Kako je “administracija biznismena” potcijenila Dodika: Trgovac iz Laktaša bolje razumije Balkan od ljudi koji su mislili da sve ima cijenu
Milorad Dodik je godinama čekao trenutak u kojem će u Washingtonu imati sagovornika koji politiku ne doživljava kao sistem vrijednosti, nego kao pregovor.
Dolaskom nove Trumpove administracije, taj trenutak je stigao.
Amerika koja je godinama Dodika tretirala kao destabilizirajući faktor u Bosni i Hercegovini odjednom je otvorila prostor za drugačiji pristup.
Sankcije su ukinute.
Vrata Washingtona su se otvorila.
Retorika se promijenila.
OHR je ušao u krizu.
Christian Schmidt odlazi.
A oko novog visokog predstavnika nastao je transatlantski lom između SAD-a i Evrope.
Ako se podvuče linija, nekoliko mjeseci nakon američkog zaokreta, jedno pitanje postaje neizbježno:
da li je Trumpova “administracija biznismena” pomislila da može kupiti stabilnost u BiH tako što će trgovati s čovjekom koji već trideset godina živi od političke trgovine?
Jer Dodik možda nije državnik.
Možda nije nikakav garant stabilnosti.
Ali u jednoj stvari je majstor: zna prepoznati slabost sagovornika.
A kada mu s druge strane stola sjednu ljudi koji vjeruju da se Balkan može riješiti kao posao s nekretninama, Dodik je na domaćem terenu.
Amerika je Dodiku dala ono što nije morała
U oktobru 2025. Trumpova administracija uklonila je američke sankcije Miloradu Dodiku i desetinama povezanih osoba.
To nije bila mala stvar.
Sankcije nisu bile ukras.
One su bile politički signal da Washington Dodika vidi kao aktera koji podriva Dejtonski mirovni sporazum, ustavni poredak BiH i stabilnost zemlje.
Njihovo ukidanje zato nije bilo samo administrativno brisanje imena s liste.
To je bila promjena poruke.
Dodik je odjednom mogao reći da je ponovo legitiman sagovornik.
Mogao je svojim biračima, saveznicima i poslovnim mrežama pokazati da je preživio američki pritisak.
Mogao je tvrditi da se Washington promijenio, a ne on.
I to je njegova velika pobjeda.
Ne zato što je dokazao da nije destabilizirajući faktor.
Nego zato što je uspio uvjeriti novu američku vlast da mu da politički kisik, a da zauzvrat nije jasno pokazano šta je BiH dobila.
Dodik je razumio Trumpovu Ameriku bolje nego što je Amerika razumjela Dodika
Trumpova administracija politiku često gleda kroz prizmu dogovora, interesa, transakcije i “deal” logike.
U takvom svijetu svaki problem izgleda kao pregovor.
Svaki akter kao potencijalni partner.
Svaki konflikt kao nešto što se može smiriti ako se pravilno rasporede ustupci.
Ali Bosna i Hercegovina nije tabla za jednostavnu trgovinu.
Ovdje svaki ustupak ima historijski teret.
Svaka slabost međunarodne zajednice čita se kao poziv da se testira granica.
Svaki signal povlačenja odmah postaje alat u rukama onih koji žele slabiju državu.
Dodik je to razumio.
On zna da u BiH simbolika nije sporedna stvar.
Ako mu se ukinu sankcije, to je poruka.
Ako Schmidt odlazi pod američkim pritiskom, to je poruka.
Ako SAD traži visokog predstavnika s ograničenijim mandatom, to je poruka.
Ako Evropa ne uspije blokirati američki pravac, to je poruka.
A Dodik od poruka pravi politiku.
Schmidtov odlazak kao Dodikova indirektna pobjeda
Christian Schmidt nije bio Dodikov izbor.
Naprotiv.
Dodik ga nikada nije priznavao kao legitimnog visokog predstavnika i godinama je vodio politički rat protiv OHR-a.
Zato Schmidtov odlazak, bez obzira na formalna objašnjenja, za Dodika predstavlja ozbiljnu političku dobit.
Reuters je objavio da je Schmidtov odlazak došao u kontekstu američkog pritiska, a da nova američka politika želi ograničeniji mandat OHR-a i odmak od starog modela američki vođenog “nation-buildinga”.
To se savršeno uklapa u Dodikovu dugogodišnju strategiju.
Ne moraš ukinuti OHR preko noći.
Dovoljno je oslabiti mu autoritet.
Dovoljno je smanjiti mu mandat.
Dovoljno je dovesti novog visokog predstavnika koji neće imati istu političku težinu ili volju da koristi Bonske ovlasti.
Dovoljno je napraviti podjelu između SAD-a i Evrope.
Dovoljno je da međunarodna zajednica počne sumnjati u samu sebe.
Dodik ne mora pobijediti frontalno.
Njemu je dovoljno da protivnik izgubi volju.
Evropa je vidjela rizik koji Washington potcjenjuje
Evropske članice PIC-a nisu slučajno zastale.
Dio Evrope očigledno ne želi visokog predstavnika koji bi bio samo simbolični administrator postepenog gašenja međunarodnog nadzora.
Za mnoge evropske diplomate, BiH još nije dovoljno stabilna da bi se OHR pretvorio u dekoraciju.
I tu je evropski strah razumljiv.
Dodik nije promijenio političku suštinu.
Nije odustao od ideje slabljenja države.
Nije postao zagovornik funkcionalne BiH.
Nije prestao koristiti institucije RS-a kao alat pritiska.
Nije izgradio povjerenje.
Ako je zaista dao neke taktičke ustupke Washingtonu, pitanje je koliko vrijede u odnosu na strateški cilj koji nikada nije skrivao: što slabija Bosna i Hercegovina, što više entitetske samostalnosti, što manje međunarodnih ograničenja.
Evropa je, izgleda, shvatila da američki “deal” može izgledati dobro na papiru, ali proizvesti opasan vakuum na terenu.
Amerika je poklonila normalizaciju bez jasne cijene
Najveći problem nije to što je Washington razgovarao s Dodikom.
Velike sile razgovaraju i s gorim akterima kada procijene da imaju interes.
Problem je što javnost ne vidi jasnu cijenu tog razgovora.
Šta je Dodik dao zauzvrat?
Je li prestao podrivati državne institucije?
Je li prihvatio autoritet države?
Je li odustao od politike secesionističkog pritiska?
Je li prihvatio državnu imovinu kao pitanje koje se mora riješiti u okviru BiH?
Je li prestao koristiti Moskvu kao oslonac?
Je li BiH postala stabilnija?
Ako je odgovor na većinu ovih pitanja ne, onda američki zaokret izgleda kao poklon.
A pokloni Dodiku nikada ne ostaju samo pokloni.
Oni postaju politički kapital.
“Administracija biznismena” naletjela je na političkog trgovca
Ovdje je ironija velika.
Trumpova administracija voli vjerovati da dolazi iz svijeta biznisa, pregovora i racionalnih dogovora.
Ali Dodik je politički trgovac koji ne pregovara da bi zatvorio problem.
Pregovara da bi otvorio novi prostor.
On ustupak ne doživljava kao kraj konflikta, nego kao dokaz da pritisak radi.
Ako dobije ukidanje sankcija, traži dalje.
Ako dobije normalizaciju, traži slabljenje OHR-a.
Ako OHR oslabi, traži više prostora za RS.
Ako međunarodna zajednica popusti, kaže da je to dokaz da je uvijek bio u pravu.
To nije klasični pregovor.
To je igra iscrpljivanja.
A u toj igri Dodik ima više iskustva nego mnogi koji su mislili da će ga “dealom” pretvoriti u konstruktivnog partnera.
BiH plaća cijenu tuđih eksperimenata
Najopasnije u svemu jeste što cijenu ne plaćaju ni Washington ni evropske prijestonice.
Plaća je Bosna i Hercegovina.
Kada SAD ukine sankcije Dodiku, poruka se čita u Banjoj Luci, Sarajevu, Beogradu, Moskvi i Briselu.
Kada Schmidt odlazi, poruka se čita u institucijama koje su već slabe.
Kada PIC ne može izabrati nasljednika, poruka se čita kod svakog političkog aktera koji testira granice.
Kada američka ambasada prozove evropsku neodlučnost i najavi preispitivanje svoje uloge, poruka se čita kao znak da međunarodni okvir više nije čvrst kao prije.
A u zemlji poput BiH takve poruke nisu apstraktne.
One proizvode ponašanje.
Ljudi čekaju da vide ko je jači.
Institucije čekaju da vide ko smije reagovati.
Političari čekaju da vide gdje je korist.
I kriza se ne mora desiti odjednom.
Dovoljno je da svi shvate da je kočnica slabija.
Dodik možda nije dobio sve, ali je dobio dovoljno
Ne treba pretjerivati.
Dodik nije postao apsolutni pobjednik.
Nije riješio sve svoje probleme.
Nije izbrisao političke, pravne i međunarodne rizike.
Evropa mu nije potpuno otvorila prostor.
Britanske sankcije i dalje pokazuju da zapadni stav nije jedinstveno promijenjen.
Unutar SAD-a postoje i glasovi koji smatraju ukidanje sankcija pogrešnim i opasnim.
Ali Dodik ne mora dobiti sve.
Njemu je dovoljno da dobije dovoljno.
Dovoljno da razbije izolaciju.
Dovoljno da pokaže da Washington više nije jedinstveno protiv njega.
Dovoljno da oslabi Schmidta.
Dovoljno da izazove raskol između SAD-a i Evrope.
Dovoljno da kupi vrijeme.
A na Balkanu je vrijeme često najvažnija valuta.
Najveća greška: misliti da je Dodik problem koji se može smiriti ustupcima
Dodikova politika ne počiva na tome da mu nešto fali pa će se smiriti kada to dobije.
Ona počiva na stalnom podizanju cijene za funkcionisanje države.
Svaki put kada dobije ustupak, on uči da se pritisak isplati.
To je osnovni problem američkog pristupa.
Ako politika slabljenja države bude nagrađena ukidanjem sankcija, sastancima u Washingtonu i slabljenjem OHR-a, onda poruka nije stabilizacija.
Poruka je: nastavite pritiskati, kad-tad neko će doći spreman na trgovinu.
A to je katastrofalna lekcija za BiH.
Ne samo zbog Dodika.
Nego zbog svakog budućeg političara koji će zaključiti da se državni poredak najlakše mijenja tako što ga dovoljno dugo napadaš.
Zaključak: Dodik nije nadmudrio Ameriku zato što je jači, nego zato što je znao šta želi
Dodikova prednost nije moralna.
Nije institucionalna.
Nije državotvorna.
Njegova prednost je u tome što zna šta hoće: slabiju BiH, jaču poziciju RS-a, manje međunarodnog nadzora i više prostora za vlastitu političku trgovinu.
Amerika, s druge strane, izgleda kao da zna šta ne želi.
Ne želi vječni nation-building.
Ne želi stalni politički nadzor.
Ne želi stare modele.
Ne želi da nosi teret BiH kao devedesetih.
Ali između onoga što ne želi i onoga što treba napraviti postoji velika praznina.
Dodik tu prazninu koristi.
I zato je ovo opasno.
Jer ako najveća sila svijeta prema BiH počne djelovati kao umorni trgovac, a ne kao garant poretka koji je sama pomogla stvoriti, onda će lokalni trgovci vrlo brzo preuzeti radnju.
A Dodik je u toj radnji već dugo inventar.
Možda Trumpova administracija misli da je otvorila novi pragmatični pristup Bosni i Hercegovini.
Ali za sada izgleda kao da je dala previše, dobila premalo i potcijenila čovjeka koji svaku slabost pretvara u novu ucjenu.
To nije diplomatija.
To je loš posao.
A najgore je što račun neće platiti oni koji su ga potpisali.
