Nogometni savez Bosne i Hercegovine ima jedan veliki problem koji se ne vidi samo na terenu, u sudijama, u domaćoj ligi, u izborima selektora ili u političkim igrama oko Saveza.
Vidi se i na društvenim mrežama.
Naizgled sitnica.
Koje fotografije se objavljuju.
Koji kadrovi se biraju.
Koja zastava se vidi.
Koja se ne vidi.
Ali u Bosni i Hercegovini, posebno kada je riječ o reprezentaciji, simboli nikada nisu samo dekoracija.
Zato je primjedba koja se posljednjih dana širi među navijačima ozbiljna: na zvaničnim objavama reprezentacije, tvrde mnogi, masovno se biraju fotografije na kojima se ne vidi zastava s ljiljanima, iako je na stadionu, među navijačima Bosne i Hercegovine, ta zastava prisutna gotovo svuda.
Ne treba odmah tvrditi da postoji pisana naredba.
Ne treba izmišljati dokaz koji nemamo.
Ali treba postaviti pitanje.
Ako su tribine pune ljiljana, a zvanični profil ih gotovo sistematski izbjegava, šta se tačno uređuje?
Fotografija?
Ili memorija?
Ljiljani nisu incident na tribini
Zastava s ljiljanima nije navijački incident.
Nije provokacija izmišljena jučer.
Nije simbol koji su navijači donijeli da bi nekome kvarili raspoloženje.
To je zastava Republike Bosne i Hercegovine iz perioda 1992–1998. godine.
Simbol države koja je međunarodno priznata, primljena u Ujedinjene nacije i koja je preživjela agresiju, opsadu, genocid, protjerivanja i pokušaj političkog brisanja.
Ljiljani se, historijski, vežu i za srednjovjekovnu Bosnu, za simboliku Kotromanića i za mnogo stariji sloj bosanskog identiteta.
Može neko politički voljeti ili ne voljeti taj simbol.
Može ga doživljavati ovako ili onako.
Ali ne može se praviti da je riječ o nečemu sporednom, zabranjenom ili sramotnom.
Nije.
Za veliki broj navijača BiH, posebno Bošnjaka, ali i mnogih Bosanaca i Hercegovaca koji reprezentaciju doživljavaju kao simbol države, ljiljani su dio historije, sjećanja i emotivne veze s reprezentacijom.
Reprezentacija nije privatni projekat Saveza
N/FSBiH može uređivati svoje zvanične kanale kako želi, ali ne može uređivati stvarnost.
Ako navijači na tribinama nose zastave s ljiljanima, onda je to dio slike utakmice.
Ako se ta slika namjerno izrezuje, onda to više nije neutralna redakcijska odluka.
To postaje politički izbor.
A reprezentacija Bosne i Hercegovine nije privatni projekat predsjednika Saveza, ni izvršnog odbora, ni bilo koje političke strukture.
Reprezentacija pripada navijačima.
Pripada onima koji dolaze iz BiH.
Pripada dijaspori.
Pripada ljudima koji su putovali, plaćali karte, nosili djecu, mahali zastavama, pjevali, plakali na himnu i držali reprezentaciju živom onda kada su je Savez i politika često gurali u blato.
Zato se navijački simboli ne mogu tretirati kao smetnja koju treba skloniti iz kadra.
Vico Zeljković i problem povjerenja
Ovdje se ne može izbjeći ni pitanje rukovodstva Saveza.
Vico Zeljković nije samo sportski funkcioner u vakuumu.
On je predsjednik N/FSBiH, predsjednik FSRS-a i politički blisko vezana figura u zemlji u kojoj se svaka velika institucija čita kroz etničke i političke odnose.
U javnosti se stalno ističe i njegova porodična veza s Miloradom Dodikom.
To samo po sebi ne dokazuje ništa u ovom konkretnom slučaju.
Ali objašnjava zašto navijači nemaju povjerenje.
Kada Savez pod takvim rukovodstvom počne objavljivati fotografije na kojima se masovno ne vide ljiljani, dok se oni na tribini realno vide, ljudi ne moraju biti paranoični da bi postavili pitanje.
Dovoljno je da znaju gdje žive.
U BiH se simboli ne uklanjaju slučajno baš onda kada nekome politički smetaju.
Zvanični profil ne mora biti politički sterilna laboratorija
Naravno, zvanični profil Saveza treba koristiti aktuelnu državnu zastavu BiH.
To nije sporno.
Današnja zastava Bosne i Hercegovine je zvanična zastava države.
Ali jedno je koristiti zvaničnu zastavu u grafici, protokolu i reprezentativnom identitetu.
Sasvim drugo je izbjegavati historijsku zastavu koju navijači nose na tribinama.
Niko razuman ne traži da Savez zamijeni zvanične simbole.
Traži se samo da ne glumi da navijačka stvarnost ne postoji.
Ako na tribini ima hiljade ljudi, a među njima desetine ili stotine zastava s ljiljanima, onda je to dio atmosfere.
Ako Savez objavi navijače, ali stalno bira kadrove bez tog simbola, onda to ne izgleda kao neutralnost.
Izgleda kao čišćenje slike.
A čišćenje slike često je prvi korak ka čišćenju značenja.
Ljiljani smetaju samo onima kojima smeta državotvorna memorija BiH
Problem s ljiljanima nikada nije bio u samoj zastavi.
Problem je u onome što ona podsjeća.
Podsjeća na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Podsjeća na međunarodno priznatu državu.
Podsjeća na otpor.
Podsjeća na vrijeme kada se Bosna branila kao cjelina, ne kao zbir etničkih kvota.
Podsjeća na mrtve, protjerane, ranjene, preživjele.
Podsjeća na sve ono što određene politike pokušavaju relativizirati, umanjiti ili pretvoriti u “jednu od strana”.
Zato ta zastava smeta.
Ne zato što je opasna.
Nego zato što je previše jasna.
Ona ne dopušta udobnu amneziju.
A reprezentacija BiH, posebno kada igra pred dijasporom u Americi, ne može se odvojiti od te memorije.
Mnogi koji danas nose te zastave ili njihovi roditelji nisu u Ameriku otišli kao turisti.
Otišli su jer su preživjeli rat, progon, opsadu, logore, genocid ili opći raspad života.
Ako Savez misli da se njihova zastava može izrezati iz fotografije, onda ne razumije koga ta reprezentacija zapravo predstavlja.
Navijači nisu kulisa koju Savez može politički uređivati
Navijači na stadionu nisu dekor za zvanični Instagram.
Oni su živi ljudi.
Imaju sjećanje.
Imaju historiju.
Imaju pravo da nose simbole koji nisu zabranjeni i koji su dio historije države.
Ako se već objavljuju fotografije navijača, onda ih treba objaviti takve kakvi jesu.
S ljiljanima.
S aktuelnim zastavama.
S šalovima.
S djecom.
S emocijom.
S dijasporom.
Sa svim slojevima bosanskog identiteta.
Ne postoji “čista” navijačka slika BiH bez historije.
Bosna i Hercegovina nije sterilna marketinška maskota.
Ona je zemlja s ranama, simbolima, slojevima i pamćenjem.
Ko to ne može podnijeti, ne bi trebao uređivati njenu reprezentaciju.
Ako Savez želi povjerenje, neka objavljuje stvarnost
Najjednostavnije rješenje je uvijek najpoštenije.
Objavljujte stvarnost.
Ako se na tribini vidi zastava s ljiljanima, neka se vidi.
Ako se vidi aktuelna zastava BiH, neka se vidi.
Ako se vidi dijaspora, neka se vidi.
Ako se vidi emotivna mješavina historije, sporta i identiteta, neka se vidi.
Niko ne traži propagandu.
Traži se elementarna poštenost.
Reprezentacija BiH nije samo sportski proizvod.
Ona je jedan od rijetkih prostora u kojem se ljudi iz zemlje i dijaspore još mogu okupiti oko nečega što osjećaju kao zajedničko.
Ako Savez i tu sliku pokuša urediti tako da bude politički prihvatljiva onima kojima smeta historijska zastava BiH, onda ne smiruje tenzije.
Proizvodi ih.
Zaključak: ne možete voljeti navijače, a brisati njihove zastave
N/FSBiH voli objaviti pun stadion kada treba pokazati atmosferu.
Voli se zahvaliti St. Louisu.
Voli koristiti emociju dijaspore.
Voli objaviti osmijehe, dresove, pjesmu i plavo-žutu boju.
Ali ako se iz te slike uporno uklanjaju ljiljani, onda se šalje vrlo ružna poruka.
Poruka da su navijači dobri dok su kulisa.
Ali da je njihovo pamćenje problem.
To ne ide tako.
Ne može se uzeti energija navijača, a izrezati simbol koji ti navijači nose.
Ne može se slaviti dijaspora, a uklanjati zastava pod kojom je veliki dio te dijaspore preživio najteže godine.
Ne može se govoriti o reprezentaciji Bosne i Hercegovine, a praviti se da je historija Bosne i Hercegovine neugodna smetnja u kadru.
Ako su ljiljani na tribinama, onda su dio utakmice.
Ako su dio utakmice, onda su dio priče.
A ako su dio priče, onda ih Savez ne bi smio gurati izvan slike.
Jer ovo nije pitanje jedne zastave na jednoj fotografiji.
Ovo je pitanje ko ima pravo da uređuje pamćenje reprezentacije.
A odgovor bi morao biti jednostavan:
ne oni koji se boje ljiljana.
