Prije nekoliko dana sletio sam u Sarajevo.
Plan je bio jednostavan.
Malo ćevapa.
Malo Baščaršije.
Malo historije.
Malo planina.
Klasika.
Nisam imao pojma da ću završiti usred nečega što više liči na južnoamerički fudbalski praznik nego na običnu prijateljsku utakmicu.
A najmanje sam očekivao da ću nekoliko sati prije meča Bosna i Hercegovina – Sjeverna Makedonija stajati među hiljadama ljudi oko stadiona Koševo i pjevati pjesme koje ne razumijem potpuno, ali ih nekako osjećam.
Sarajevo večeras ne hoda. Sarajevo lebdi.
Prošao sam danas kroz nekoliko evropskih gradova.
Berlin.
Minhen.
Hamburg.
Keln.
Znam kako izgleda fudbalska atmosfera.
Ali ovo je nešto drugo.
Ovdje ljudi ne dolaze samo na utakmicu.
Ovdje dolaze na okupljanje.
Na slavlje.
Na zajedničku emociju.
Stotine zastava.
Hiljade šalova.
Djeca na ramenima roditelja.
Roštilj na svakom ćošku.
Pjesma koja se čuje kilometrima daleko.
I onaj specifični balkanski osjećaj da se svi poznaju, čak i kada se prvi put vide.
Iskreno? Nisam očekivao ovo.
Kada sam prijateljima u Njemačkoj rekao da idem u Sarajevo, svi su mi pričali:
- o historiji
- o ratu
- o Starom gradu
- o ćevapima
Niko mi nije pričao o ovome.
Niko mi nije rekao da jedan prijateljski susret može izgledati kao finale prvenstva svijeta.
A onda sam shvatio nešto
Bosna i Hercegovina nije samo reprezentacija.
Ona je za mnoge ljude ovdje mnogo više od toga.
Mala država.
Malo stanovnika.
Mnogo problema.
I upravo zato fudbal postaje nešto posebno.
Na tribinama ne vidiš samo navijače.
Vidiš ljude koji žele vjerovati da su velike stvari moguće.
Moram priznati jednu stvar
Kao Nijemac imam profesionalnu obavezu.
Prvo navijam za Njemačku.
To je valjda zapisano negdje u pasošu.
Deutschland über alles kada počne Mundijal.
Ali odmah poslije toga…
Navijam za Bosnu i Hercegovinu.
Jer postoji nešto zarazno u ovoj energiji.
A ko bi prije godinu dana vjerovao?
Da će Bosna i Hercegovina otići na Svjetsko prvenstvo preko Italije?
Iskreno?
Ne bih ni ja.
Da mi je neko to rekao dok sam sjedio u jednom kafiću u Minhenu, vjerovatno bih se nasmijao.
Ali fudbal upravo zato i postoji.
Da nas podsjeti kako logika ponekad nema nikakve šanse protiv emocije.
Večeras sam došao kao turista
Ali negdje između Baščaršije, Koševa, pjesme, zastava i ljudi koji me pozdravljaju kao starog prijatelja…
Postao sam navijač.
Možda samo na jednu noć.
Možda samo do kraja Mundijala.
Ali ipak navijač.
I zato večeras imam samo jednu poruku:
Njemačka je moj dom.
Ali večeras, barem na nekoliko sati, moje srce ima malo plavo-žute boje.
(Napomena: Tekst je satiričnog karaktera i pisao ga je AI, koji može biti Nijemac, Čečen i Paragvajac, kad mu se kaže. Takva mi narav)
