Saobraćajna nesreća u kojoj je učestvovala potpredsjednica Narodne skupštine Republike Srpske Anja Ljubojević ne bi smjela ostati samo priča o slupanom službenom Audiju, mokrom kolovozu i jednom pogledu u telefon.
Jer ovdje se ne radi samo o privatnoj osobi.
Ne radi se ni samo o političarki koja je imala nesreću.
Radi se o javnoj funkcionerki, službenom vozilu, priznanju da je prije vožnje konzumirala alkohol, odluci da oslobodi vozača smjene, korištenju telefona tokom vožnje i pitanju da li će institucije postupati jednako kao što bi postupale prema običnom građaninu.
To je suština.
Sve ostalo je buka.
Priznanje koje samo po sebi traži ozbiljne odgovore
Anja Ljubojević se nakon nesreće oglasila i preuzela odgovornost.
To je, formalno gledano, korektno.
Rekla je da je bila na fešti, da je popila nekoliko pića, da je oslobodila vozača smjene, da je pogledala u telefon, da je kolovoz bio mokar i da se nesreća dogodila.
Ali upravo u toj izjavi leži problem.
Ako je javna funkcionerka bila na fešti, konzumirala alkohol, imala službenog vozača, pustila ga da ode, sjela za volan službenog vozila i potom gledala u telefon tokom vožnje, onda to nije samo “desilo se”.
To je niz odluka.
Svaka od tih odluka može biti predmet javnog interesa.
Za običnog građanina bi se odmah postavila pitanja: da li je alkotestiran, da li je rađena analiza krvi, da li je korišten telefon, da li je vozilo bilo tehnički ispravno, da li su radovi na putu bili pravilno obilježeni, ko će platiti štetu i kakva je prekršajna ili eventualna druga odgovornost.
Za javnu funkcionerku ta pitanja ne smiju biti manja.
Moraju biti veća.
Vukanović traži ono što institucije same moraju objaviti
Nebojša Vukanović je nakon nesreće iznio teške tvrdnje, pozivajući se na informacije iz više izvora, prema kojima je Ljubojević navodno bila u alkoholiziranom stanju nakon nesreće.
Te tvrdnje trenutno treba tretirati upravo kao tvrdnje.
Ne kao dokaz.
Ne kao presudu.
Ali Vukanovićev zahtjev za objavom relevantnih nalaza potpuno je legitiman.
Javnost mora znati:
da li je urađen alkotest,
da li je izvađena krv,
da li postoji toksikološki nalaz,
kada je testiranje obavljeno,
ko je obavio uviđaj,
da li su poštovane sve procedure,
da li je vozilo službeno korišteno u skladu s pravilima,
ko snosi materijalnu štetu,
i da li će postupanje biti isto kao prema bilo kojem drugom građaninu.
To nisu pitanja političke zlobe.
To su pitanja vladavine prava.
“Popila sam par pića” nije nevažna rečenica
U javnosti se često relativizira alkohol za volanom.
“Par pića.”
“Mogao sam voziti.”
“Nisam bio pijan.”
“Znao sam šta radim.”
To su rečenice koje se čuju nakon bezbroj nesreća.
Ali zakon i sigurnost u saobraćaju ne mogu zavisiti od ličnog osjećaja vozača da je “dovoljno svjestan”.
Upravo zato postoje alkotest, analiza krvi, granice alkohola, pravila i procedure.
Jer niko ne treba sam sebi biti mjera sposobnosti za vožnju poslije pića.
Posebno ne osoba na javnoj funkciji.
Posebno ne u službenom vozilu.
Posebno ne u četiri sata ujutro.
Posebno ne nakon fešte.
Službeni automobil nije privatna igračka
Još jedan važan dio priče je službeni automobil.
Prema medijskim navodima, riječ je o Audiju vrijednom oko 60.000 do 65.000 KM, na kojem je nastala totalna šteta.
To nije sitnica.
To je javni novac.
| Pitanje | Zašto je važno |
|---|---|
| Da li je urađen alkotest? | Jer je Ljubojević priznala da je pila prije vožnje |
| Da li postoje nalazi krvi i toksikologije? | Da se tvrdnje i sumnje provjere dokumentima, a ne glasinama |
| Ko je obavio uviđaj? | Zbog povjerenja u proceduru i policijski rad |
| Zašto je vozač oslobođen smjene? | Jer je riječ o funkcionerki koja je imala službenog vozača |
| Ko će platiti štetu na Audiju? | Vozilo je plaćeno javnim novcem |
| Da li je put bio pravilno označen? | Zbog radova, obilaznice i sigurnosti drugih vozača |
| Hoće li postupak biti javan? | Jer se radi o javnoj funkcionerki, a ne privatnoj osobi |
| Glavno pitanje | Da li zakon važi jednako za vlast i obične građane |
Građani plaćaju institucije, vozila, održavanje, gorivo, vozače i privilegije funkcionera.
Zato građani imaju pravo znati kako je službeno vozilo korišteno.
Da li je bilo službene potrebe za vožnju u to vrijeme?
Zašto je vozač oslobođen smjene?
Da li funkcioner može nakon privatne fešte sam sjesti u službeno vozilo?
Ko snosi štetu ako je vozilo uništeno?
Da li osiguranje pokriva štetu ako se utvrdi prisustvo alkohola?
Hoće li institucija objaviti jasne podatke ili će sve ostati u magli?
Ovo nisu tabloidna pitanja.
Ovo su pitanja odgovornosti.
Ako se zataška, poruka je gora od same nesreće
Najveća opasnost u ovom slučaju nije samo nesreća.
Nesreće se dešavaju.
Ljudi griješe.
Ponekad greška ima sretnu okolnost da niko drugi ne strada.
Ali zataškavanje, ako ga bude, bilo bi mnogo veći problem.
Jer tada poruka više nije “funkcionerka je pogriješila”.
Poruka postaje: sistem štiti svoje.
A to je ono što građani već predobro poznaju.
Obični čovjek odmah dobije kaznu, naslov, postupak i moralnu lekciju.
Ljudi bliski vlasti često dobiju objašnjenje, razumijevanje, tišinu i čekanje da se javnost umori.
Ako institucije žele dokazati da to nije slučaj, put je jednostavan.
Objaviti relevantne nalaze.
Objaviti procedure.
Objaviti odgovornost.
Bez patetike.
Bez zaštite.
Bez političkog dimnog paravana.
I put mora biti dio pitanja
Vukanović je otvorio i pitanje dionice puta na kojoj se nesreća dogodila, posebno zbog radova i nadvožnjaka koji je još u izgradnji.
I to ne treba ignorisati.
Ako je vozačica nastavila prema dijelu saobraćajnice koji nije bio u funkciji, mora se znati da li je obilaznica bila jasno označena.
Da li je signalizacija bila dovoljna.
Da li su radovi osigurani kako treba.
Da li je postojala mogućnost da se i drugi vozači nađu u sličnoj situaciji.
Ovo ne oslobađa vozača odgovornosti.
Ali sigurnost saobraćaja se ne svodi samo na vozača.
Postoje i odgovornost izvođača, nadzora, ministarstva, upravljača puta i policije.
Ako je put bio nejasno označen, to je dodatni javni problem.
Ako nije, onda to treba jasno reći.
Javna funkcija znači strožiji, a ne blaži kriterij
U normalnom sistemu javna funkcija ne služi da čovjek ima lakši tretman.
Služi da ima veću odgovornost.
Potpredsjednica Narodne skupštine Republike Srpske nije anonimni vozač.
Ona je osoba koja učestvuje u instituciji koja donosi zakone.
A ako oni koji donose zakone ne poštuju duh zakona, onda se cijeli sistem pretvara u lošu šalu.
Zato se ovdje ne radi o tome da javnost treba nekoga linčovati.
Ne treba.
Ne treba ni likovati nad povredama.
Ne treba ni širiti nedokazane tvrdnje kao činjenice.
Ali javnost ima pravo tražiti istinu.
Ima pravo tražiti dokumente.
Ima pravo tražiti jednak tretman.
Ima pravo pitati kako je moguće da osoba koja ima službenog vozača završi za volanom službenog vozila nakon fešte i nekoliko pića.
Ovdje se ne sudi samo Anji Ljubojević, nego sistemu
Najvažnije pitanje nije da li će Anja Ljubojević reći da snosi odgovornost.
To je početak.
Ne kraj.
Pravo pitanje je šta će uraditi institucije.
Hoće li policija objaviti dovoljno informacija?
Hoće li tužilaštvo, ako ima osnova, postupati profesionalno?
Hoće li NSRS objasniti pravila korištenja službenih vozila?
Hoće li javnost saznati ko plaća štetu?
Hoće li se objaviti je li bilo alkohola iznad dozvoljene granice?
Hoće li se slučaj završiti kao svaki drugi slučaj običnog građanina?
Ili će se polako prekriti formulacijama, sažaljenjem, političkom zaštitom i standardnim “pustite ženu, moglo se svakome desiti”?
Moglo se desiti svakome.
Ali ne smije se svakome različito suditi.
Zaključak: odgovornost nije izjava, nego postupak
Anja Ljubojević kaže da preuzima odgovornost.
Dobro.
Sada institucije moraju pokazati šta odgovornost znači.
Ako je pila, neka se vidi nalaz.
Ako je koristila telefon, neka se to tretira kao što bi se tretiralo svakome.
Ako je uništeno službeno vozilo, neka se zna ko plaća.
Ako su radovi na putu bili problem, neka se zna ko odgovara.
Ako sve procedure nisu provedene, neka se zna zašto.
U demokratskom društvu odgovornost nije emotivna izjava nakon nesreće.
Odgovornost je papir.
Nalaz.
Zapisnik.
Kazna.
Naknada štete.
Institucionalni trag.
Sve drugo je samo javni nastup.
A ovaj slučaj je idealan test za Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu u cjelini.
Da li zakon postoji samo za obične ljude?
Ili konačno važi i za one koji se iz skupštinskih fotelja često ponašaju kao da su iznad društva koje bi trebali predstavljati?
