Danas sam primijetio jednu zanimljivu promjenu.
Amerikanci me sve rjeđe pitaju:
“Where is Bosnia?”
Napredak.
Ne tako davno, razgovor je često počinjao geografijom.
“Je li to blizu Rusije?”
“Govorite li ruski?”
Jednom me je neko ozbiljno pitao izlazi li Bosna na Pacifik.
Nisam znao odakle da krenem.
Danas su pitanja drugačija.
“Može li Bosna proći grupu?”
“Koliko još može Džeko?”
“Ko je ovaj Bajraktarević?”
“Zašto Barbarez igra ovako?”
Moram priznati…
Ovo mi se mnogo više sviđa.
Primijetio sam da sport radi ono što diplomatija ponekad ne uspije.
Upozna ljude.
Jedna dobra utakmica vrijedi više od hiljadu turističkih brošura.
Jedan lijep gol često otvori više razgovora nego deset političkih govora.
Ironično, neki su Bosnu prvi put pronašli na karti zato što su tražili raspored utakmica.
I iskreno…
Nije ni važno kako su stigli.
Važno je da više ne pitaju gdje je.
Ako nešto zapisujem za kraj dana, onda je to ovo:
Ponekad je potrebno devedeset minuta fudbala da ljudi otkriju zemlju za koju nisu znali da postoji.
A onda shvate da iza zastave postoje ljudi, gradovi, muzika, humor…
I jedna sasvim dobra reprezentacija.
Za danas — dovoljno.
