Dok je Bosna i Hercegovina igrala svoju historijsku utakmicu osmine finala Svjetskog prvenstva protiv Sjedinjenih Američkih Država, na stadionu u Santa Clari mogli su se vidjeti predsjednik FIFA-e Gianni Infantino, brojne sportske legende, poslovni lideri i diplomatski zvaničnici.
Jednog čovjeka ipak nije bilo.
Predsjednika SAD-a Donalda Trumpa.
Zašto Trump nije došao?
Prema izvještajima Politica i njihovoj dopisnici iz Bijele kuće Sophiji Cai, Donald Trump prati Svjetsko prvenstvo iz Washingtona, ali se do sada nije pojavio ni na jednoj utakmici.
Bijela kuća nije navela nikakav poseban razlog zbog kojeg predsjednik nije prisustvovao susretima uživo. Politico navodi da Trump prvenstvo prati iz Bijele kuće, dok njegova administracija istovremeno koristi Mundijal kao važan dio američke međunarodne promocije uoči organizacije završnice turnira. Drugim riječima, predsjednik je prisutan politički, ali ne i na tribinama.
Evropski kraljevi na stadionima, političari još čekaju
Zanimljivo je da su tokom Mundijala mnogo češće viđeni evropski monarsi nego premijeri ili predsjednici vlada.
Na tribinama su se već pojavili španski kralj Felipe VI, nizozemski kralj Willem-Alexander i kraljica Máxima, kao i norveška princeza Ingrid Alexandra i princ Sverre Magnus.
Politico objašnjava da je razlog prilično jednostavan.
Kralj koji bodri reprezentaciju uglavnom se doživljava kao simbol nacionalnog jedinstva.
Premijer ili predsjednik mnogo lakše postaje meta kritika zbog trošenja javnog novca ili političkog marketinga.
Kako turnir bude ulazio u završnicu, očekuje se da će se pojaviti više evropskih lidera čije su reprezentacije ostale u borbi za naslov.
Najveća pobjeda možda se dogodila daleko od stadiona
Možda najdirljiviji dio Politicove reportaže uopće nije vezan za utakmicu.
Već za grad St. Louis.
U njemu danas živi oko 60.000 Amerikanaca bosanskohercegovačkog porijekla, što ga čini jednom od najvećih bosanskih zajednica izvan domovine.
Politico razgovara s ljudima koji su u SAD stigli kao izbjeglice tokom rata devedesetih.
Za njih utakmica protiv Amerike nije bila obična sportska priča.
Bila je susret dvije domovine.
Ibro Tucaković, koji je u SAD stigao 1998. godine, kaže kako danas njegova djeca plaču od sreće kada Bosna pobijedi.
“Vide koliko to znači njihovim roditeljima.”
To je možda i najljepša definicija identiteta druge generacije dijaspore.
Reprezentacija kao karta izbjeglištva
Možda najjači tekst Politica napisala je novinarka Una Hajdari.
Njena osnovna teza može se sažeti u jednoj rečenici:
Početni sastav Bosne i Hercegovine zapravo je mapa rata.
Trećina stanovništva napustila je Bosnu i Hercegovinu tokom rata.
Danas se taj historijski egzodus vidi i na reprezentaciji.
Sead Kolašinac rođen je u Njemačkoj.
Amar Dedić u Austriji.
Benjamin Tahirović u Švedskoj.
Esmir Bajraktarević u američkom Wisconsinu.
Svaki od njih nosi drugačije mjesto rođenja.
Ali isti grb.
Politico piše da roster Bosne nije samo spisak igrača.
To je geografska mapa puteva kojima su porodice bježale od rata i genocida.
Balogunova priča podsjeća da i Amerika ima svoje simbolike
Zanimljivo je da je i američki junak utakmice, Folarin Balogun, simbol jedne mnogo šire priče.
Rođen je u New Yorku praktično slučajno, jer njegova trudna majka nije uspjela otputovati nazad u London prije porođaja.
Upravo zahvaljujući tome stekao je američko državljanstvo po rođenju, što mu je omogućilo da kasnije izabere reprezentaciju SAD-a.
Politico ovu priču povezuje s nedavnom odlukom Vrhovnog suda SAD-a o tumačenju 14. amandmana i pravu na državljanstvo po mjestu rođenja.
Tako je jedan gol na Mundijalu postao i podsjetnik na mnogo širu raspravu o identitetu, migracijama i američkom ustavu.
Bosna je postala više od autsajdera
Na kraju, možda je najveći kompliment koji je Bosna dobila upravo to što o njoj nisu pisali samo sportski novinari.
O njoj su pisali politički analitičari.
Reporteri koji prate Bijelu kuću.
Novinari koji istražuju migracije, identitet i historiju Evrope.
Jer priča Bosne na ovom Mundijalu nije bila samo priča o golovima.
Bila je priča o ljudima.
O porodicama koje su prije trideset godina bježale od rata.
O djeci koja su rođena u St. Louisu, Malmöu, Karlsruheu ili Milwaukeeju, a danas nose plavo-žuti dres.
I možda upravo zato Bosna nije bila samo jedna od 32 reprezentacije.
Bila je jedna od najzanimljivijih priča cijelog Svjetskog prvenstva.
