Prvo najvažnije: izjava koja se širi društvenim mrežama i pripisuje Stevenu Gerrardu, u kojoj navodno kaže da Svjetsko prvenstvo u SAD-u “postaje najgori turnir i prije nego što je počelo”, za sada se ne može potvrditi iz pouzdanog izvora.
Nema ozbiljnog medija, intervjua, TV nastupa ili zvaničnog zapisa koji bi jasno potvrdio da je Gerrard zaista izgovorio te riječi.
Dakle, nećemo raditi ono što internet najviše voli: uzeti viralnu objavu, zalijepiti poznato ime na nju i praviti se da smo otkrili istinu.
Ali sada dolazi nezgodniji dio.
Iako citat možda nije potvrđen, ono o čemu govori uopće nije izmišljeno.
Naprotiv.
Mundijal još nije ni počeo kako treba, a već se manje priča o favoritima, formacijama, velikim zvijezdama i fudbalu, a mnogo više o vizama, granicama, sigurnosnim kontrolama, povučenim ulaznicama, imigracijskim pravilima i vremenskim uslovima.
Drugim riječima: lopta još nije ozbiljno krenula, a turnir već izgleda kao da ga vodi kombinacija FIFA-e, aerodromske kontrole i nekog ministarstva koje ne voli goste.
Navodni Gerrardov citat, prevedeno
U viralnoj objavi koja mu se pripisuje, Gerrard navodno kaže da Svjetsko prvenstvo u SAD-u već prije početka počinje izgledati kao haos.
Prema toj objavi, problem nije samo jedan incident, nego čitav niz stvari koje se gomilaju: vremenski uslovi, zabrane ulaska, povučene ulaznice, sigurnosne kontrole i osjećaj da se ljudi ne dočekuju kao učesnici fudbalskog festivala, nego kao potencijalni problem.
U najvažnijem dijelu navodnog citata stoji suština:
Prije Svjetskog prvenstva obično se priča o favoritima, zvijezdama i fudbalu. Sada se priča o putnim problemima, kontroverzama oko ulaznica i imigracijskim pitanjima.
I to je, nažalost, vrlo precizan opis atmosfere oko turnira.
Ne mora Gerrard to reći da bi bilo tačno.
Dovoljno je pogledati naslovnice.
Omar Artan: životni san zaustavljen na granici
Najtužniji slučaj je Omar Abdulkadir Artan, somalijski sudija koji je trebao postati prvi arbitar iz Somalije na Svjetskom prvenstvu.
FIFA ga je izabrala jer je dovoljno dobar za najveću fudbalsku scenu.
A onda mu je SAD odbio ulazak.
To je ona vrsta priče koja najbolje pokazuje koliko se sport može sudariti s politikom i administracijom.
Zamislite da cijeli život radite da dođete do Svjetskog prvenstva.
Prođete sve nivoe.
Sudite ozbiljne utakmice.
Postanete simbol za svoju zemlju.
FIFA vas uvrsti među službena lica.
I onda ne ispadnete zbog greške na terenu, loše forme, skandala ili profesionalnog propusta, nego zbog odluke na granici.
To nije fudbalska priča.
To je birokratska hladnoća presvučena u sportsku tragediju.
Iran i ulaznice: navijači opet plaćaju račun politike
Drugi veliki problem je Iran.
Iranski savez tvrdi da je FIFA povukla alokaciju ulaznica za njihove navijače samo nekoliko dana prije početka takmičenja.
Razlog se veže za američke sankcije i finansijske transakcije, što je upravo ona vrsta objašnjenja koja zvuči “tehnički”, ali u praksi znači vrlo jednostavnu stvar: navijači ostaju bez mogućnosti da gledaju svoju reprezentaciju.
I tu dolazimo do stare, dosadne, ali uporne istine.
Možete misliti šta god hoćete o nekoj vladi.
Možete imati stav o njenoj politici, ideologiji, režimu, međunarodnim odnosima i svemu ostalom.
Ali navijač koji je štedio novac, planirao put i želio gledati utakmicu svoje reprezentacije nije ministar vanjskih poslova.
Nije pregovarač.
Nije sankcijski paket.
On je čovjek s kartom, šalom i nadom da će 90 minuta biti dio nečega većeg.
Kada i to postane politički problem, onda više ne pričamo o “festivalu fudbala”.
Pričamo o svjetskom prvenstvu koje se mora prvo probiti kroz geopolitičku carinu.
Sigurnosne kontrole: dobrodošli ili osumnjičeni?
Posebnu pažnju izazvali su i snimci sigurnosnih kontrola reprezentacija i igrača.
Senegalski fudbaleri su, prema izvještajima i viralnim snimcima, prolazili stroge provjere po dolasku u SAD.
Pojavile su se i fotografije i objave o belgijskim igračima, uključujući Kevina De Bruynea, tokom imigracijskih kontrola.
Naravno, svaka država ima pravo na sigurnosne procedure.
Niko ozbiljan ne tvrdi da velika takmičenja treba organizovati bez provjera.
Ali postoji granica između sigurnosti i atmosfere nepovjerenja.
Svjetsko prvenstvo bi trebalo izgledati kao dolazak svijeta na fudbalsku pozornicu.
Ne kao casting za aerodromski reality show.
Ako igrači, delegacije, sudije, novinari i navijači stalno osjećaju da su prvo problem, pa tek onda gosti, onda se nešto u duhu turnira već pokvarilo.
Vrijeme, vrućina i fudbal na ivici izdržljivosti
Tu je i pitanje vremenskih uslova.
Američko ljeto nije šala.
U pojedinim gradovima vrućina može ozbiljno utjecati na tempo utakmica, fizičku spremu igrača i sigurnost navijača.
FIFA voli velike stadione, velike brojke, velike TV ugovore i velike slike.
Ali fudbal se ne igra u PowerPoint prezentaciji.
Igra se na terenu, pod suncem, u realnom vremenu, s ljudskim tijelima koja imaju granice.
A kada turnir širite na ogroman prostor, s velikim udaljenostima, različitim klimama i komplikovanim putovanjima, onda ne organizujete samo sportsko takmičenje.
Organizujete logistički eksperiment.
I to eksperiment u kojem posljedice ne nose ljudi iz kancelarija, nego igrači i navijači.
Problem nije jedan incident, nego obrazac
Da se desio samo jedan problem, moglo bi se reći: izolovan slučaj.
Da je samo jedan sudija imao problem, rekli bismo: administrativni incident.
Da je samo jedna reprezentacija prošla neugodne kontrole, rekli bismo: pretjerana procedura.
Da je samo jedna navijačka grupa ostala u neizvjesnosti, rekli bismo: komplikacija.
Ali kada se sve to počne dešavati istovremeno, onda više nije izolovano.
Onda je obrazac.
A obrazac je vrlo jednostavan: Svjetsko prvenstvo, koje bi trebalo biti najotvoreniji sportski događaj na planeti, sve više izgleda kao turnir koji se mora stalno pravdati pred granicama, pravilima, sankcijama, sigurnosnim službama i vremenskim uslovima.
Fudbal je tu negdje.
Ali mora prvo proći pasošku kontrolu.
FIFA je sama tražila ovaj spektakl
FIFA se ne može sada praviti iznenađena.
Kada organizujete najveće Svjetsko prvenstvo u historiji, u tri države, s ogromnim udaljenostima, američkim sigurnosnim sistemom, politički osjetljivim reprezentacijama i globalnom publikom, onda dobijete upravo ovo: turnir koji je veći od fudbala.
Problem je što FIFA uvijek želi da Mundijal bude “veći od fudbala” kada treba prodavati prava, sponzore i glamur.
Ali kada taj isti Mundijal postane veći od fudbala zbog politike, viza, sankcija i kontrola, onda odjednom svi glume da je to neka vanjska sila koja se sama pojavila.
Nije.
To je cijena modela u kojem je fudbal odavno prestao biti samo igra.
Zaključak: možda Gerrard nije rekao, ali neko je morao
Dakle, ne možemo potvrditi da je Steven Gerrard zaista dao ovu izjavu.
Ali možemo potvrditi da je neko, makar anonimni administrator neke viralne stranice, pogodio živac.
Jer ovo zaista ne izgleda kao normalan uvod u Svjetsko prvenstvo.
Umjesto priče o favoritima, slušamo o granicama.
Umjesto o taktikama, čitamo o vizama.
Umjesto o navijačima, pričamo o ulaznicama koje nestaju u političkom lavirintu.
Umjesto o sudijama na terenu, pričamo o sudiji koji nije mogao ni ući u zemlju.
To nije atmosfera Mundijala.
To je atmosfera velikog događaja koji još prije početka mora dokazivati da zna šta radi.
Možda će fudbal sve spasiti.
Često hoće.
Jedna velika utakmica, jedan gol u 90. minuti, jedna luda noć navijača i svi na trenutak zaborave haos.
Ali zasad, naslovnice ne rade za FIFA-u.
Ne rade ni za domaćina.
A najmanje rade za onu staru romantičnu ideju da je Svjetsko prvenstvo mjesto gdje se svijet okuplja oko lopte.
Jer trenutno izgleda kao da se svijet prvo okuplja pred šalterom.
A lopta čeka da joj neko udari pečat.
