Evropa ne nestaje preko noći.
Neće se jednog jutra probuditi prazna.
Neće se gradovi odjednom pretvoriti u ruševine, niti će sela u jednom danu ostati bez ljudi.
Demografski slom ne izgleda kao film katastrofe.
On izgleda mnogo tiše.
Jedna škola se zatvori.
Jedan razred se ne formira.
Jedno selo izgubi ambulantu.
Jedan grad ima više penzionera nego djece.
Jedna porodica ode u Njemačku, Austriju, Švicarsku ili Irsku i više se ne vrati.
Jedna kuća ostane zaključana.
Jedno prezime nestane iz imenika.
Tako se prazni kontinent.
Prema projekcijama UN World Population Prospects 2024, veliki dio Evrope do kraja stoljeća ulazi u dubok demografski pad. Viralna tabela koja kruži društvenim mrežama navodi da bi Evropa do 2100. mogla izgubiti oko 152 miliona ljudi.
Na toj listi su Ukrajina, Italija, Poljska, Rusija, Španija, Njemačka, Rumunija, Grčka, Bugarska, Srbija, Albanija, Moldavija i mnoge druge zemlje.
A Bosna i Hercegovina?
Prema UN-ovoj srednjoj projekciji, BiH bi 2100. godine mogla imati oko 1,37 miliona stanovnika.
Ako se to uporedi s približno 3,14 miliona stanovnika oko 2025. godine, riječ je o padu od oko 1,77 miliona ljudi.
To nije samo statistika.
To je pola zemlje.
BiH ne gubi samo stanovništvo, nego budućnost
Demografski pad u BiH nije nova tema.
O njemu se govori godinama.
Ali često se govori pogrešno.
Kao da je riječ samo o natalitetu.
Kao da je problem samo to što se rađa manje djece.
Nije.
Problem je mnogo širi.
Ljudi odlaze.
Mladi odlaze.
Porodice odlaze.
Radnici odlaze.
Studenti odlaze.
Ljekari, inžinjeri, majstori, vozači, konobari, medicinske sestre, programeri, zanatlije i cijele generacije odlaze.
BiH istovremeno ima nizak natalitet, starenje stanovništva i snažnu emigraciju.
To je najgora moguća kombinacija.
Jedno je kada zemlja ima manje djece, ali zadržava ljude i privlači migrante.
Drugo je kada zemlja ima manje djece i još izvozi vlastitu mladost.
BiH je, nažalost, mnogo bliža drugom scenariju.
Tabela: gdje je BiH u evropskom demografskom padu
| Zemlja | Projekcija promjene 2025–2100 |
|---|---|
| Ukrajina | -23,8 miliona |
| Italija | -23,8 miliona |
| Poljska | -18,8 miliona |
| Rusija | -17,6 miliona |
| Španija | -14,8 miliona |
| Njemačka | -13,1 miliona |
| Rumunija | -8,1 miliona |
| Grčka | -3,7 miliona |
| Bugarska | -3,2 miliona |
| Srbija | -3,0 miliona |
| Bosna i Hercegovina | oko -1,77 miliona |
| Albanija | -1,6 miliona |
| Moldavija | -1,5 miliona |
| Crna Gora | -307 hiljada |
BiH bi mogla izgubiti više od polovine stanovništva
Apsolutni broj nije jedino mjerilo.
Njemačka može izgubiti više od 13 miliona ljudi, ali ostati velika država.
Italija može izgubiti skoro 24 miliona, ali i dalje ostati ogromna u odnosu na BiH.
Kod nas je problem proporcija.
Ako BiH s oko 3,14 miliona padne na oko 1,37 miliona stanovnika, to znači da bi izgubila više od polovine sadašnjeg stanovništva.
To je demografski zemljotres.
Ne zato što će se desiti sutra.
Nego zato što se mnogi njegovi elementi već vide.
Prazna sela.
Sve starije stanovništvo.
Sve manje učenika.
Sve manje radnika.
Sve veći pritisak na penzioni i zdravstveni sistem.
Sve više lokalnih zajednica koje formalno postoje, ali život u njima postaje sve tanji.
Evropa se dijeli na one koji gube i one koji privlače
Nisu sve evropske zemlje u istoj poziciji.
Prema listi koja kruži na osnovu UN projekcija, većina evropskih država se smanjuje, ali neke rastu.
Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Švedska, Švicarska i Luksemburg spadaju među rijetke evropske dobitnike.
Zašto?
U velikoj mjeri zbog migracija.
To je najneugodnija istina za zemlje poput BiH.
Dok mi govorimo o odlasku kao individualnoj tragediji, bogatije zemlje to često pretvaraju u razvojnu strategiju.
One dobijaju radnike.
Mi gubimo ljude.
One pune bolnice, fabrike, laboratorije i univerzitete.
Mi praznimo općine, škole i porodice.
Naravno, migracije nisu jedini faktor.
Važni su i natalitet, životni standard, stanovanje, sigurnost, politika, zdravstvo, obrazovanje i osjećaj da život ima smisla u vlastitoj zemlji.
Ali migracije su za BiH ključne.
Jer naš demografski pad nije samo prirodni.
On je i politički proizveden.
Ljudi ne odlaze samo zbog plata
Najlakše je reći: ljudi odlaze zbog novca.
Tačno, ali nedovoljno.
Ljudi odlaze i zbog poniženja.
Zbog nepotizma.
Zbog korupcije.
Zbog političke nesigurnosti.
Zbog lošeg zdravstva.
Zbog škole u kojoj ne vjeruju sistemu.
Zbog osjećaja da se bez stranke ne može normalno napredovati.
Zbog toga što im se čini da će im dijete imati mirniji život negdje drugo.
Zbog toga što se ovdje budućnost stalno odgađa.
Novac je važan.
Ali nije jedini razlog.
Da je samo novac u pitanju, dio ljudi bi ostao čim bi dobio pristojnu platu.
Ali problem BiH je dublji: mnogi više ne vjeruju da se ovdje sistem može popraviti dovoljno brzo za njihov život.
A kad čovjek izgubi vjeru u budućnost zemlje, onda kofer postaje racionalan izbor.
Demografija je sporija od politike, ali je nemilosrdnija
Političari vole kratke cikluse.
Izbori.
Mandati.
Koalicije.
Funkcije.
Budžeti.
Tenderi.
Demografija ne radi tako.
Ona je spora.
Ali kada se jednom trend uhvati, teško se mijenja.
Ako danas nema djece, za 20 godina nema radnika.
Ako danas mladi odu, za 30 godina nema porodica.
Ako danas sela ostanu bez škole, za 40 godina nema ni sela.
Ako danas država ne zna zadržati ljude, za 2100. neće joj trebati ni velika administracija, jer neće imati kome administrirati.
To je brutalno jednostavno.
Ovo nije sudbina, ali jeste upozorenje
Važno je reći: projekcije nisu proročanstvo.
UN ne kaže da je sve već gotovo.
Demografske projekcije zavise od pretpostavki.
Ako se promijene migracije, fertilitet, ekonomija, zdravstvo, politika i društveni uslovi, mijenjaju se i dugoročne brojke.
Ali projekcije su važne jer pokazuju smjer.
A smjer za BiH nije dobar.
Zemlja koja do kraja stoljeća može pasti na oko 1,37 miliona stanovnika mora prestati tretirati demografiju kao sporednu temu.
To nije tema za jedan dan godišnje.
To je pitanje opstanka društva.
Šta bi BiH morala shvatiti
Prvo, porodice ne nastaju iz patriotskih govora.
Nastaju iz sigurnosti, stana, posla, vrtića, zdravstva i osjećaja da dijete neće odrastati u stalnoj nervozi.
Drugo, dijaspora nije samo bankomat za doznake.
Ako BiH želi ljude vratiti ili povezati s njima, mora im ponuditi funkcionalan sistem, pravnu sigurnost i razlog da investiraju, rade i žive ovdje.
Treće, mladi ne odlaze samo zato što ne vole zemlju.
Često odlaze upravo zato što su dovoljno ozbiljni da ne žele potrošiti život čekajući da se neko sjeti budućnosti.
Četvrto, demografija se ne rješava jednom mjerom.
Ne pomaže samo jednokratna pomoć za bebe.
Ne pomaže samo slogan o porodici.
Ne pomaže samo poziv iz dijaspore.
Treba sistem.
Zaključak: zemlja se ne gubi samo ratom
Bosna i Hercegovina dobro zna šta znači kada neko pokušava oteti prostor, ime, identitet i pravo na postojanje.
Ali zemlja se ne gubi samo ratom.
Zemlja se može izgubiti i tiho.
Odlaskom ljudi.
Nestankom djece.
Gašenjem škola.
Praznim selima.
Gradovima u kojima mladi više planiraju odlazak nego život.
Ako BiH do 2100. zaista padne na oko 1,37 miliona stanovnika, to neće biti samo demografski podatak.
To će biti presuda generacijama politika koje nisu znale ili nisu htjele stvoriti zemlju u kojoj ljudi žele ostati.
Evropa se prazni.
Ali BiH se ne smije tješiti time da je dio kontinentalnog trenda.
Jer za velike zemlje pad je kriza.
Za male zemlje pad može postati pitanje opstanka.
A nama, iskreno, ne treba još jedan način da nestajemo.
Dosta ih je bilo.
