Valentin Inzko je ponovo progovorio.
I, naravno, kao i svaki put kada neko iz međunarodne zajednice spomene Bosnu i Hercegovinu, pola javnosti će odmah reći da se narod prepada, druga polovina da se kasni trideset godina, a treća polovina, jer kod nas uvijek ima i treća polovina, da je sve to zavjera protiv “naših”.
Ali Inzkovo upozorenje ne treba čitati ni kao sveto pismo, ni kao praznu diplomatsku dramu.
Treba ga čitati kao signal.
A signal je prilično jasan: Bosna i Hercegovina možda nije pred velikim ratom, ali jeste pred ozbiljnim rizikom manjih sukoba, institucionalnih lomova i političkog haosa koji se može oteti kontroli.
To je razlika koju ovdje često ne razumijemo.
Nije svaki rat repriza 1992. godine.
Nekada se država može lomiti mnogo tiše.
Odlukama.
Blokadama.
Paralelnim institucijama.
Odbijanjem provođenja zakona.
Policijskim incidentima.
Testiranjem granica.
I stalnim ponavljanjem da se “ništa neće desiti”, dok se sve vrijeme radi da se nešto ipak desi.
Inzkova poruka PIC-u: ne gasite aparat dok pacijent još nije stabilan
Inzko u pismu Vijeću za implementaciju mira upozorava da OHR, Bonske ovlasti i međunarodno sigurnosno prisustvo nisu zamišljeni kao vječni tutor nad Bosnom i Hercegovinom.
To je tačno.
Nijedna normalna država ne bi trebala vječno živjeti pod međunarodnim nadzorom.
Ali problem Bosne i Hercegovine je što se domaći politički sistem već tri decenije ponaša kao pacijent koji traži da mu se skinu aparati, dok istovremeno odbija terapiju, vrijeđa doktora i pokušava zapaliti bolničku sobu.
Zato pitanje nije da li OHR treba jednom otići.
Treba.
Pitanje je da li se može otići sada, u trenutku kada se otvoreno govori o državnoj imovini kao ratnom plijenu, kada se odluke državnih institucija osporavaju selektivno, kada se Ustav tumači kao švedski stol, a Dejton kao politički supermarket iz kojeg svako uzima samo ono što mu odgovara.
Inzko poručuje da se zaštitni mehanizmi ne smiju uklanjati dok domaće institucije nisu sposobne same čuvati ustavni poredak.
A tu dolazimo do najneugodnijeg pitanja.
Jesu li sposobne?
Odgovor znamo svi.
Samo ga različito pakujemo.
Nije svaka drama propaganda
Naravno, u Bosni i Hercegovini postoji industrija straha.
Od straha se živi.
Na strahu se pobjeđuju izbori.
Strah proizvodi glasove, donacije, lojalnost, medijske klikove i lažni osjećaj historijske važnosti.
Bošnjačka politika često plaši ratom da bi sakrila nesposobnost.
Srpska politika često prijeti raspadom da bi sakrila kriminal, izolaciju i bijeg od odgovornosti.
Hrvatska politika često govori o ugroženosti da bi održala vječni pregovarački status.
Međunarodna zajednica često dramatizuje da bi opravdala vlastiti opstanak, a zatim ne uradi ništa kada zaista treba djelovati.
Dakle, da, narativa ima.
Ima prepadanja.
Ima političkog marketinga.
Ima diplomatskog teatra.
Ali to ne znači da opasnost ne postoji.
To je najgluplja zamka u koju se može upasti: ako neko koristi strah politički, onda strah nije realan.
Nije tako.
Vatra može biti stvarna čak i kada oko nje stoje ljudi koji prodaju protivpožarne aparate.
Realna opasnost nije veliki rat, nego kontrolisani haos koji prestane biti kontrolisan
Najrealniji rizik u Bosni i Hercegovini danas nije klasični veliki rat.
Nema za to ni iste vojne strukture, ni isti međunarodni kontekst, ni istu logistiku, ni isti momentum kao devedesetih.
Ali to ne znači da je rizik nula.
Naprotiv.
Opasnost je u manjim, ograničenim sukobima i incidentima koji bi mogli nastati ako se politička kriza pretvori u sigurnosnu.
Recimo: jedna institucija donese odluku, druga je odbije provesti.
Jedan nivo vlasti zabrani postupanje državnom organu.
Policija jedne strukture stane nasuprot policiji druge strukture.
Sudski nalog se ne izvrši.
Neka grupa se pojavi kao “zaštita naroda”.
Neko testira reakciju EUFOR-a.
Neko računa da Zapad neće reagovati.
Neko drugi računa da mora reagovati.
I tako se od političke predstave napravi opasan teren.
Ne mora pucati na stotinu mjesta da bi država ušla u krizu.
Dovoljno je jedno mjesto.
Dovoljno je nekoliko sati haosa.
Dovoljno je da se pokaže da sistem ne može garantovati autoritet države.
Tu Inzkovo upozorenje ima težinu.
Ne zato što je svaki njegov zaključak automatski tačan, nego zato što podsjeća na pravilo koje ovdje stalno zaboravljamo: mir se ne čuva kad počne pucati, nego prije nego što neko zaključi da može pucati nekažnjeno.
OHR kao problem i kao posljednja kočnica
Jedan dio kritike OHR-a jeste opravdan.
Bosna i Hercegovina ne može vječno biti zemlja u kojoj strani diplomata popravlja ono što domaći političari namjerno razvale.
To ponižava državu.
To hrani populiste.
To omogućava domaćim liderima da glume žrtve, a da nikada ne preuzmu punu odgovornost.
Ali postoji i drugi dio istine.
OHR nije nastao zato što su Bosanci i Hercegovci previše uređeni, pa ih je neko iz čiste dosade stavio pod nadzor.
Nastao je zato što je mir napravljen nakon rata, genocida, etničkog čišćenja, opsada, logora i potpunog sloma povjerenja.
OHR je loš znak za zrelu državu.
Ali njegovo prerano ukidanje može biti još gori znak za nezrelu državu.
To je bosanski paradoks.
OHR nam smeta jer pokazuje da nismo normalna država.
Ali bi njegovo gašenje, bez stvarnih domaćih garancija, moglo pokazati da nismo spremni ni za ono malo stabilnosti koju imamo.
Drugim riječima: aparat jeste ružan, bučan i ponižavajući.
Ali pitanje je može li pacijent disati sam.
Državna imovina je crvena linija jer država bez imovine postaje dekoracija
Inzko posebno naglašava pitanje državne imovine.
I tu nema mnogo filozofije.
Država bez državne imovine je država na papiru.
Možete imati zastavu, himnu, ambasade i svečane prijeme, ali ako se ospori pravo države da upravlja vlastitom imovinom, onda se osporava sama logika države.
Zato je priča o državnoj imovini mnogo veća od katastarskih parcela, šuma, rijeka, zgrada i kasarni.
To je pitanje da li Bosna i Hercegovina postoji kao stvarna država ili kao privremena administrativna greška koju neko planira razmontirati kada mu se ukaže prilika.
Upravo zato je ova tema opasna.
Ne zato što će ljudi izaći na ulicu zbog jednog pravnog mišljenja.
Nego zato što pitanje imovine može postati operativni mehanizam za stvaranje paralelne realnosti.
A paralelne realnosti su u Bosni i Hercegovini uvijek bile uvod u vrlo stvarne probleme.
Secesija kao politička fantazija koja proizvodi stvaran rizik
Najopasniji dio cijele priče nije to što neko sanja nezavisnu Republiku Srpsku.
Političke fantazije postoje svuda.
Problem je kada fantazija postane program.
Kada se za nju plaćaju lobisti.
Kada se o njoj govori kao o krajnjem cilju.
Kada se domaća javnost godinama priprema da je država privremena, nametnuta, neprijateljska ili nepotrebna.
Tada više nismo u običnoj retorici.
Tada smo u političkoj pripremi terena.
A teren se ne priprema uvijek da bi se odmah krenulo u sukob.
Nekad se priprema da bi se čekao bolji trenutak.
Promjena vlasti u velikim državama.
Slabija pažnja EU.
Kriza u Ukrajini.
Kriza na Bliskom istoku.
Umor Zapada.
Unutrašnji haos u Americi.
U takvom svijetu male zemlje postaju mjesta na kojima veliki i mali igrači testiraju granice.
Bosna i Hercegovina je, nažalost, historijski previše puta bila upravo takvo mjesto.
Najveća greška bila bi ismijati upozorenje samo zato što zvuči dramatično
Inzkovo pismo jeste dramatično.
Na momente zvuči kao diplomatski alarm.
Na momente kao moralni apel.
Na momente kao zakašnjelo priznanje da su mnoge stvari predugo gurane pod tepih.
Ali suština nije u tonu.
Suština je u pitanju: šta se dešava ako se zaštitni mehanizmi uklone prije nego što su domaće institucije sposobne izdržati najgori pritisak?
Odgovor niko ne zna sa sigurnošću.
A u tome i jeste problem.
Kada ne znaš da li će sistem izdržati, ne testiraš ga tako što izvadiš posljednju kočnicu.
To nije hrabrost.
To je glupost obučena u politički realizam.
Bosna i Hercegovina ne treba paniku, ali treba ozbiljnost
Najgore što se može uraditi jeste proizvoditi histeriju.
Histerija parališe ljude.
Drugo najgore je praviti se da je sve normalno.
Jer nije.
Bosna i Hercegovina nije pred apokalipsom, ali nije ni u stabilnoj fazi.
Ona je u dugoj, iscrpljujućoj, opasnoj zoni između mira i permanentne krize.
To je prostor u kojem ljudi prestanu reagovati jer su se navikli na prijetnje.
A upravo tada prijetnje postaju najopasnije.
Kada javnost više ne čuje alarm.
Kada se svaka blokada doživi kao dnevna politika.
Kada se svaka secesionistička izjava tretira kao predizborni folklor.
Kada se svaka crvena linija pomjeri za još jedan centimetar.
I onda se svi jednog dana prave iznenađeni.
Mir nije dosadan. Mir je posao
Bosna i Hercegovina ne treba još jednu rundu diplomatskog moraliziranja.
Ne treba joj ni domaći cirkus u kojem jedni glume spasitelje države, drugi vlasnike entiteta, treći vječne žrtve, a svi zajedno žive od sistema koji navodno ne funkcioniše.
Treba joj hladna procjena.
Ako postoje akteri koji otvoreno rade na slabljenju države, onda se to ne zove politička razlika.
To se zove sigurnosni problem.
Ako postoje međunarodni mehanizmi koji sprečavaju najgori scenario, onda se oni ne gase zato što nekome kvare narativ o suverenitetu.
Suverenitet nije parola.
Suverenitet je sposobnost države da provede zakon, zaštiti poredak i spriječi nasilje.
Bosna i Hercegovina tu sposobnost još nije dokazala do kraja.
Zato Inzkovo upozorenje ne treba gutati bez pitanja.
Ali ga ne treba ni ismijati.
Jer između propagande i stvarne opasnosti često postoji siva zona.
A Bosna i Hercegovina već trideset godina živi upravo u toj sivoj zoni.
Možda neće biti velikog rata.
Vjerovatno neće.
Ali manji sukobi, incidenti i opasan političko-sigurnosni lom nisu nikakva naučna fantastika.
I zato je mir u ovoj zemlji i dalje posao.
Ne emocija.
Ne parola.
Ne zastava na profilu.
Posao.
A taj posao, očigledno, još nije završen.
