Kiša je udarala po prozoru sobe. Na stolu, pored starog notesa, ležao je izblijedjeli isječak: moj otac, novinar sarajevskog Oslobođenja, dobio je 2006. godine nagradu za tekst “Kojim putem u Evropu”. Dvadeset godina kasnije sjedim na istom mjestu, otvaram današnji broj istih novina i na naslovnoj strani čitam: “Bruxelles upozorava: bez reformi ostajemo bez milijardi, koraci ka podjeli nas udaljavaju od EU”.
Spustila sam novine i pomislila: “Draga Evropo, njemu si bila pitanje. Meni si postala navika”.
Svjetlo je zatreperilo. Za stolom su, kao da su tu oduvijek, sjedila dvojica muškaraca.
Kafka je prvi progovorio, kao da se izvinjava.
“Uvijek sam mislio da će se stvari raspasti prije nego što postanu stvarne.”
Camus je slegnuo ramenima.
“Ja sam mislio da su stvarne tek kad se raspadnu.”
Pogledali su me, obojica, kao da očekuju da izaberem stranu.
“Mi smo ih samo nastavili živjeti”, rekla sam.
“Šta tačno?” pitao je Kafka.
Zastala sam, tražeći riječ koja bi imala dovoljno težine da izdrži obojicu.
“Osjećaj”, rekla sam na kraju. “Da nešto nije uredu. I da je odavno kasno.”
Kafka je klimnuo, polako, kao da mu je to poznato.
“Kod mene je uvijek postojao razlog”, rekao je. “Čak i kad ga niko nije mogao imenovati.”
“Znam”, rekla sam. “Kod vas je krivica imala oblik. Kod nas je samo… prisutna. Kao kiša.”
Camus se blago nasmijao.
“To je već bliže meni.”
“Nije”, rekla sam. “Kod vas je apsurd bio otpor. Kod nas je postao navika. Dišemo ga svaki dan, kao vazduh.”
Zastao je.
“To nije bila poenta.”
“Znam”, rekla sam. “Ali poenta više ne igra ulogu.”
Tišina koja je uslijedila nije bila prazna. Bila je gusta, kao da u njoj ima više smisla nego u svemu što smo rekli.
“Vi ste barem imali sunce”, rekla sam.
Camus je podigao pogled.
“Kakve to veze ima?”
“Ima”, rekla sam. “Lakše je podnijeti apsurd kad postoji nešto što ga razbija.”
Zastao je.
“Vi govorite kao neko ko je uvijek bio između”, dodala sam, gledajući Kafku. “Ni potpuno unutra, ni sasvim vani.”
Nije odgovorio.
“Mi smo to pretvorili u svakodnevicu”, rekla sam. “Kod nas se i prošlost govori u više jezika, a sadašnjost kao da se niko ne usuđuje prevesti.”
“Ko vas onda optužuje?” pitao je Kafka nakon nekog vremena.
“Niko”, rekla sam.
“To nije moguće.”
“S vremenom postane”, rekla sam. “Kad dovoljno dugo živiš s tim osjećajem, prestaneš tražiti izvor. Počneš ga nositi kao nešto svoje.”
Camus je spustio pogled, kao da pokušava pronaći nešto što je izgubio.
“A smisao?” pitao je. “Gdje je on u svemu tome?”
“Ne znam”, rekla sam. “Kod vas je barem bio problem. Kod nas više nije ni pitanje.”
“Kako živite s tim?” pitao je.
“Sasvim normalno”, rekla sam. “Čekamo nešto.”
“Šta čekate?” pitao je Kafka.
Zastala sam.
“Nešto što će potvrditi da nismo pogriješili.”
“U čemu?”
“Nisam sigurna.”
Camus je podigao pogled.
“To zvuči kao nada.”
“Ne”, rekla sam. “Nada podrazumijeva da znaš šta čekaš.”
“Pa šta onda?”
“Navika”, rekla sam. “I malo straha da, ako prestanemo čekati, nećemo imati šta drugo raditi.”
Kafka se blago pomjerio, kao da mu je postalo tijesno u vlastitoj misli.
“Kod mene je barem postojao proces”, rekao je. “Neka vrsta reda. Čak i kad je bio pogrešan.”
“Znam”, rekla sam. “Kod vas je sve imalo strukturu. Kod nas je struktura nestala, ali smo zadržali osjećaj da joj pripadamo.”
“Kako možete pripadati nečemu što ne postoji”, pitao je.
“Lako”, rekla sam. “Dovoljno je da svi oko tebe rade isto.”
Zastala sam.
“Mi stalno govorimo o zajedništvu”, dodala sam, “ali ga najčešće prepoznamo tek kad ga nema.”
Camus se nasmijao.
“To je već opasno.”
“Ne”, rekla sam. “Opasno je bilo kad ste vi to primijetili. Mi smo se već navikli.”
Ponovo je nastala tišina. Ovaj put duža.
Kafka je gledao u nešto što nisam mogla vidjeti.
“Ja sam mislio da upozoravam”, rekao je.
“Jeste”, rekla sam.
Camus je dodao, tiše:
“A ja sam mislio da se treba oduprijeti”.
“Znam”, rekla sam.
Pogledali su me, obojica.
Čekali su da kažem nešto što će imati smisla u njihovim svjetovima.
“Mi smo samo nastavili”, rekla sam.
“Šta?” pitao je Kafka.
“Ne znam više”, rekla sam. “Možda upravo to.”
Samo su me gledali, kao da prvi put čuju nešto što ni oni nisu uspjeli napisati.
“Gdje je u svemu tome Evropa?” pitao je Camus.
Pogledala sam ih.
“U svemu ovome”, rekla sam. “U ovom razgovoru troje stranaca koji više ne vjeruju u velike riječi, ali ipak sjede za istim stolom”.
“Ali to može biti bilo gdje”, rekao je Kafka.
“Može”, rekla sam. “Ali nije.”
Nisu me ispravljali.
“Vi ste tražili smisao”, rekla sam.
“Jesam”, rekao je Camus.
“Ja sam tražio razlog”, rekao je Kafka.
Klimnula sam glavom.
“Mi više ne tražimo ništa”, rekla sam. “Samo da nam Bruxelles pošalje još jedno upozorenje. Bar ćemo znati da nas još smatraju dovoljno živim da nas upozoravaju”.
Kiša je nastavila udarati po prozoru. Svjetlo se vratilo. Ništa drugo nije se promijenilo.
