Foto Bartolomej
Sarajevski vazduh odavno je zasićen frekvencijama koje niko ne razumije, a svi ih slijepo prate. U toj kakofoniji, gdje se sloboda prodaje za sigurne državne poslove, a ljudska prava vješaju na štrik kao stare krpe, Dino Šaran bira distancu. To nije bjekstvo, već jedini način da sačuva čist signal. Svjesno odbijanje saučesništva u svijetu koji je odavno postao loša, jeftina scenografija. I, priznajem, to me istovremeno i smiruje i nervira. Smiruje jer znam da ne folira. Nervira jer me podsjeća na to koliko sam i sama upletena u tu igru dok mu postavljam pitanja.
A razgovarati s njim znači pristati na skidanje filtera. Dok gradom divljaju oni kojima su skupa kola jedini dokaz postojanja, a očevi nacije nam prodaju maglu kao jedinu preostalu svježinu, on uporno odbija da učestvuje u tom teatru. Ne pokušava da nas uvjeri, nego da nas podsjeti na naše kompromise. I svakako nije tu da nam nudi rješenja — za to imamo one koje plaćamo da nas ubjeđuju da ih imaju. Tu je da nas suoči s tim koliko smo duboko pristali na vlastite okove.
Ovo nije pokušaj da se Dino objasni, to je već uradio u stihovima preciznije nego što će bilo koji intervju moći. Ovo je pokušaj da, u mraku vlastite sobe ili grada, dok nam hijene i papirni tigrovi kroje svakodnevnicu, prepoznamo taj trag koji još nije kompromitovan. Bez kalkulacije, bez cenzure i bez lažne nade. Čist, neoporezovan signal direktno iz etera.
U “Tesli” nudiš skoro pa asketsku definiciju slobode — čovjek je svoj tek kad posisa sva vesla i ostane bez zemlje, para i roda, u svojoj privatnoj vjeri. Kao da se krug zatvara. Pjevao si o tome da čovjek mora posisati sva vesla da bi postao Tesla i vlasnik vlastite struje, a danas nas u pjesmi “Ljudska prava” suočavaš sa slikom etera u haosu, haosa u svijesti i ljudima koji su, umjesto te slobode, odabrali štokholmski sindrom i okove. Nakon svih tih godina i svih posisanih vesala osjećaš li da je ta tvoja struja danas dovoljno jaka da osvijetli ovaj mrak — ili je sloboda postala toliko skupa da preostaje samo povlačenje, daleko od zastava koje u pjesmama pozivaš da spalimo?
– To je dobro pitanje. Bob Dylan je već na početku svoje karijere napisao “Blowin in the wind”, pjesmu koja pjeva o tome da sama ne može promijeniti svijet. Nakon toga je snimio cijeli arsenal protestnih pjesama. Dakle, poriv da se kaže istina je bio jači. Prije njega i nakon njega mnogi su učinili isto. Odustajanje je na neki način odustajanje od sebe i svojih načela. Odavno nemam iluzije, ali se nadam da će jednom biti bolje. Naravno, pjesma je svjetionik za one koji vide i čuju, ali politika je zvijezda večeri u koju već duboko tonemo. Konstantno ispred nosa i sveprisutna politika sa svojim “umijećem mogućeg” in flagranti krši elementarna ljudska prava, fura duple standarde u svemu i bez imalo stida dezavuiše javnost i sije sjeme mržnje. Čast rijetkim izuzecima, ali danas nije nimalo časno biti dio te priče. Sloboda je skupa upravo zbog nje i većina naših nevolja dolazi od nje. Zapitajmo se koliko vrijede usluge onih koji žive od poreza građana i šta mi zaista dobijamo za te pare, tj. za naš rad, naše vrijeme i naše zdravlje. Ako je to neka sinekura i siguran posao u državnoj službi u zamjenu za šutnju, onda ok. Tu se tema prekida.
Vrijeme ne pregovara
Dok oni u tom “umijeću mogućeg” mjere naše zdravlje i naplaćuju šutnju, u pjesmi “Stvoreni od zvijezda” mijenjaš optiku, postaješ neka vrsta kosmičkog sudije. S jedne strane imamo ove naše moćnike – te papirne tigrove, gospodare hijena, koji nas 30 godina drže u mraku reciklirajući ratne priče. S druge, postavljaš zakon prirode: svi smo stvoreni od zvijezda i svi smo ta rijeka koja neminovno teče prema moru, pa i oni. Da li je to podsjetnik na to da smo svi, uključujući i njih, prolazni?
– Kosmičkog sudije? Ni govora. To bi bilo pretenciozno, a iznad svega vrhunski nepravedno. “Stvoreni od zvijezda” nije obraćanje nadčovjeka, već upravo “običnog” čovjeka koji se obraća wannabe nadčovjeku. Onome koji ima vlast i moć, mehanizme naplate i primjene sile. Naravno da su sile prirode i nezaustavljivi, pravolinijski protok vremena oni koji donose konačnu presudu i čovjeku i nadčovjeku. Hvala Bogu što je tako. Ovakva vječnost bi bila neizdrživa.
Govorio si da je odnos prema Bogu intimna stvar, a da organizovane religije često podrazumijevaju ratne pohode. Kao neko iz Sarajeva, grada gdje su se tri velike religije i dodirivale i sudarale, koliko je danas uopšte moguće sačuvati tu intimnost kad politika i nacionalizam stalno guraju “Božije zastave” u ruke?
– Čuveni sarajevski duh je definitivno zbunjen situacijom na terenu. Ipak, kad se skupi ekipa i zapjeva i taj duh malo dođe sebi. Mikrosvjetovi su u modi.
Sarajevo u tvom radu pulsira između mita o zajedništvu i surove realnosti preživljavanja “dan za danom”. Imaš li osjećaj da smo grad, onaj suštinski, zamijenili za scenografiju za turiste i digitalne prikaze? Šta ostane od Sarajeva kad se ugase svjetla velegrada i kad ostanemo sami sa svojom dosadom i svojim mrakom?
– Nažalost, postali smo kulisa filmskog grada u koga dolaze turisti da konzumiraju njegove simbole, a onda odlaze na neke nove destinacije koje također imaju svoje simbole. Dakle, živi se sezonski i palanački u kandžama gorepomenute politike.
Svjetla se gase, a gradom divljaju našmrkani adolescenti u skupim vozilima. Dvostruki život i dvostruki standardi, opet.
U tvojim pjesmama stalno se osjeti taj jaz između onoga što čovjek jeste i onoga što mu se servira da bude. Gdje danas u ovom minimalizmu od stvarnosti, čovjek uopšte može sakriti svoje malo mjesto za dvoje a da mu ga ne pretvore u sadržaj ili ne naplate ulaz?
– U samom sebi. U onima i sa onima koje voliš i koji te vole. Bez očaravanja i razočarenja. Razumno i iskreno. Bez kalkulacija i interesa. Bez klanova i lažnih životnih relacija. To su jedine oaze koje nisu dio fatamorgane u duhovnoj pustinji svijeta.
Pjevaš o brojevima računa i o ljudima koji su postali statistika. Kako se boriti protiv tog osjećaja da smo svi mi samo nuspojave tuđih loših režija? Je li umjetnost tu da ponudi rješenje ili samo da precizno opiše poraz?
– Umjetnost daje opcije, ali nije plaćena da nudi rješenja. To su političari, psiholozi, arhitekti, doktori… Umjetnost dijagnosticira, daje uvid, vodi te na nepoznata mjesta unutar samog sebe i održava zdravlje duha. Zaroniti u sebe i iskomunicirati s drugim na pravi način je neobično važno. Tu se rađaju nove ideje i moguća rješenja. To je početak oslobođenja.
Small talk ne spašava
Letu štuke nosi ime koje priziva polet, ali tvoji albumi su često teški, slojeviti, skoro pa psihološke studije. Da li je danas uopšte moguće letjeti, a da to ne podrazumijeva slobodan pad?
– Ja ne mogu drugačije. Nisam od small talka i trivijalnosti koji nas skreću sa suštinski bitnih tema. Humor je naravno važan, ali ako je banalan, njegova nutritivna vrijednost je nula. Smijati se vlastitoj muci i zbijati šale je odraz snage mentaliteta, ali ta snaga se mora pokazati u praksi, a ne samo kroz navedenu formu. Ako letiš sa sviješću o mogućnosti pada, možda i ostaneš u zraku.
Rekao si da je izlaz u prosvijećenoj diktaturi, jer je demokratija pokazala samo želju za vlašću i bogaćenjem. Nekad je postojao red, nasuprot ovoj današnjoj “demokratiji” koja nam je donijela samo pravo da biramo koji će nas diler ili kiler taj dan lagati. Da li je ta tvoja prosvijećena diktatura zapravo projekcija reda bez batina koja bi nas spasila od nas samih? Jesmo li mi zaista narod kojem treba čoban da bi bio sretan, jer smo pokazali da sa slobodom ne znamo raditi ništa osim da je okačimo na štrik?
– Čoban, otac nacije je danas uloga, a ne stvarno roditeljstvo. Prodavanje magle puku ušuškanom u odricanju od odgovornosti. E upravo to odricanje nas najviše košta. Zato nam treba ta iluzija otjelotvorenog vožda i to globalno. Tor, njegov smrad i lažno zajedništvo. Šta zaista znači pojam “zaštita nacionalnog interesa”? Da li je to garant meni i drugom i drugačijem da nećemo zaklati jedan drugog i drugačijeg ili samo floskula u korist pljačke? Odgovor je, nadam se, svima jasan.
Kažeš da su društvene mreže neka vrsta opijuma. Ako smo već pristali na tu digitalnu anesteziju, šta je to toliko nepodnošljivo u stvarnoj blizini da nam je lakše da budemo povezani u vakuumu ekrana nego fizički jedni s drugima?
– Mislim da se odgovor nalazi u reklamama telekomunikacijskih kompanija. Ili ne?
Kada je postalo maltene civilizacijska obaveza da cijeli svijet zna šta si doručkovao, svaku misao, polumisao, jutarnji grč, ti tvrdoglavo odbijaš da učestvuješ u tom digitalnom izlaganju crijeva. Da li je tvoje povlačenje s mreža oblik ličnog etera – prostora koji si sačuvao od haosa? I, da ne završimo u kosmosu, šta to doručkuje Dino Šaran u svijetu u kojem je i kafa postala ideološka izjava a da nije u sukobu interesa s njegovim stihovima?
– Iskreno, da mi nisu alat za posao potpuno bih se izlogovao sa svih mreža. Poprilično je to smetljište. Mentalno.
I to je to
Ostaje nam samo da zaronimo u vlastito smetljište i vidimo ima li tamo išta što već nije prodano ili kompromitovano. Ili ćemo, u zamjenu za sinekuru i siguran posao, nastaviti šutjeti dok nam zadnji atom zdravlja ne postane statistika na tuđem računu. Sve ostalo je stvar ukusa: neko bira svjetionik, neko tor.
Tu se tema prekida. Ostatak znamo.
