Američka ambasada pritisnula Evropu zbog OHR-a: BiH ponovo između tuđe neodlučnosti i tuđih interesa
Sjedinjene Američke Države nisu dobro primile činjenicu da PIC nije izabrao novog visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu.
Nakon što nije postignut konsenzus o kandidatu kojeg podržava Washington, iz Američke ambasade u BiH stiglo je oštro saopćenje u kojem se za neuspjeh direktno proziva Evropa.
Poruka je prilično jasna.
SAD su razočarane evropskim podjelama.
SAD smatraju da je PIC odustao od svoje dužnosti prema Bosni i Hercegovini.
I SAD sada najavljuju da će preispitati svoju ulogu u trenutnom međunarodnom prisustvu u BiH.
Drugim riječima, diplomatski jezik je ostao pristojan, ali suština je pritisak.
Washington poručuje Evropi: ako ne možete dogovoriti novog visokog predstavnika, onda nemojte očekivati da ćemo mi mirno glumiti da se ništa nije desilo.
Evropa kao krivac u američkom saopćenju
U saopćenju Američke ambasade posebno se naglašava “evropski neuspjeh” da se postigne konsenzus oko evropskog kandidata.
To je važna formulacija.
Amerikanci ne govore samo da PIC nije postigao dogovor.
Oni jasno prebacuju odgovornost na Evropu.
U prevodu: kandidat je bio na stolu, Amerika ga je podržavala, ali evropske podjele su blokirale odluku.
Time Washington šalje poruku na dvije adrese.
Prva je prema evropskim partnerima: preuzmite odgovornost za prostor koji nazivate evropskim.
Druga je prema Bosni i Hercegovini: ako međunarodni okvir oslabi, krivica neće biti samo američka.
To je diplomatska igra prebacivanja odgovornosti prije nego što se dogodi veći politički lom.
A Bosna i Hercegovina, naravno, ponovo stoji u sredini.
Kao zemlja o kojoj se odlučuje, ali koja rijetko zaista odlučuje.
Amerika želi svog čovjeka i ograničeniji OHR
Prema dostupnim informacijama, SAD podržavaju italijanskog diplomatu Antonija Zanardija Landija za novog visokog predstavnika.
Ali to nije samo pitanje imena.
Još važnije je pitanje mandata.
Washington već neko vrijeme šalje poruku da bi naredni visoki predstavnik trebao imati ograničeniju ulogu i da je era američki vođenog “nation-buildinga” završena.
To zvuči kao velika promjena američke politike prema BiH.
Nekada je OHR bio zamišljen kao snažan međunarodni instrument za očuvanje Dejtonskog poretka i sprečavanje blokada koje mogu ugroziti mir.
Sada SAD očigledno žele drugačiji model: manje međunarodnog tutorstva, više lokalne odgovornosti, vjerovatno i više prostora za ekonomske i energetske projekte koji odgovaraju novoj američkoj regionalnoj politici.
To samo po sebi nije nužno pogrešno.
BiH zaista ne može vječno živjeti pod međunarodnim nadzorom.
Ali pitanje je može li se nadzor smanjivati u trenutku kada domaći politički akteri nisu pokazali da mogu sami čuvati državu od blokada, separatizma i institucionalnog raspada.
Tu počinje problem.
Evropa se boji slabog OHR-a
Evropske članice očigledno ne gledaju na ovu stvar isto kao Washington.
Dio evropskih aktera strahuje da bi prebrzo slabljenje OHR-a moglo ohrabriti one koji već godinama testiraju granice Dejtonskog poretka.
To nije potpuno neutemeljen strah.
Bosna i Hercegovina nije stabilna država koja samo čeka da joj se skinu pomoćni točkovi.
Ona je država u kojoj se državne institucije stalno osporavaju, u kojoj se pitanje državne imovine koristi kao političko oružje, u kojoj se odluke Ustavnog suda i visokog predstavnika redovno napadaju, i u kojoj secesionistička retorika nije incident, nego dugogodišnji metod rada.
Zato Evropa, posebno one zemlje koje još uvijek vide BiH kao sigurnosno pitanje, ne želi da novi visoki predstavnik bude samo simbolična figura bez stvarne moći.
To je suštinski spor.
Amerika želi ograničeniji mandat.
Dio Evrope želi sačuvati čvršći mehanizam zaštite.
A Bosna čeka da vidi ko će pobijediti u raspravi koja direktno utiče na njenu stabilnost.
Američka prijetnja preispitivanjem uloge nije mala stvar
Najvažniji dio saopćenja nije razočarenje.
Diplomate su često razočarane.
Najvažniji dio je najava da evropska neodlučnost i odustajanje PIC-a od dužnosti prema BiH prisiljavaju SAD da preispitaju svoju ulogu u trenutnom međunarodnom prisustvu u Bosni i Hercegovini.
To je ozbiljna rečenica.
Jer američka uloga u BiH nikada nije bila samo protokolarna.
SAD su bile ključni arhitekt Dejtona.
SAD su imale presudnu ulogu u zaustavljanju rata.
SAD su decenijama bile najvažniji vanjski garant da se dejtonska konstrukcija ne raspadne potpuno.
Ako Washington sada javno kaže da preispituje svoju ulogu, to može značiti nekoliko stvari.
Može biti pritisak na Evropu da prihvati američkog kandidata.
Može biti signal da SAD više ne žele nositi isti teret u BiH.
Može biti poruka domaćim političkim akterima da se međunarodni okvir mijenja.
A može biti i sve to zajedno.
U svakom slučaju, nije bezazleno.
BiH kao teren za novi transatlantski nesporazum
Ova kriza oko OHR-a pokazuje da BiH više nije samo problem domaće politike.
Ona je i prostor neslaganja između SAD-a i Evrope.
Amerika pod Trumpovom administracijom očigledno želi drugačiji pristup: manje političkog intervencionizma, više ograničenog mandata i vjerovatno više fokusiranja na ekonomske interese.
Evropa, s druge strane, strahuje da bi prebrzo povlačenje čvrste međunarodne ruke moglo destabilizovati zemlju i otvoriti prostor za politike koje žele slabiju BiH.
To je opasan raskorak.
Jer ako se SAD i Evropa ne mogu dogovoriti ni oko visokog predstavnika, kako će se dogovoriti oko ozbiljnijih kriza koje mogu doći?
A u BiH ozbiljnije krize nikada nisu teorijska mogućnost.
One su redovan politički format.
Najveća opasnost: praznina
U ovakvim situacijama najopasnija stvar nije uvijek pogrešna odluka.
Ponekad je najopasnija praznina.
Ako nema dogovora.
Ako nema jasnog mandata.
Ako nema novog visokog predstavnika s dovoljno podrške.
Ako SAD preispituju svoju ulogu.
Ako Evropa nije jedinstvena.
Ako domaći akteri shvate da međunarodni okvir puca.
Tada se otvara prostor za testiranje.
A u Bosni i Hercegovini uvijek ima onih koji će testirati granice.
Jedni će testirati dokle mogu ići s blokadama.
Drugi dokle mogu ići s prijetnjama.
Treći dokle mogu ići s trgovinom državnim interesima.
Četvrti će sve to posmatrati i čekati da vide gdje je korist.
Zato je praznina opasnija nego što izgleda.
Ona ne mora odmah proizvesti krizu.
Ali može stvoriti osjećaj da se kriza isplati.
Domaći političari opet imaju izgovor
Naravno, domaći političari će i ovu situaciju iskoristiti na svoj način.
Jedni će reći da je Amerika u pravu i da Evropa koči rješenje.
Drugi će reći da Amerika pokušava nametnuti slabiji OHR.
Treći će reći da OHR treba ukinuti.
Četvrti će se zaklinjati u državu, ali neće uraditi ništa da ona stvarno funkcioniše.
To je bosanski politički krug.
Svi govore o suverenitetu.
Malo ko gradi institucije koje suverenu državu čine mogućom.
Jer da BiH ima funkcionalne institucije, jak pravni poredak, riješeno pitanje državne imovine, odgovornu vlast i političare koji ne ruše sistem iznutra, pitanje visokog predstavnika ne bi bilo pitanje opstanka.
Bilo bi administrativno pitanje.
Ovako je sigurnosno-politička drama.
I to je najveća presuda domaćim elitama.
Američki pritisak nije nužno briga za BiH
Treba biti oprezan i prema američkom saopćenju.
Nije svaka američka ljutnja automatski dokaz brige za Bosnu i Hercegovinu.
Velike sile rijetko djeluju iz čiste emocije.
SAD imaju svoje interese.
Evropa ima svoje interese.
Kandidati za visokog predstavnika nisu samo biografije, nego i politički signali.
Zato se američko saopćenje mora čitati i kao pritisak, i kao pozicioniranje, i kao pokušaj da se krivica za zastoj prebaci na Evropu.
To ne znači da Amerika nema argumente.
Evropska neodlučnost zaista jeste veliki problem.
EU često govori da je zapadni Balkan njen prostor odgovornosti, ali kada treba donijeti teške odluke, izgleda kao hor umornih diplomata koji se ne mogu dogovoriti ni oko tempa disanja.
Ali ni američki pritisak nije neutralan.
On dolazi iz nove politike prema BiH, a ta politika ne mora uvijek biti identična interesu stabilne, funkcionalne i cjelovite države.
Zato BiH ne smije biti naivna ni prema Washingtonu ni prema Briselu.
Problem je što nema domaći kapacitet da tu nenaivnost pretvori u ozbiljnu strategiju.
OHR kao simptom, ne rješenje
OHR nikada nije bio idealno rješenje.
On je simptom.
Simptom države koja nakon rata nije uspjela izgraditi dovoljno snažne unutrašnje mehanizme da sama čuva ustavni poredak.
Ali dok je bolest tu, nije mudro baciti toplomjer i proglasiti pacijenta zdravim.
Ako se OHR reformiše, mora se znati prema kojem cilju.
Ako mu se ograničava mandat, mora se znati šta ga zamjenjuje.
Ako se smanjuje međunarodno prisustvo, mora se znati ko garantuje da se blokade, secesionizam i institucionalni napadi neće pretvoriti u još ozbiljniji problem.
Bez toga, priča o ograničenom mandatu može zvučati kao racionalizacija povlačenja.
A povlačenje bez plana u Bosni i Hercegovini nikada nije samo tehnička promjena.
To je pozivnica političkim avanturistima.
BiH treba manje tutorstva, ali više države
Najpošteniji zaključak je jednostavan.
Bosni i Hercegovini ne treba vječni visoki predstavnik.
Ali joj treba država koja može preživjeti bez njega.
Trenutno nema dovoljno dokaza da je ta država izgrađena.
Zato su američko-evropske svađe oko OHR-a mnogo više od diplomatskog nesporazuma.
One otkrivaju da međunarodni okvir koji je tri decenije držao BiH u relativnoj stabilnosti ulazi u novu, nesigurniju fazu.
Amerika pritišće Evropu.
Evropa oklijeva.
PIC ne postiže konsenzus.
Domaći političari čekaju korist.
A građani BiH ponovo gledaju kako se o budućnosti njihove zemlje razgovara u prostorijama u kojima oni nemaju glas.
To je možda najtužniji dio cijele priče.
Bosna i Hercegovina ne može vječno zavisiti od tuđe kočnice.
Ali u zemlji koja se, kako smo već rekli, tri decenije vozi nizbrdo i tvrdi da je sve pod kontrolom, nije svejedno ko drži ruku blizu kočnice.
Još manje je svejedno ako oni koji su je držali počnu govoriti da razmišljaju da se pomjere.
