Na Jadranu se pojavila riba lav.
To jeste vijest.
Riba lav je invazivna vrsta, ima otrovne bodlje i kupači je ne trebaju dirati. Ako se pojavi blizu obale, nadležne službe i javnost trebaju biti obaviješteni.
To je normalan, koristan i odgovoran način da se obradi tema.
Ali onda dođe srbijanski tabloid.
I od ribe lav napravi ajkulu srbožderku.
Jer, naravno, nije dovoljno napisati da je opasna riba uočena kod Dobre Vode u Crnoj Gori.
Ne.
To mora biti “alarmantno upozorenje za srpske turiste”.
Kao da je riba prije ulaska u plićak pročitala pasoše kupača, provjerila nacionalnu strukturu plaže, konsultovala istorijske udžbenike i zaključila: danas jedem samo Srbe.
More je veliko, Jadran je otvoren, priroda je kompleksna, invazivne vrste se šire zbog klimatskih promjena i poremećaja ekosistema, ali u tabloidnom svemiru sve se mora svesti na jedno pitanje:
Kako ovo utiče na naše?
Riba lav, tabloidski lav
U stvarnosti, riba lav ne zna ko je iz Beograda, ko iz Sarajeva, ko iz Podgorice, ko iz Zagreba, ko iz Berlina, a ko iz nekog apartmana koji se vodi kao “prvi red do mora”, iako do mora ima 187 stepenica i jedan nervni slom.
Riba lav nije politički subjekt.
Nema program.
Nema vanjsku politiku.
Nema urednički kolegij.
Nema stav o litijumu, Kosovu, Crnoj Gori, Evropskoj uniji, NATO-u, Rusiji, Zvezdi, Partizanu ili cijenama ležaljki.
Ona je riba.
Opasna, da.
Neugodna, da.
Invazivna, da.
Ali i dalje riba.
Problem nastaje kada tabloid ribi dodijeli geopolitičku misiju.
Tada više ne čitamo vijest.
Čitamo morsku verziju dnevnika nacionalne ugroženosti.
Srpski turista kao vječna naslovna žrtva
U tabloidnom imaginariju, srpski turista nikada ne ide samo na more.
On ide u zonu opasnosti.
Čeka ga skupa ležaljka.
Čeka ga neprijateljski konobar.
Čeka ga parking kazna.
Čeka ga nevrijeme.
Čeka ga ajkula, meduza, jež, inspekcija, granica, račun za lignje i sada, očito, riba lav s nacionalnim preferencijama.
To je posebna vrsta medijskog folklora.
Ljetovanje se ne prikazuje kao odmor, nego kao produžena epizoda istorijske drame.
Čovjek samo hoće da pojede lubenicu u hladu i okupa se, ali naslov mu poručuje da je već ušao u hibridni rat protiv morskog života.
Informer i fabrika panike
Informer nije izumio tabloidni senzacionalizam, ali ga je doveo do nivoa svakodnevne industrijske proizvodnje.
To je medijski pogon u kojem svaka informacija mora proći kroz mašinu za uzbunu.
Ako je vrijeme toplo, pakao stiže.
Ako je vrijeme hladno, ledeni udar prijeti.
Ako je riba opasna, ona nije samo opasna nego smrtonosna.
Ako je u Crnoj Gori, onda nije samo u Crnoj Gori nego “za srpske turiste”.
Ako je blizu plaže, onda nije morska pojava nego invazija na godišnji odmor.
U toj logici, naslov ne služi da informiše.
Naslov služi da uhvati čitaoca za kragnu i kaže: klikni ili ćeš umrijeti neobaviješten.
I to je suština clickbaita.
Ne da ti objasni svijet.
Nego da te ubijedi da se svijet upravo raspada, ali samo ako klikneš sada.
Stvarna opasnost i lažna dramaturgija
Da se razumijemo: riba lav nije za šalu u praktičnom smislu.
Ne treba je dirati.
Ne treba glumiti heroja.
Ne treba praviti selfi s njom kao da je morski influencer.
Ako se pojavi blizu plaže, treba upozoriti ljude i obavijestiti nadležne.
To je normalno.
Ali normalno upozorenje ne mora izgledati kao početak filma katastrofe.
Može se napisati: “Opasna riba lav uočena kod Dobre Vode, građanima i turistima savjetuje se oprez.”
Gotovo.
Informisano.
Korisno.
Bez sirene za nuklearni napad.
Ali takav naslov ne nosi dovoljno adrenalina.
Nema dovoljno nacionalne drame.
Nema dovoljno “naši su ugroženi”.
Nema onog magičnog tabloidnog mirisa: plaža, panika, smrt, Srbi, Crna Gora, video.
I zato dobijemo ribu lav kao morsku verziju političkog komentatora.
Clickbait kao ekologija straha
Ovdje nije problem samo jedan naslov.
Problem je čitav ekosistem.
Tabloidi žive od pažnje.
Pažnja se najlakše dobija strahom.
Strah se najlakše prodaje ako ima jasnog “našeg” i jasnu prijetnju.
Ako nema prijetnje, napravi se.
Ako prijetnja nije dovoljno jasna, pojača se.
Ako je riba samo riba, pretvori se u simbol.
Ako je more samo more, pretvori se u bojište.
Ako je turist samo turist, pretvori se u nacionalnu žrtvu na ležaljci broj 42.
To više nije novinarstvo.
To je emocionalni fast food.
Brzo, masno, slano, dramatično i dugoročno loše za javni mozak.
More ne čita tabloide
Najljepši dio cijele priče je što prirodu apsolutno nije briga za naše tabloide.
Ribe ne čitaju naslovnice.
Meduze ne prate političke emisije.
Ajkule ne ulaze u komentare.
More ne zna za granice na način na koji ih znaju redakcije koje od svake pojave prave nacionalnu histeriju.
Invazivne vrste se šire zato što se mijenjaju ekosistemi, temperature, morski tokovi i ljudsko ponašanje.
Ali to je komplikovano.
A komplikovane stvari se teško prodaju.
Mnogo je lakše napisati da je smrtonosna riba stigla do plaže gdje se kupaju “naši”.
Jer tada ne moraš objašnjavati ekologiju.
Dovoljno je zapaliti emociju.
Zaključak: čuvajte se ribe, ali još više naslova
Dakle, da.
Ako ste na moru i neko upozori na ribu lav, budite oprezni.
Ne dirajte je.
Ne paničite.
Ne pravite herojski TikTok.
Obavijestite nadležne ako je vidite.
Ali jednako tako, ako vidite tabloidni naslov koji od jedne opasne ribe pravi nacionalnu apokalipsu, budite oprezni i s tim.
Jer ubod ribe lav boli.
Ali svakodnevni ubod tabloida u mozak ostavlja mnogo dublje posljedice.
Riba lav se može skloniti iz mora.
Tabloidna panika se mnogo teže skida s javnosti.
I zato, kada sljedeći put pročitate da je “smrtonosna riba stigla po srpske turiste”, sjetite se jednostavne istine:
To nije ajkula srbožderka.
To je riba.
A pravi predator je naslov.
