Trideset četiri godine nakon zločina u Biljanima kod Ključa, broj ubijenih i dalje je neuporedivo veći od broja pravosnažno osuđenih. U masovnim grobnicama pronađene su čitave porodice, djeca u naručju majki i ljudi čiji su životi prekinuti u jednom julskom danu, ali pravda za njih i njihove preživjele traje sporo, nedovršeno i bolno.
Najveća masovna grobnica, Lanište I, krila je posmrtne ostatke 188 žrtava. Među njima su bili tromjesečna Amila Džaferagić i njen četverogodišnji brat Almir, pronađeni u naručju majke Besime. Njihova imena morala bi biti dovoljna da utišaju svako poricanje, relativizaciju i slavljenje počinilaca. Umjesto toga, porodice žrtava i danas se, uz vlastitu tugu, suočavaju i s pokušajima da se zločin umanji, prešuti ili pretvori u predmet političke trgovine.
Povodom godišnjice zločina počinjenog 10. jula 1992. godine, u nastavku u cijelosti prenosimo saopštenje Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK):
“Dana 10. jula 1992. godine počinjen je ratni zločin nad civilima sela Biljani nadomak Ključu. Napad na ovo selo izvela je 17. laka pješadijska brigada Vojske Republike Srpske (VRS) u saradnji sa rezervnim i aktivnim policajcima Odjeljenja policije iz Sanice. Ubijeno je oko 260 bošnjačkih civila. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, masovne grobnice u kojima su pronađene žrtve iz Biljana uglavnom su otkrivene krajem 1995. i 1996. Najveća masovna grobnica bila je jama Lanište I iz koje je u periodu od 5. oktobra do 15. novembra 1996. ekshumirano 188 žrtava. U ovoj je grobnici pronađena i tromjesečna beba Amila Džaferagić koja je ubijena zajedno sa svojim četiri godine starijim bratom Almirom. Oboje su pronađeni u naručju majke Besime.
Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) je 2020. godine dokumentovalo za sada jedinu presudu za ovaj ratni zločin kojom je pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđen Marko Samardžija. On je u svojstvu komandira III čete Saničkog bataljona, koja je bila u sastavu 17. lake pješadijske brigade, zajedno sa ostalim vojnicima te brigade, rezervnim i aktivnim policajcima Odjeljenja policije iz Sanice, ‘dana 10. jula 1992. godine, naredio vojnicima III čete, kojim je komandovao, da muškarci – bošnjački civili, iz zaseoka Brkići i Balagića Brdo izađu iz kuća, zatim da krenu na livadu Jezerine, gdje ih je dočekao sa podređenim mu naoružanim vojnicima, rekavši im da će biti sprovedeni do škole u Biljanima radi ispitivanja’. Nakon toga, oni stariji od 18 i mlađi od 60 godina, njih oko 50, sa rukama na leđima, sprovedeni su do škole u Biljanima i predati nepoznatom policijskom naredniku, nakon čega su civili zatočeni u školi.
Prema presudi Apelacionog odjeljenja Suda BiH, Samardžija je ‘kao dio širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva, znajući za takav napad, izvršio zatvaranje ili teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava’. Time je umjesto prvobitnih 26 godina osuđen na sedam godina zatvora.
Pored Marka Samardžije, sudilo se i članovima kriznog štaba Marku Adamoviću i Bošku Lukiću koji su osuđeni na ukupno 32 godine zatvora za zločin protiv čovječnosti u Ključu, ali su za napad na Biljane oslobođeni. Iako je Tužilaštvo BiH za zločin u Biljanima teretilo i bivšeg komandanta 17. lake pješadijske brigade Dragu Samardžiju, postupak protiv njega nikada nije počeo, a on je 2021. preminuo u Srbiji.
Trenutno je u toku pred državnim sudom postupak protiv Jove Kevca, Brace Marića, Dragana Vukića, Ranka Samardžije, Save Jokića, Miše Adamovića i Milorada Kaurina koji se terete da su učestvovali u širokom i sistematskom napadu u okviru kojeg je 10. jula 1992. ubijeno 250 muškaraca bošnjačke nacionalnosti iz sela Biljani.
Sudbina bebe Amile, njenog brata Almira i druge djece nije dovoljan dokaz zla, nego je prilika da mnogi danas negiraju zločine, veličaju ratne zločince i omalovažavaju žrtve. Kako da preživjeli i njihove porodice nastave dalje ako im se svakodnevno negiraju gubitak i ratna trauma? Sporost sudskih procesa i male kazne osuđenima samo su podstrek negatorima ratnih zločina i zlonamjernicima.
Ovo je izborna godina kada se koriste sva sredstva da se ostane na vlasti, zbog čega neće manjkati negiranja genocida i drugih ratnih zločina, manipulisanja činjenicama i zastrašivanja povratnika. Nedavno je Drago Tendžerić upućen na izdržavanje šestomjesečne kazne jer je svojim postupcima iz januara 2023. na putu za masovnu grobnicu Lanište I kod Ključa provocirao žrtve. Važnost adekvatnog i pravovremenog djelovanja sudskih organa može pomoći u suzbijanju ovakvih politika, a svima nama vratiti vjeru u rad pravosuđa. Apelujemo na sve nadležne organe u Bosni i Hercegovini da doprinesu suzbijanju ratnohuškačkih politika, a preživjelima omoguće pravnu satisfakciju.
U povodu godišnjice, sjećamo se svih civilnih žrtava rata sa područja Ključa, a posebno žrtava masakra u Biljanima”.
Sjećanje na Biljane ne smije se svesti na godišnji datum, protokolarnu rečenicu i nekoliko minuta šutnje. Ono podrazumijeva zahtjev da svaka žrtva dobije ime, svaki odgovorni bude izveden pred sud, a svako poricanje bude prepoznato kao nastavak nasilja nad preživjelima.
Kada se ubistvo tromjesečne Amile, njenog brata Almira i stotina njihovih komšija može negirati, ismijavati ili koristiti kao sredstvo predizbornog podizanja tenzija, onda problem nije ostao u 1992. godini. On je i dalje među nama — u šutnji institucija, sporosti pravosuđa, blagim kaznama i javnom prostoru u kojem se zločinci nerijetko predstavljaju kao heroji.
Zbog toga Biljani nisu samo mjesto sjećanja nego i mjera društvene i institucionalne odgovornosti. Preživjelima i porodicama ubijenih ne dugujemo samo saosjećanje. Dugujemo im istinu koju neće morati iznova dokazivati i pravdu koja neće stići tek onda kada više ne bude nikoga ko je može dočekati.
