Danas bi neki od njih već bili stari. Ne svi, naravno. Neki bi još tvrdoglavo odbijali tu riječ, hodali brže nego što im tijelo dopušta i ostavljali naočale na mjestima kojih se poslije ne bi mogli sjetiti. Neko bi se žalio na koljena pred kišu, neko po stoti put pričao istu priču dok bi unuci završavali rečenice umjesto njega, a neko bi još sve popravljao sam, premda mu ruke više ne bi bile sigurne. Neko bi sjedio pred kućom i do pojedinosti pamtio mladost, dok bi sve češće zaboravljao imena. Imali bi pravo da ih sustigne i teška starost: da postanu nestrpljivi, zaboravni i dosadni, da se svađaju oko politike, kasne na ručak, mire s djecom, ne čuju telefon i neprestano traže ključeve, a da se bez greške sjećaju ko im je prije četrdeset godina krao trešnje. Imali bi pravo na sve one male, neugledne godine koje nikada ne ulaze u istoriju. Umjesto toga, ostali su zauvijek mladi.
Tako barem kaže fotografija. Na njoj niko ne stari: košulja je uvijek ista, pogled ostaje zarobljen u istom trenutku, osmijeh se ne mijenja, a lice ne dobija bore. Vrijeme prolazi samo s druge strane, po rukama onih koji fotografiju drže.
Tu imamo problem s jezikom.
Kaže se da je neko imao dvadeset godina, premda ih na fotografiji još ima. Kaže se da je nestao, kao da čovjek može nestati poput predmeta zagubljenog negdje u kući, a ne biti odveden pred očima drugih. Jer postojao je neko ko je znao kuda ga vode, neko ko je naredio, neko ko je vidio i neko ko je šutio. Poslije je postojao i neko ko je zemlju navlačio preko tijela, pa tijela premještao iz jedne grobnice u drugu, kao da se zločin može sakriti ako mu se dovoljno puta promijeni mjesto.
Kaže se i da je pronađen. A ponekad je pronađena samo jedna kost. Može li se čovjek smatrati pronađenim ako njegova majka još čeka ostatak njegovog tijela? Može li se reći da je ukopan ako dio njega i dalje leži u drugoj grobnici i da je čekanje završilo onda kada grob dobije ime, ali ne i cijelo tijelo?
Gramatika za to nema pravilo. Nema glagolsko vrijeme za sina koji je mrtav duže nego što je živio, a u majčinom glasu još postoji u sadašnjosti. Nema padež za odsustvo koje zauzima mjesto za stolom, niti množinu dovoljno veliku da u nju stanu svi, a da nijedan ne postane samo broj.
Istorija traži broj. Ljubav traži ime.
Broj može stati u udžbenik, presudu, govor ili rezoluciju. Ime ne može stati ni u jednu od tih stvari, jer za sobom povlači kuću, glas, naviku, rukopis, nadimak, omiljenu pjesmu, lošu šalu i način na koji je neko znao zalupiti vratima. Iza svakog imena stoji život koji nije stigao postati običan.
Neko bi danas imao unuku koja liči na njega, neko bi se razveo, pa ponovo oženio, a neko otišao u inostranstvo i svake godine govorio da se vraća, premda se nikada ne bi vratio. Neko bi posadio voćnjak, neko prodao očevu kuću, neko se udebljao i osijedio, prestao pušiti, pa ponovo počeo. Neko bi bolest liječio prekasno, a neko bi se, sasvim slučajno, spasio. Nisu im oduzeti samo životi koje su tada imali nego i svi oni koje su mogli imati.
Starost je među tim ukradenim stvarima možda najmanje vidljiva. Nema je u masovnim grobnicama ni među ličnim predmetima, ne može se pronaći DNK analizom niti ukopati, a ipak je prisutna u svakoj sijedoj vlasi koju nisu dobili, u svakom rođendanu koji nije došao i u svakom unuku koji nikada nije sjeo u njihovo krilo. Njihove majke starjele su umjesto njih, njihova djeca postajala starija od svojih očeva, a njihove žene učile kako se živi poslije glagola koji nijedan oblik ne može sasvim podnijeti: nestao, ubijen, pronađen, ukopan. Svaka od tih riječi nešto kaže, ali nijedna nije dovoljna. Možda zbog toga svake godine ponavljamo iste rečenice. Ne zato što nemamo novih, nego zato što nijedna ne uspijeva dovršiti ono što treba reći.
Prošla je još jedna godina.
To znači da su djeca odrasla, da su kuće promijenile vlasnike, da su se putevi popravljali, pa ponovo kvarili i da su došli novi telefoni, novi ratovi, nove politike i novi ljudi koji tvrde da prošlost treba ostaviti prošlosti. Ali prošlost je ono što je završilo. Ovo nije.
Nije završeno dok se još traže kosti, dok majka ne zna u kojem grobu leži njeno dijete i dok se od onih koji pamte traži da iznova dokazuju ono što su preživjeli. Nije završeno ni dok se ljudi kojima je oduzeta budućnost pokušavaju svesti na prošlost.
Danas bi neki od njih već zaboravljali, i to je možda najokrutnija misao. Imali bi pravo da zaborave poneko ime, datum ili događaj, da ih pamćenje izda, da se neka lica zamagle i da priče počnu ponavljati pogrešnim redom. Umjesto toga, drugima je ostavljena obaveza da pamte sve — bez greške, bez odmora i bez prava na zaborav.
Jezik kaže da su imali onoliko godina koliko su imali kada su ubijeni. Fotografije kažu da ih još imaju. Samo su oni koji su ih voljeli morali nastaviti starjeti.
Prošla je još jedna godina.
Nama je postala prošlost.
Njima nikada nije postala budućnost.
