Jedna žena nije znala ime Ane Ahmatove. Znala je samo da pored nje, pred lenjingradskim zatvorom, stoji neko ko možda umije riječima obuhvatiti ono pred čim su sve druge riječi zanijemjele.
“A ovo – možete li opisati?”, upitala je.
“Mogu”, odgovorila je Ahmatova.
Iz tog odgovora nastao je “Rekvijem” — poema o odvođenju, čekanju, presudama i ženama koje ostaju pred zatvorenim vratima, bez odgovora i bez prava da odustanu. To nije samo pjesma o ličnoj boli nego o trenutku kada pojedinačna patnja postane glas mnogih.
Ahmatova ne pokušava uljepšati užas niti ga pretvoriti u metaforu koja bi ga učinila podnošljivijim. Ona ostaje uz prizor, uz šapat, uz vojnički korak, uz lice na kojem je od života ostao tek trag osmijeha.
U nastavku prenosimo dijelove poeme “Rekvijem”, u prevodu Fikreta Cacana. Ostatak poeme dostupan je u elektroničkom izdanju knjige “Tri jeseni: pjesme i sjećanja”. (elektroničke knjige.com)
POSVETA
Ova žalost već grmi gorama
i velika rijeka gubi tok,
al’ zatvorska brava se ne slama,
a pored nje “robijaška jama”,
i groza od bola samrtnog.
Za nekoga svježi vjetar vije,
za nekog se zlati zalazak –
mi, sve iste, ne znamo što krije
škrgutanje ključa najmrskije
i vojnički korak pretežak.
K’o na misu, rano smo kretale
po toj prijestolnici podivljaloj,
kao zagrobne se sjene sretale,
sunce nisko, Nevom magle pale,
ipak nade u daljini poj.
Presuda… I odmah suze kanu,
odsječena od svih u čas taj,
bolno život iz srca istrgnu
i nauznak sruše uz silinu,
ali ide…Sama… Posrtaj…
Gdje su prijateljice nevine
mojih dvaju ljeta mahnitih?
što im bure sibirske pričine,
što priviđaju od mjesečine?
Njima šaljem ovaj pozdrav tih.
UVOD
Bilo je to kada se smiješio
samo mrtvac, smirenosti rad.
K’o privjesak neki je stršio
kraj tamnica svojih Lenjingrad.
Kad su išle, patnjom iznurene,
osuđenih gomile kroz mrak,
željezničke pjevale sirene
kratku pjesmu za dug rastanak.
Zvijezde smrti stajahu nad nama,
nevina je Rusija ranjena
pod okrvavljenim čizmama
i maricom crnom pogažena.
– 1 –
Odveden si čim se dan zasjaji,
pratila sam te kao mrtva,
jecaj djece u gornjoj odaji,
na polici svijeća zadrhtala.
Kao svetačke usne ti ledene.
smrtni znoj na čelu… Pamti! –
I ja ću, kao ustaničke žene,
pod kulom Kremlja zavijati.
– 2 –
Tiho teče tihi Don,
slazi mjesec žut u dom.
U šeširu nakrivljenu,
žuti mjesec prati sjenu.
Ova žena boluje,
ova žena samuje,
mrtav muž, robija sin,
molite se za me vi.
– 3 –
Ne, ovo nisam ja, ovo netko drugi stradava.
ja tako ne bih mogla, a to što se zbilo,
neka crna sukna pokriju,
i neka odnesu fenjeri…
Noć.
