu lica ne vidimo, ne znamo ko je… Ali to nije važno… Jer, on je Niko. Ni imena mu nećemo znati, jer taj se lažno predstavlja. Ni namjere, jer on nastoji da ne shvatimo kamo cilja, kuda smjera, niti zbog čega.
Ruka mu drhti dok izvlači papir iz stare pisaće mašine, jer, te divote, on upravo zapisa prve poljupce, zanos i slutnje… O, kako bi znali što im sprema, sretni papirnati par, taj himbeni tvorac? Zavjere, progon, čemer i jad… Izvještio se taj ukuse zbrkati, čuvstva iznevjeriti, zagorčati zalogaj sladak… Eno, baš sad, podnimljen nad stranicom sasvim bijelom, smišlja kako će draganu baciti na postelju, a dragog poslati u daleke zemlje, ne bi li za nju našao lijeka… Ili ne!? Kucka se kažiprstom po čelu, a i taj malj odjekuje duboko i daleko… Možda je bolje u kakvu sanatoriju zatvoriti, negdje da sanja tigrove, sama… Ili da je ispiše kao sumornu poklonicu tajanstvenog društva slijepih? Da, to je mistično, intrigantno, i bolno… Mogla bi postati ubicom… Mogla bi postati fatalnom ženom pa da taj dečko, skrhan, izgubljen, skoči sa starog mosta u Senu…
Opet nezadovoljan, odmahuje glavom, ta davljenika i kaćiperki zapisao je dosta, previše… I baca se na posao, poput kopca zaokupio tipkovnicu staru, ispisujuć tragediju potpuno novu… Polica je iza njegovih leđa pružena od poda do stropa, mada se taj strop ne da vidjeti… Uredno složeni, ukoričeni svjetovi tiskaju se jedan uz drugi… Vladari što su pokorili, vladari što su spalili svijet… Heroji s raspjevanim mačem u ruci, i oni drugi, otimači djevica… Ima ih tu mnogo, u tim predjelima rečenim, što su junaci kudikamo manje zanimljivih priča… Ta neće baš svi raskomadati sjekirom babu, zadaviti draganu rukama crnim poput uglja, niti kasapit prosce vjerne mu supruge… Ne… nikako… Većina ih prelista svoje stranice obavljajuć dosadne radnje, baveć se mukotrpnom tlakom, za strojem, s lopatom u ruci, ili perom… A kad uniformu svuku, tad, no, baš na svakoj strani, domu svom hitaju, u zagrljaj ženici i dječici.
Njihovi su umovi, tlapnje, želje, jednostavni, jer se onaj koji piše nije njima pozabavio… Tek ih je skicirao, stoga ništa drugo ne čine sem što jedu, vare i seru. I činili bi tako do posljednje stranice te velike knjige, da se on s vremena na vrijeme ne dosjeti da im bitisanje prekrati bolešću nekom opakom, ili nesrećom… Tako, ispada da niko nije pretjerano nezapažen – Niko ga kad-tad primijeti. Takav kakav jeste, cinik, mizantrop, sa smislom za humor koji ne izlazi iz okvira tragikomedije, pomalo i zloban, naravno da im svima strašne sudbe sprema…
Dakako, iz perspektive lika ne izgleda ugodno, ako taj papirnati igrač uspije što shvatiti, kada biva jasno da njegovo postanje ništa drugo nije do stilska vježba.
…muškarac kucka prstima, sa svega dva, po tipkovnici. Olovna slova neumoljivo udaraju o papir. Odjekuju mali batovi na papiru jaukom, smijehom, stenjanjem bolnim, i stenjanjem iz zadovoljstva, odjekuju čemerom i slasti, prolivenom krvlju, mučenjem, vatrom, na tom papiru kojim hitaju rijeke, dižu se gradovi i rasprskavaju vulkani… Mala crna slova se slažu, usložnjavaju, podižu u zidove: između njih lutaju izgubljene duše tražeć puta, izlaz, svrhu… Naravno da je neće naći: iz toga lavirinta izlaza nikada nije bilo. A svrhu zna samo Niko i nikome je ne namjerava otkriti…
Na početku bijaše riječ, i na kraju…, rekao je polako. Onda se okrenuo prema meni i dodao: Između, pišemo lavirint iz kojeg nema izlaza.
A on neodoljivo liči na ovaj ovdašnji prostor. U “Društvu tragača” postoje oni koji knjige čuvaju, ali ih ne razumiju. To zvuči kao savršena metafora za mnoge naše odnose prema tradiciji: branimo ono što nismo pročitali. S obzirom na to, kako je moguće da u zemlji u kojoj stalno i patološki govorimo o prošlosti, istovremeno imamo tako radikalan problem s pamćenjem? Da li smo mi narod koji živi u prošlosti, ili narod koji bježi od nje?
– Ukoliko govorimo o Bošnjacima, rekao bih, narod koji se ne može odlučiti o vlastitoj prošlosti. Šta im uistinu pripada, odakle i od koga potiču? Bošnjaci njeguju kulturu zaborava. Kadli pogledam ponosnog Bošnjanina predstavljenog na stećku, stamenog muškarca koji se nikome ne klanja, osjećam ponos jer je moj predak i jer nastojim živjeti poput njega. Pa i o tom našem pretku Bošnjaci se ne mogu dogovoriti, da li im je praotac ili nije, niti o kralju Tvrtku I, jerbo, taj nije dao Turcima u Bosnu. Nisu načisto ni o Hamzi Bali Orloviću, bosanskom Luteru, niti o Zmaju od Bosne, našem Gradaščeviću…
Kako bi onda izašli nakraj s knjigama? U njima piše štošta što njihovoj ćudi ne godi. Andrić nas kao loše predstavio, a ja bih rekao ni upola loše kako je trebao. Mešu su otjerali iz Sarajeva. Mak je s porodicom živio u čatrlji. Sidran se potucao od grada do grada, od milosti do milosti. Ne voli Bošnjak ni knjigu ni književnika. Opasna je to sorta što istinu o njemu zbori.
A opet, da je neke pameti u našeg Bošnje, znao bi kako su u svim tim strašnim knjigama njegovi preci zapisani, pradjedovi i pranane, kako su živjeli, koga su voljeli, koga mrzili, o čemu su maštali, kamo stremili. Kad bi knjiga nestalo, nestalo bi i Bošnjaka. Kad namjeriš ubiti jedan narod, ne ubijaš samo ljude, moraš ubiti i knjige, sjećanje tog naroda i na taj narod. Nisu četnici zalud spalili Vijećnicu. Namjerili su ubiti sve što smo bili i što bismo mogli postati.
Ali u onome što smo postali krije se nevjerovatan paradoks. Pomenuti antiutopijski roman uvršten je u obaveznu lektiru, dok su pripovijetke završile u čitankama. Kako komentarišeš taj paradoks: da sistem (koji i sam često pati od hronične kulturne amnezije) u obaveznu literaturu uvrštava djelo koje govori upravo o postapokaliptičnom svijetu, totalnom zaboravu i gašenju kulture? Da li djeca kroz tvoju prozu u školama uče o spekulativnoj fikciji, ili zapravo dobijaju rano, institucionalno upozorenje o svijetu koji ih čeka čim izađu iz školskih klupa?
– Za paradoks su odgovorne pismene i otkačene članice komisije, kako se već zove, komisija, ne znam, za lektiru. Nadao sam, iskreno, u lektiru dospije knjiga za djecu “Tamoiza”. Od glave do pete je bosanska, i nagrađivana je, koliko znam svim postojećim nagradama za književnost, pa i predstavljena na najvećem evropskom festivalu za dječiju književnost Kapetanova knjiga u Njemačkoj.
No, dame su se odlučile za antiutopijski roman, može biti jer su svjesne kako svi mi u Bosni već dugo živimo antiutopijsko vrijeme, stvarnost, nestvarnost, što god. Kako je to sistem progutao, upravo sistem koji čini što god može po pitanju zaboravljanja, ili ne čini dovoljno protiv zaborava, priču koja svjedoči o njemu i njemu sličnima, e, to i mene šokira. Da li je moguće kako ih zapravo, te sistemske ljude, uopće ne zanima što se zbiva na terenu? Da li su previše bahati, umišljajno nepovredivi, pa ih se ne tiče ko ih i kako predstavlja? Ili samo književnost i književnike općenito ne shvataju ozbiljno? Rekao bih, svi ovi što se oko vlasti i vladanja vrte, knjige uopće ne čitaju. Baš ih briga. Piši, objavljuj, promoviraj što god hoćeš! Vrijeđaj ih, pljuj, anatemiši, ne haju, čak i ne znaju što radiš, o kome i čemu galamiš. Nikad čuli. Nikad vidjeli. Nikad pročitali.
A opet, knjiga je u lektiri. Možda je neko dijete pročita, makar jedno, i pripremi se zakoračiti u vlastiti nedovršeni svijet. I ne bih rekao kako ih upozorava institucija, kamo idu, nego šačica posvećenica i posvećenika koji u literaturi još vide nadu, prosvjetiteljsku, takoreći poruku u boci.
Ta tvoja borba za prosvjećivanje i slanje poruka u boci onima koji tek dolaze traje još od trenutka kada je ovdje sve gorjelo. Osnovao si prvu bh. školu stripa u ratu. Kako strip (kao deveta umjetnost iz krivog ugla) danas može biti oružje protiv digitalne površnosti i apatije mladih, posebno u eri TikToka, brzih slika i AI-generisanih vizuala?
– U “Društvu tragača” vidjesmo kako Tik, ili Tok, taj AI, osim ako ne evoluira u SKYNET, nemaju nikakve šanse na duge staze.
Dakle, strip…
Nije tačno kako muze zašute kad topovi grme. Ova moja, po svemu je nova, Παυσανίας ju ne spominje niti među izvornima, niti među mlađima, mogao bih je imenovati s Utopia. A sve zbog toga što ime joj potiče od grčke riječi τόπος, i druge, πια, koja bi značila nešto uzvišeno. Ova je muza vezivala i sebe i junake ove priče za jedno uzvišeno mjesto, možda mjesto koje je ona učinila uzvišenim, a možda oni koji su njoj u čast stvarali u mračna vremena.
Zastane, pa se gotovo odmah vrati iz grčkog u bosansko:
– Ustvari, ne bih rekao mračna, siva je bila daleka 1994. Malo čega se sjećam sem hladnoće i gladi. I straha. Ne jer zaboravljam. Jednostavno rečeno, ničega u tom zaustavljenom sivom dunjaluku nije bilo vrijednog za sjećati se. Ili, bilo je koječega što bih radije zaboravio, a ne mogu.
Vučem se lijeno Titovom ulicom, izrovašenom od granata. Dugo sam izbjegavao Trg mrtvih. Ne zbog granata ispaljenih minulog proljeća s položaja ljudi koji su se proglasili neprijateljima. Čega? Biće, života. Ne, ne zbog njih, ili možda straha, nego zbog mrtvih. Činilo mi se, a tako i danas, mnogo godina potom, njihovu krv niko i ništa ne može isprati sa asfalta, a, bilo mi je neugodno preko sve te krvi gaziti. Osjećao sam kako je raznosim naokolo, pa i doma, na prošupljenim đonovima cipela. Ali, eto, navikao sam se. Prolazim, a sve pazim da u crveno ne zagazim. I tako do zgrade Doma mladih.
Utočište. Kako mu ime slovi, baš za mlade. Jedno od rijetkih gdje su se mogli okupljati i raditi što drugo sem drhtati u hladnoj slijepoj noći. Dječaci i jedna djevojka naoružani olovkama čekaju me u učionici. Glave im izgledaju prevelike jer su mršavi, kost i koža. I ruke, velike ruke, zagrebale preko papira poput kandži. I, da ne povjeruješ, crtaju stripove. Nikada prije nisam nekoga podučavao. Nikada prije nisam prenio drugima što volim. Ili poklonio? A išlo mi je dobro…
Malehne ruke povlače nespretne poteze. Lijevo-desno, gore-dolje, i, malo-pomalo ukazuju se priče na dalekim nepoznatim planetama, ne bih rekao nepostojećim, smiješne gusarske pustolovine, i na Divljem zapadu, i u čarobnim zmaj-kraljevstvima… Priče čudne, i priče zabavne, priče koje su svaka ponaosob jedan novi mali dunjaluk… tek sjeme, iz koga će proklijati, rasti, granati i listati…
Sve te table stripa ličile su mi na zečiju rupu, prolaz kroz ogledalo, ormar kroz koji ćeš zakoračiti u bajkovite zemlje koje ne znaju za zimu, glad i nasilje. Ko zna, možda smo se zbog toga dobro osjećali, poslanici tajne škole stripa, jer smo si našli izlaza iz surovog svijeta tamoiza? Možda, a možda i zbog toga što su mlađahni crtači otkrili moć umjetnosti, moć stvaranja, s kojom se nikakvo prolazno iskušenje u svijetu koji nazivamo stvarnim ne može mjeriti. Jer, umjetnost, uprkos svemu, traje li, traje, i ništa je ne može zaustaviti ili ugasiti.
Istina, nikada mi nije bilo hladno u toj učionici. I nasitio bih se. I nasmijao.
Za to kratko vrijeme što smo ga provodili zajedno izmjestili bismo se drugdje, kao, učionica se ne nalazi u Zenici, u Bosni, tajanstvenim silama koje smo sami pokrenuli posađena daleko od bijedne svakodnevnice. Istina, crtali smo svoje svjetove, svako onakav kakav mu godi, i stvarniji od dunjaluka iz kog smo utekli. Stvarniji, jer potiču iz nas, samo naši, neosjetljivi na bilo kakvo uplitanje izvana. A to izvana, sav taj nastrani svačiji svijet, činio nam se sve manjim i manjim, a naše priče sve većim i većim.
Dok djevojka iza nas namješta osmijeh za selfi, uvlači obraze, izbacuje usne i traži onaj izraz lica s kojim se, izgleda, danas obilaze i muzeji, i groblja i vlastiti životi, pomislim kako imamo fotografije svega osim onoga što bi zaista trebalo pamtiti.
Kao da mi čita misao, Adnadin nastavlja:
– Nemam fotografija iz ratnih godina. Tek potonje, iz 1997. Zdravko, Armin, Besir i Ernes: pokazujemo ponosno svesku stripa, odštampanu, HOROSTOP, što je trebalo značiti stop hororu, dakle, stop svijetu, onom takozvanom stvarnom, na drugoj, društvance vrijedno crta nove samosvojne priče, izuzev Vanje koji je nešto zeznuo na crtežu, pa nezadovoljan mlati rukama na sve strane.
Zapravo mi fotografije ne trebaju kao podsjetnik. Uspomena na zeničku školu stripa tako je živa da se do u detalj sjećam svega što smo proživljavali, radili, govorili i sanjali. Tako to i bi: podijelili smo jedan veliki san, hranili ga, gradili, širili daleko van zidova učionice. I taj san živi mnogo godina potom, s Biljaninim pingvinima, Zdravkovim Mr. Inkom, Besirovim papigama, Kenanovim stripovima preko bare…
San kamen i snažan, ništa ga ne može utišati, izblijedjeti i zaustaviti.
Turisti su otišli. Vodič je utihnuo. Vijećnica se polako vraća u ono stanje između – ni java, ni san, ni istorija, ni zaborav. Adnadin ustaje i odlazi prema izlazu bez velike završne geste, kao čovjek koji zna da se iz ovakvih razgovora ne izlazi naglo. Ne okreće se.
Izlazim napolje, na sarajevsku žegu, pravo u onu ogoljenu stvarnost koja ne pita jesmo li spremni da joj se vratimo. Tramvajska stanica, sparina, ljudi koji žure, lica zatvorena u svoje male poslove preživljavanja. Iz snatoma pravo u stomak grada.
Dok se udaljavam od uglancane jave Vijećnice, u torbi osjećam težinu njegovog romana i sjetim se one pisaće mašine. Ako je pisanje lavirint iz kojeg nema izlaza, onda smo svi mi koji još čitamo i pamtimo saučesnici u istom grijehu.
Dobro.
Neka bude grijeh.
Nema predaje podijeljenim taborima ni dežurnim čuvarima nacionalnih stada. Dok god neko, makar i krišom, u ruksaku nosi poruku u boci, Pustara nije sasvim njihova. Još joj ne mogu prići ni bagerima, ni makazama, ni onim svojim svečanim govorima o ljepoti mrtvih krila.
Spuštam sunčane naočale.
No mercy.
Tekst je gotov, a Pustara tek počinje.
