Ako slušate izjave Elona Muska i PR timova SpaceX-a, ljudska posada će kročiti na Mars do kraja ove decenije, a prva samoodrživa kolonija od milion ljudi biće izgrađena u narednih trideset do četrdeset godina.
To je vizuelno impresivan narativ koji savršeno služi za prikupljanje kapitala i održavanje entuzijazma na društvenim mrežama.
Međutim, kada sa tog narativa ogulimo sloj čistog marketinga (hypea) i uđemo u hladne registre astrofizike, biologije i inženjeringa, dolazimo do zaključka da je ljudska vrsta od stalnog naseljavanja Marsa udaljena minimalno 50 do 70 godina, dok bi prva naučna laboratorija, slična onoj na Antarktiku, mogla biti operativna tek između 2040. and 2050. godine.
Problem putovanja: Radijacija koja prži hardver i biologiju
Prva velika zabluda je da je najveći problem napraviti dovoljno veliku raketu. Starship je impresivan komad inženjeringa, ali on rješava samo problem prevoza tereta iz Zemljine gravitacione kace. Pravi pakao počinje onog trenutka kada brod napusti zaštitni štit Zemljine magnetosfere (Van Allenovi pojasevi). Put do Marsa traje između šest i devet mjeseci u jednom pravcu, i to samo u idealnim prozorima lansiranja koji se otvaraju svaka 26 mjeseca.
Tokom tog putovanja, ljudsko tijelo je izloženo kosmičkom zračenju i solarnim olujama koje bukvalno kidaju lance DNK.
Trenutna tehnologija štitova od aluminijuma ili vode može ublažiti ovaj problem, ali ne može spriječiti da astronauti stignu na odredište sa ozbiljnim kognitivnim oštećenjima i drastično povećanim rizikom od karcinoma.
Da bismo bezbjedno prebacili ljude, potreban nam je napredak u polju elektromagnetskih štitova ili dramatično brži pogon (poput termonuklearnih raketa na kojima NASA trenutno radi, ali koje neće biti spremne za duboki svemir još najmanje 15 do 20 godina).
Život na Marsu: Totalna izolacija u toksičnoj pustinji
Nakon što posada preživi let, suočava se sa planetom koja je apsolutno neprijateljski nastrojena prema životu. Mars ima atmosferu koja je 100 puta rjeđa od Zemljine i sastoji se uglavnom od ugljen-dioksida. Pritisak je toliko nizak da bi bez odijela ljudska krv proključala na tjelesnoj temperaturi. Dodatno, Mars nema globalno magnetno polje, što znači da kosmička radijacija neprestano bombarduje površinu.
Ideja o staklenim kupolama iz naučne fantastike je neizvodljiva. Prvi kolonizatori će morati živjeti pod zemljom, unutar napuštenih tunela od lave ili unutar modularnih habitata prekrivenih metrima marsovskog regolita (pijeska) kako bi preživjeli zračenje.
Najveći biološki problem je marsovsko tlo koje je zasićeno perhloratima — toksičnim solima koje uništavaju ljudsku štitnu žlijezdu i čine uzgoj bilo kakve hrane u “prirodnom” tlu nemogućim bez ekstremne hemijske purifikacije.
Hronologija stvarnih koraka naspram marketinških rokova
Da bismo stigli do kolonije, čovječanstvo mora proći kroz tri striktne razvojne faze. Prva faza (2026–2035) rezervisana je za povratak na Mjesec (Artemis program) i izgradnju stanice u njegovoj orbiti. Mjesec je naš testni poligon; ako ne naučimo kako da održimo bazu na tri dana udaljenosti od Zemlje, odlazak na Mars, gdje pomoć stiže tek za dvije godine, jednak je samoubistvu.
Druga faza (2035–2045) obuhvatiće prve ljudske misije u orbitu Marsa i kratkotrajna slijetanja naučnih timova koji će tamo boraviti svega nekoliko sedmica prije povratka.
Tek u trećoj fazi (nakon 2060. godine) možemo govoriti o izgradnji prve samoodržive fabrike za proizvodnju goriva iz marsovske atmosfere (Sabatier proces) i zatvorenih eko-sistema koji mogu reciklirati 99% vode i vazduha. Sve prije toga je samo skupa i opasna turistička ekspedicija.
