Nije lako uhvatiti Dinu Mustafića u kadru. Vječito je u pokretu. Između scene i publike, pozorišnog mraka i uličnog svjetla, umjetnosti koja reže i politike koja proizvodi trajno vanredno stanje. Njegov opus pogrešno je svesti na naslove, funkcije i festivalske biografije — sve je to važno, ali nije dovoljno. Važnije je ono što se kroz njih ponavlja kao unutrašnja linija: uporno vraćanje ljudima koje sistem najradije sklanja s puta — poniženim, otpisanim, starim, uplašenim, moralno umornim, onima koje je tranzicija proglasila viškom, a teatar i film još mogu vratiti u ulogu protagonista. Od “Remakea” do “Paviljona”, od ratne traume do pobune zaboravljenih, vraća se istom pitanju: šta ostaje od čovjeka kada mu politika pokuša napisati biografiju, istorija dodijeliti krivicu, institucije odrediti mjeru, a kolektivni identiteti ulogu iz koje ne smije izaći? Zato teatar ostaje njegov prostor otpora — čak i kada snima film. Jer teatar je umjetnost prisustva, a prisustvo je danas već gotovo subverzivno. Biti tu. Gledati. Ne skrenuti pogled. Ne praviti se da nas se predstava ne tiče.
On ne govori s bezbjedne margine. Njegova pozicija je složenija, samim tim i opasnija: on je čovjek teatra i čovjek institucija, neko ko pokušava proizvesti prostor slobode unutar sistema koji slobodu voli samo kad je lijepa, pristojna i dovoljno mrtva da ne pravi probleme. U toj napetosti između scene i politike, između Sarajeva kao ideje i Sarajeva kao svakodnevne iscrpljenosti, ovaj razgovor odbija da bude tek popunjavanje kulturne rubrike. On otvara nelagodu i pita — šta od nas uopšte ostaje ako odustanemo od potrebe da mijenjamo bilo šta? Tamo gdje društvo traži zaborav i komfor, Mustafić uporno režira buđenje. Zato ova priča počinje sudarom scene i stvarnosti.
U teatru si demijurg. Onaj koji kroti haos i daje mu smisao — oblikuješ narative, vodiš likove, gradiš napetost prema katarzi. Ali van scene, svi zajedno živimo u jednom mučnom, rastegnutom komadu koji se raspada po šavovima, a ipak se uporno igra do kraja, bez nade da će se zavjesa spustiti. Koliko te, kao reditelja i građanina, zapravo izluđuje ta stvarnost u kojoj ne postoji nikakva režija, nikakva estetska ni moralna vertikala — već samo preglasni, agresivni statisti koji su nas uvjerili u to da su protagonisti naše sudbine?
Možda je najveća zabluda o režiji uvjerenje da je reditelj neko ko kontroliše svijet. U teatru, istina, postoji mogućnost da od haosa napraviš red, da sukobima daš značenje, da ljudske slabosti pretočiš u priču koja vodi prema nekoj vrsti spoznaje. Ali život je suprotnost dobroj dramaturgiji. U njemu najčešće pobjeđuju najglasniji, ne najpametniji. Najbezobzirniji, ne najodgovorniji.
Dramaturgija lošeg teatra
Ono što me neprestano fascinira i užasava jeste činjenica da su ljudi koji proizvode najviše buke uspjeli sebe proglasiti protagonistima naših života. Oni ne nude viziju, ne nude ideju, ne nude smisao. Nude samo stalnu proizvodnju straha. Njihova politika je politika neprekidnog vanrednog stanja. Uvijek smo pred nekom katastrofom, uvijek pred nekim neprijateljem, uvijek pred nekom izdajom. To je dramaturgija lošeg teatra koji traje decenijama jer publika nikada ne dobije završni čin.
A kada takva predstava traje decenijama, bez katarze i bez završnog čina, osjećaš li se ponekad u tom stvarnom svijetu kao publika koja je prisiljena na to da gleda najgori mogući amaterski teatar bez prava da napusti salu?
Ponekad se zaista osjećam kao gledalac zarobljen u sali. Kao da posmatram predstavu koja je odavno izgubila zaplet, ali glumci odbijaju da siđu sa scene. Ono što dodatno frustrira jeste činjenica da su institucije koje bi morale biti moralna i intelektualna vertikala često pristale na to da budu scenografija te farsične predstave. Ipak, nisam sklon fatalizmu. Najveća greška bila bi prepustiti scenu statistima. Ako odustanemo od javnog prostora, od kulture, od kritičke misli, onda smo već potpisali kapitulaciju. Zato vjerujem da je danas otpor, prije svega, borba za značenje. Borba da se riječima vrati težina, istini vjerodostojnost, a javnom prostoru dostojanstvo. To možda zvuči skromno, ali svaka ozbiljna promjena počinje upravo tamo gdje ljudi odbiju učestvovati u kolektivnoj predstavi laži.
Svi govore o povratku autoritarizma. Ali, čini mi se da se dešava nešto podmuklije — ljudi se zapravo navikavaju na njega. Kao na loše vrijeme. Pokisneš, ali sljedeći put jednostavno poneseš kišobran. Slegneš ramenima i nastaviš dalje. Plaši li te ta normalizacija nenormalnog više od samih autokrata?
Ne plaše me autokrate koliko me plaši navikavanje na njih. Istorija nas uči da se najveća zla rijetko pojavljuju kao nagla katastrofa. Ona dolazi postepeno, korak po korak, dok ljudi ne izgube sposobnost da prepoznaju koliko se prostor slobode suzio. Najopasniji trenutak nije kada neko pokuša da vam oduzme pravo. Najopasniji trenutak je kada pomislite da to pravo ionako nije bilo važno. Tada poraz postaje unutrašnji.
Iz tog unutrašnjeg poraza, čini se, rađa se i najopasnija društvena navika: da poniženje počnemo doživljavati kao normalno stanje. Kao borac za budnost publike, za onaj nemir koji ne da mira, osjećaš li da smo postali društvo s visokim pragom tolerancije na vlastito poniženje?
Danas živimo u vremenu u kojem je poniženje postalo svakodnevnica. Korupcija nas više ne šokira. Laži nas više ne iznenađuju. Nacionalistička huškanja više ne izazivaju pobunu. Ljudi su razvili mehanizme samoodbrane. Kao što si rekla — nose kišobran. Ali problem je što se nakon nekog vremena više i ne sjećaju da je sunce nekada postojalo. Zato mislim da zadatak teatra nije da publici pruži zaklon. Naprotiv. Teatar bi morao biti mjesto nelagode. Mjesto na kojem čovjek ostaje bez svojih izgovora. Bez svog komfora. Bez svog kišobrana.
Najgori teatar je onaj iz kojeg publika izađe jednaka onakva kakva je i ušla. Ako predstava ne proizvede pukotinu u našoj sigurnosti, ako nas ne natjera da preispitamo vlastite kompromise, onda je postala dio industrije zabave.
Da li je teatar danas uopšte sposoban da nas natjera na to da zatvorimo taj kišobran, pokisnemo do gole kože i spoznamo da je šutnja pod kišom već pristajanje na kišu – ili je i on postao samo još jedan krov, još jedan paviljon u kojem udobno čekamo da oluja prođe?
Ne vjerujem u umjetnost koja tješi društvo dok ono tone. Vjerujem u umjetnost koja ga budi. Ponekad nježno, ponekad brutalno. Ali uvijek s ambicijom da nas podsjeti na to da šutnja nije neutralna pozicija. Šutnja je politički čin. Kao i pristajanje. Kao i ravnodušnost.
Tvoj “Remake” je bio tvoj sirovi, nepatvoreni krik protiv ponavljanja istorije – protiv toga da se isti užas samo presvuče u nova odijela i nastavi da hoda među nama. Više od 20 godina poslije, izgleda da smo naučili samo kako da stare mržnje elegantnije pakujemo: u sjajniji papir, u ljepše kutije, u novu ambalažu nacionalnog ponosa i prodajemo ih kao svježu robu. Misliš li da je umjetnost postala samo hladna obloga na još gnojnu, otvorenu ranu – nešto što trenutno hladi, ali ništa ne čisti, ne liječi, ne zatvara? Ili ipak vjeruješ da teatar i film mogu tu ranu raskopati do kraja, isprati je – čak i ako to znači da ćemo ponovo prokrvariti, jer samo tako možda jednom i zaraste?
Kada sam radio “Remake”, vjerovao sam da je najveća opasnost ponavljanje istorije. Danas mi se čini da je situacija još gora. Više ne živimo u vremenu ponavljanja istorije. Živimo u vremenu njene reciklaže. Stare ideologije dolaze nam u novom pakovanju, s boljim marketingom i sofisticiranijim jezikom. Mržnja je naučila da bude elegantna. Više ne viče uvijek. Nekada govori jezikom kulture, tradicije, identiteta ili navodne brige za narod. Upravo zato je postala opasnija.
Između otvorene rane i gangrene
Ne mislim da je umjetnost samo hladna obloga. Da jeste, odavno bih izgubio vjeru u svoj posao. Ali umjetnost nije ni lijek sama po sebi. Predstava neće promijeniti politički sistem. Film neće zaustaviti rat. Knjiga neće ukinuti nacionalizam. Ono što umjetnost može jeste da čovjeku oduzme alibi. Da ga suoči s istinom od koje bježi. Da ga natjera da osjeti ono što je pokušao racionalizirati. Svaka ozbiljna umjetnost zapravo otvara ranu. To nije ugodan proces. Društva koja bježe od vlastitih trauma najčešće proizvode nove traume. Zato vjerujem da je iskreno suočavanje sa prošlošću uvijek bolno. Krvari. Peče. Ostavlja ožiljke. Ali alternativa nije izlječenje. Alternativa je gangrena.
U “Paviljonu” si kamerom ušao u prostor zaboravljenih, među ljude koji su preživjeli sve sisteme da bi ih ovaj današnji proglasio viškom. Ti ljudi u filmu posjeduju nevjerovatnu subverzivnost i dostojanstvo koje je novoj generaciji potpuno strano. Da li smo mi, u svojoj potrazi za “modernim” i “evropskim”, zapravo postali generacija bez kičme, koja bi se u onom tvom “Paviljonu” raspala u prvoj sedmici, jer više nemamo oko čega da se okupimo osim oko vlastitog privida i potrebe da izgledamo bitno u svijetu koji nas suštinski ne primjećuje?
Ono što me zanimalo u “Paviljonu” nije bila starost. Zanimalo me dostojanstvo. Ti ljudi, odbačeni od sistema, pokazivali su nevjerovatnu sposobnost solidarnosti, humora i pobune. Imali su nešto što današnje društvo ubrzano gubi — svijest da pojedinac ne postoji bez zajednice. Danas se generacije odgajaju u uvjerenju da je najvažnije biti vidljiv. Biti prisutan. Biti brend. Ljudi grade digitalne identitete kao da grade spomenike sami sebi. Ali iza te opsesije vidljivošću često stoji duboka usamljenost. Ne mislim da su mladi ljudi krivi za to. Oni su odrasli u svijetu koji ih neprestano uvjerava u to da su konkurenti jedni drugima. Da je život tržište. Da je čovjek proizvod. U tom smislu, stanovnici “Paviljona” zaista djeluju subverzivno. Oni nas podsjećaju na to da ljudsko dostojanstvo ne proizlazi iz uspjeha nego iz odnosa prema drugima.
Plaši me društvo u kojem se ljudi okupljaju samo oko interesa. Jer interes traje kratko. Strah traje kratko. Mržnja traje kratko. Samo vrijednosti imaju potencijal trajanja. A upravo u njima danas najviše oskudijevamo.
Ako društvo najviše oskudijeva upravo u vrijednostima, onda se teatar neminovno spušta tamo gdje se ta oskudica najbrutalnije vidi. Tvoj repertoar je godinama bio poligon za najteže autore – od Schwabove dekadencije i McDonaghove brutalnosti, do Koltèsove tjeskobe. Često si birao tekstove koji ne nude utjehu, već nasilje i mrak kao ogledalo. Da li te to bavljenje estetikom zla na sceni spasilo od istog tog zla u stvarnosti ili te je zapravo kontaminiralo? Koliko se čovjek može baviti ponorima, a da i sam ne postane dio te provalije, i osjećaš li da je sarajevska publika, zasićena sopstvenim traumama, uopšte spremna na takvu vrstu teatarske autopsije?
Nikada me nisu zanimali tekstovi koji nude utjehu. Umjetnost koja služi samo tome da potvrdi ono što već mislimo za mene nije umjetnost nego dekoracija. Schwab, Koltès, McDonagh i mnogi drugi autori kojima sam se vraćao nisu me zanimali zbog mraka. Zanimalo me ono što se vidi kada čovjeka suočite s mrakom. Tada padaju maske. Tada izlazi na površinu ono što inače skrivamo.
Naravno da postoji opasnost kontaminacije. Ako se predugo bavite nasiljem, mržnjom, pohlepom i poniženjem, počnete ih prepoznavati svuda oko sebe. Ponekad i u sebi. Ali upravo zato umjetnost mora ostati prostor analize. Ne fascinacije zlom, nego njegovog razotkrivanja. Najviše me uvijek zanimala granica na kojoj čovjek odlučuje hoće li postati dželat ili ostati ljudsko biće. To je najveća drama. Sve ostalo su žanrovske varijacije.
A sarajevska publika? Upravo zato što nosi iskustvo trauma, mislim da ima kapacitet za takvu vrstu suočavanja. Problem nije u tome da publika ne može podnijeti istinu. Problem je što joj se istina rijetko nudi bez ideološke ambalaže.
U društvu u kojem se istina gotovo uvijek pakuje u ideološku ambalažu, ni čovjek ne prolazi bez etikete. Prije nego što progovori, već je smješten u rubriku: naš, njihov, ničiji, ostali. U doba kada se identitet svodi na etničku ili vjersku pripadnost, kako ti, kao čovjek koji nosi Sarajevo kao grad od 400.000 atoma, vidiš budućnost “ostalih”? Jesu li oni samo statistička greška u etničkim kalkulacijama, ili su možda najdosljedniji nosioci evropske ideje na Balkanu?
Položaj “ostalih” možda je najbolji lakmus-papir za razumijevanje Bosne i Hercegovine. Jer način na koji se odnosimo prema ljudima koji ne pripadaju dominantnim etničkim matricama pokazuje koliko smo zaista spremni za demokratiju. U zemlji opsjednutoj kolektivnim identitetima, “ostali” su postali politički višak. Ne zato što ih nema, nego zato što kvare matematičku jednostavnost etnonacionalnih podjela. Ali, paradoksalno, upravo u toj kategoriji vidim najveći emancipatorski potencijal. Ne zato što su moralno superiorni, nego zato što samim svojim postojanjem podsjećaju na to da čovjek može biti više od etničke oznake.
Evropa nije nastala na ideji krvi i tla. Nastala je na ideji građanina. Na ideji da su prava pojedinca važnija od porijekla. Zato vjerujem da budućnost Bosne i Hercegovine neće zavisiti od toga koliko ćemo uspješno zaštititi etničke identitete. Oni nisu ugroženi. Budućnost će zavisiti od toga hoćemo li konačno zaštititi građanina. Dok se to ne desi, svi ćemo ostati taoci vlastitih plemena.
Potpisao si Deklaraciju o zajedničkom jeziku, što je u našim plemenskim okvirima skoro pa čin veleizdaje. Živimo u nadrealnom komadu gdje se savršeno razumijemo dok psujemo, ali čim sjednemo u institucije, odjednom nam trebaju prevodioci za “različite” jezike. Nije li taj naš lingvistički aparthejd zapravo vrhunac balkanskog cinizma: da se mrzimo na jeziku koji je toliko isti da se ni potući ne možemo bez zajedničkog rječnika? Može li umjetnost uopšte vratiti jeziku funkciju spajanja, ili je on ovdje postao samo još jedan marker na granici, alat za dresuru mase koja je povjerovala da su nijanse u akcentu zapravo civilizacijske provalije?
Potpisivanje Deklaracije o zajedničkom jeziku za mene nije bio politički, nego elementarno racionalan čin. Teško je ozbiljno razgovarati o jeziku ako svakodnevno dokazujemo njegovu zajedničku razumljivost. Ljudi se zaljubljuju, svađaju, pišu poeziju, snimaju filmove i vode ratove na jeziku za koji nam istovremeno tvrde da je nepremostivo različit. To je jedna od najvećih ironija postjugoslavenskog prostora. Savršeno se razumijemo dok jedni druge vrijeđamo, ali navodno se ne razumijemo kada treba graditi institucije, saradnju ili zajedničke kulturne prostore.
Jezik je postao politička granica zato što su fizičke granice postale nedovoljne. Nacionalizmi ne mogu opstati bez stalnog proizvođenja razlika. Ako razlike nisu dovoljno velike, onda ih treba izmisliti. Ako ne postoje u stvarnosti, proizveš ih u administraciji, udžbenicima ili medijima. To je zapravo jedna vrsta kulturnog inženjeringa. Ljude se godinama uvjerava da su nijanse civilizacijske provalije. Da je akcenat pitanje identitetske sudbine. Da jedna riječ vrijedi više od zajedničkog iskustva, zajedničke istorije ili zajedničke kulture.
Jedan most ili hiljadu zastava?
Meni je, međutim, uvijek bilo važnije ono što jezik omogućava nego ono što razdvaja. Jezik je nastao da premosti udaljenosti među ljudima, a ne da ih povećava. Umjetnost to najbolje pokazuje. Dobra predstava, roman ili film bez problema prelaze sve te umjetno podignute granice. Publika prepoznaje emociju mnogo prije nego što prepozna naciju. Zato vjerujem da umjetnost i dalje ima snagu da vrati jeziku njegovu izvornu funkciju — da bude prostor susreta. Ali za to je potrebna hrabrost. Jer svaki most na Balkanu prije ili kasnije postane meta onih koji žive od zidova. A ja i dalje mislim da je veća civilizacijska vrijednost sagraditi jedan most nego podići hiljadu zastava.
Ako je naše društvo pozornica na kojoj se uloge i dalje dijele isključivo po etničkom ključu, a od nas se traži da doživotno igramo te uske, zadate identitete — da li je najveći čin slobode danas jednostavno odbiti dodijeljenu rolu? Možemo li uopšte biti slobodni unutar takvog ansambla, ili je jedini preostali prostor dostojanstva onaj koji plaćamo najskuplje — pristankom na egzil iz sistema koji ne poznaje čovjeka, već samo pripadnika?
Mislim da je najveći čin slobode danas upravo odbijanje dodijeljene uloge. Cijeli naš politički i društveni sistem počiva na tome da te uvjeri kako si prije svega pripadnik, a tek onda čovjek. Da si prvo Srbin, Hrvat ili Bošnjak, pa tek onda građanin, radnik, umjetnik, zaljubljenik, roditelj ili pobunjenik. To je dramaturgija nacionalizma: čovjeka svesti na jednu jedinu odrednicu i onda ga držati zarobljenog u toj ulozi do kraja života.
Problem je što se od nas ne traži samo da prihvatimo identitet, nego da ga neprestano dokazujemo. Kao da živimo u beskrajnoj audiciji za vlastitu naciju. Svaka sumnja, svako odstupanje, svaka kritika dočekuje se kao izdaja. Zato odbijanje te role nije samo politički nego duboko egzistencijalni čin. To je odluka da ne pristaneš da ti drugi napišu biografiju prije nego što si imao priliku da je sam proživiš.
Naravno, takva sloboda ima cijenu. Društva poput našeg ne praštaju lako onima koji izlaze iz stroja. Oni koji odbiju etničke torove često ostanu bez zaštite kolektiva, bez privilegija pripadanja, ponekad i bez elementarnog osjećaja sigurnosti. Ali upravo tu nastaje paradoks: čovjek može biti usamljen, a slobodan, ili okružen svojima, a potpuno zarobljen. Zato ne vjerujem da je egzil nužno geografska kategorija. Najdublji egzil je unutrašnji. To je trenutak kada prestaneš pripadati laži koja te okružuje. Nekad ostaneš u istoj ulici, u istom gradu, među istim ljudima, ali više ne govoriš njihovim jezikom mržnje. Tada postaješ stranac u vlastitom plemenu. Možda je upravo to danas posljednji prostor dostojanstva: odbiti da budeš statist u predstavi čiji je tekst napisan prije tvog rođenja.
Odbiti da budeš statista u tuđoj predstavi jedno je lice slobode. Drugo je pitanje šta radiš kada ta predstava postane službeni repertoar društva. Kada se normalizuje ono što je nekada bilo nezamislivo — kada se simboli države osporavaju, a istorijski zločini relativiziraju — koja je uloga intelektualca koji odbija da šuti: da brutalno razotkrije scenu i pokaže nam njenu moralnu gangrenu, ili umjetnik mora napisati potpuno drugačiju predstavu, onu koja će imati snagu da okupi jaču publiku od ove koju trenutno regrutuje mržnja?
Kada društvo počne normalizirati ono što je nekada bilo nezamislivo, tada više ne govorimo o političkoj krizi nego o moralnoj patologiji. Nije normalno da se osporavaju simboli države. Nije normalno da se relativiziraju presuđeni zločini. Nije normalno da laž postane ravnopravna činjenici. Ali upravo tako počinje propadanje jednog društva: ne velikim eksplozijama, nego postepenim pomjeranjem granica prihvatljivog. U takvim okolnostima intelektualac nema luksuz neutralnosti. Neutralnost između istine i laži uvijek završi na strani laži. Zato je prvi zadatak intelektualca da brutalno ogoli stvarnost, da pokaže mehanizme manipulacije, da raskrinka političke i medijske inženjere koji od mržnje prave industriju. Neke istorijske situacije jednostavno zahtijevaju glas koji neće biti pristojan prema zlu.
Ali to nije dovoljno. Nije dovoljno samo razobličavati. Ako stalno opisujemo mrak, a ne palimo nijedno svjetlo, postajemo hroničari propasti. Zato vjerujem da umjetnost ima još teži zadatak od politike. Politika upravlja postojećim svijetom, a umjetnost mora zamisliti novi.
Može li se uopšte graditi novi narativ na ruševinama koje se još aktivno urušavaju?
Mislim da može, ali samo ako imamo hrabrosti da govorimo jezikom budućnosti dok nas svi tjeraju da govorimo jezikom prošlosti. Svaka velika umjetnost nastajala je usred katastrofa. Nije čekala da rat završi, da se mržnja povuče ili da se društvo opameti. Upravo suprotno. Nastajala je kao otpor.
Danas je najveći problem što nacionalisti nude pripadanje, a građanska kultura često nudi samo argumente. Ljudi ne žive od argumenata. Ljudi žive od priča. Zato nam treba nova priča o zajedničkom životu koja će biti snažnija, emotivnija i uvjerljivija od narativa straha. Ako to ne uspijemo, publika će i dalje kupovati karte za predstavu mržnje, ma koliko loše bila režirana.
Ako je nacionalizam flert s rasizmom, gdje je ontološka granica između ljubavi prema svom narodu i mržnje prema drugom? I može li se ta granica uopšte povući bez građanske kulture koja je danas na izdisaju?
Nacionalizam je opasan upravo zato što se rijetko predstavlja kao mržnja. On gotovo uvijek dolazi maskiran kao ljubav. Govori o tradiciji, korijenima, identitetu, precima, zastavama i himnama. Problem nastaje onog trenutka kada ljubav prema svom postane politički projekat koji zahtijeva hijerarhiju među ljudima. Za mene je granica vrlo jasna. Voljeti svoj narod znači željeti mu dobro. Nacionalizam počinje onda kada dobro svog naroda počneš graditi na poniženju ili isključivanju drugog. Tu prestaje ljubav, a počinje dominacija. Zato uvijek zazirem od kolektivnih emocija koje ne poznaju samokritiku. Narod koji nije sposoban suočiti se s vlastitim zločinima ne voli sebe — on obožava vlastitu sliku u ogledalu. A obožavanje vlastite slike nije patriotizam. To je narcizam pretvoren u ideologiju.
Nacionalizam je, zapravo, stalni flert s rasizmom jer počiva na istoj logici: uvjerenju da postoje ljudi koji su vredniji samim činom pripadanja određenoj grupi. Razlika je često samo u rječniku. Jedni govore o rasi, drugi o naciji, treći o krvi, četvrti o tradiciji. Ali mehanizam ostaje isti — proizvodnja superiornosti.
Može li se ta granica očuvati bez građanske kulture? Teško. Građanska kultura nije ukras demokratije, nego njen odbrambeni mehanizam. Ona nas uči da je čovjek nosilac prava prije nego što je pripadnik bilo kojeg kolektiva. Kada ta kultura nestane, ostaju plemena. A plemena uvijek prije ili kasnije počnu crtati granice između “nas” i “njih”. Zato danas možda nije najvažnije pitanje kako voljeti svoj narod. Važnije je pitanje kako ostati čovjek kada ti neprestano govore da budeš samo pripadnik.
Kada više nije dovoljno znati kome pripadaš, nego moraš odgovoriti kakav si čovjek prema drugome, razgovor se prirodno vraća etici. Pierre Bezuhov je utopista koji kroz vlastite zablude dolazi do jednostavne istine: smisao se ne nalazi u velikim idejama nego u etičkom djelovanju prema drugima. Može li teatar danas, u vremenu brzog zaborava i moralnog umora, još biti prostor u kojem čovjek, poput Pierrea Bezuhova, shvati da je odgovornost prema drugima jedini način da sačuva vlastiti smisao?
Pierre Bezuhov me oduvijek fascinirao upravo zato što je suprotnost modernom heroju. On nije pobjednik. Nije genije. Nije vođa masa. On luta, griješi, zaljubljuje se u pogrešne ideje, vjeruje pogrešnim ljudima i neprestano se sudara s vlastitim iluzijama. A, ipak, na kraju dolazi do jedne od najvažnijih ljudskih istina: smisao nije u velikim teorijama nego u načinu na koji se odnosimo prema drugom čovjeku. U tom smislu teatar danas ima možda važniju funkciju nego ikada. Živimo u vremenu u kojem je pažnja postala roba, a empatija luksuz. Društvene mreže proizvode beskrajnu bujicu informacija, ali vrlo malo razumijevanja. Sve znamo, a sve manje osjećamo.
Teatar je jedno od posljednjih mjesta gdje ljudi još uvijek zajedno dišu u istom prostoru. To nije mala stvar. U vremenu radikalne atomizacije, sama činjenica da nekoliko stotina nepoznatih ljudi sjedi u mraku i dijeli isto iskustvo već je politički čin. Ali ne vjerujem u teatar kao propovjedaonicu. Teatar ne smije dijeliti moralne lekcije. Njegova snaga je u tome što nas dovodi u situaciju da osjetimo život drugoga. Da na dva sata budemo neko drugi. Da izađemo iz vlastite biografije i zakoračimo u tuđu.
Ako Pierre Bezuhov nešto uči, onda je to da čovjek ne postaje bolji zato što je pročitao pravu knjigu ili usvojio ispravnu ideologiju. Postaje bolji kada prepozna odgovornost prema drugome. Kada shvati da njegova sloboda nema smisla ako ne uključuje i slobodu drugih. Zato vjerujem da teatar još uvijek može biti mjesto spasa. Ne zato što će promijeniti svijet preko noći, nego zato što može promijeniti čovjeka koji sjedi u gledalištu. A sve velike društvene promjene počinjale su upravo tamo — u trenutku kada neko prestane gledati drugog kao pripadnika, birača, stranca ili neprijatelja i počne ga gledati kao čovjeka. U vremenu opšteg moralnog umora, to više nije mala ambicija. To je možda najradikalnija ambicija koju umjetnost danas može imati.
Kraj predstave, početak odgovornosti
Na kraju Mustafić, čini se, ostaje tamo gdje je bio od početka: u pokretu između scene i javnog prostora. Iza njega ostaju rečenice koje se opiru urednom smještanju u kulturnu rubriku. Možda zaista živimo u loše režiranom komadu. Možda su statisti privremeno preuzeli scenu. Možda se publika predugo pravila da nije dio predstave. Ali nakon ovog suočavanja ostaje jasna, oštra spoznaja: najgori teatar nije onaj koji nas uznemiri, nego onaj iz kojeg izađemo isti — spremni na to da već na prvoj ulici ponovo odigramo ulogu koju su nam drugi napisali.
