Jovo Lukić je u 21. minuti utakmice protiv Kanade pogodio za Bosnu i Hercegovinu.
Na papiru, to je samo fudbalska informacija.
Strijelac gola.
Minuta.
Rezultat.
Prekid.
Skok.
Lopta u mreži.
Ali u Bosni i Hercegovini fudbal rijetko ostane samo fudbal.
Posebno kada gol za reprezentaciju Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu postigne Jovo Lukić.
Srbin.
Napadač koji je fudbalski rastao kroz naš prostor, igrao za Borac, otišao u Rumuniju, izborio se za poziv, čekao šansu i onda u jednoj od najvećih utakmica svoje karijere uradio ono što napadači moraju uraditi:
bio je tamo gdje treba.
I pogodio.
Ali ta lopta u mreži Kanade imala je i dodatnu težinu.
Ne zato što treba od svakog igrača praviti političku deklaraciju.
Ne zato što reprezentaciju treba pretvarati u nacionalni seminar.
Nego zato što je u zemlji u kojoj se identitet često koristi kao granica, Jovo Lukić sinoć bio vrlo jednostavna, vrlo ljudska i vrlo sportska poruka:
može se.
Čovjek koji je rekao: “Velika je čast igrati za svoju državu”
Lukić nije morao mnogo objašnjavati.
Nekad je jedna rečenica dovoljna da pokažeš gdje stojiš.
Nakon debija za Bosnu i Hercegovinu protiv Sjeverne Makedonije, rekao je:
“Velika je čast i zadovoljstvo igrati za svoju državu. Nema boljeg osjećaja.”
Ta rečenica je važna.
Ne zato što je spektakularna.
Nego zato što je normalna.
A kod nas je normalnost često najrjeđa stvar.
Jovo Lukić nije držao govor o pomirenju.
Nije pravio veliku predstavu.
Nije pokušavao objasniti Bosnu samoj sebi.
Samo je rekao da mu je čast igrati za svoju državu.
I onda, nekoliko dana kasnije, za tu državu zabio gol na Mundijalu.
U zemlji u kojoj se previše ljudi takmiči ko će kome osporiti pripadnost, to je skoro pa revolucionarno mirna stvar.
Rođen u Šapcu, vezan za Modriču, oblikovan u bh. fudbalu
Lukićeva biografija nije jednostavna u onom birokratskom smislu u kojem ljudi vole uredne ladice.
Sam je u intervjuima objašnjavao da nije rođen u Doboju, kako se negdje pogrešno navodilo, nego u Šapcu.
Govorio je i da je iz Modriče.
Fudbalski put ga je vodio kroz Bosnu i Hercegovinu, posebno kroz Borac iz Banje Luke, a kasnije i kroz Rumuniju, gdje je odličnim igrama u dresu Universitatee Cluj skrenuo pažnju na sebe.
Drugim riječima, nije došao iz marketinške laboratorije Nogometnog saveza BiH kao pažljivo upakovana priča.
Došao je iz karijere koja je imala zaobilaznice.
Iz rada.
Iz golova.
Iz čekanja.
Iz toga da se prvo moraš dokazati tamo gdje te niko ne gura naslovnicom.
I možda je baš zato njegov gol protiv Kanade tako lijep.
Nije ga dao igrač oko kojeg se mjesecima gradila velika zvjezdana kampanja.
Dao ga je čovjek koji je došao skoro tiho, a onda se upisao u najglasniji trenutak.
“Ako i ne budem igrao, velika je stvar”
Prije nego što je postao strijelac na Mundijalu, Lukić je o pozivu u reprezentaciju govorio skromno.
“Čast mi je biti pozvan u reprezentaciju. Ako i ne budem igrao, to je meni velika stvar.”
To je rečenica igrača koji zna da mu ništa nije garantovano.
To nije ton zvijezde koja misli da joj reprezentacija nešto duguje.
To je ton čovjeka koji razumije da je dres nacionalnog tima privilegija.
A onda se desilo ono što fudbal ponekad režira bolje od najboljeg scenariste.
Čovjek koji je govorio da mu je velika stvar i samo biti tu, dobio je trenutak.
I iskoristio ga.
Protiv Kanade, na Mundijalu, pred domaćinom, pred punim stadionom, pred svijetom.
Gol koji je čekao, kako je ranije rekao, došao je brzo.
I to ne u bilo kakvoj utakmici.
Nego u utakmici koja je otvorila bosansku mundijalsku priču.
Srbin u dresu BiH: zašto je to važno reći, ali ne zloupotrijebiti
Da, važno je reći da je Jovo Lukić Srbin koji igra za Bosnu i Hercegovinu.
Ne treba bježati od toga.
Ne treba se praviti da identiteti u ovoj zemlji ne postoje.
Ne treba glumiti neku sterilnu građansku laboratoriju u kojoj ljudi nemaju ime, prezime, porijeklo, jezik, tradiciju i osjećaj pripadnosti.
Ali isto tako, ne treba njegov gol pretvarati u političku brošuru.
Jovo Lukić nije pogodio zato što je Srbin.
Pogodio je zato što je napadač.
Zato što je bio na pravom mjestu.
Zato što je imao osjećaj za prostor.
Zato što se izborio za poziv.
Zato što je fudbal, na kraju, ipak dovoljno jednostavan da pita samo jedno: možeš li zabiti?
Ali činjenica da je upravo on, sa svim svojim identitetskim slojevima, dao gol za BiH na Mundijalu — jeste lijepa.
I jeste važna.
Jer Bosna i Hercegovina je najnormalnija kada ne objašnjava sebe previše.
Kada jednostavno izađe na teren, obuče isti dres i igra.
Reprezentacija kao rijetko mjesto gdje BiH može izgledati cijelo
Politička Bosna i Hercegovina često izgleda kao beskrajni sastanak bez zaključka.
Tri priče.
Tri straha.
Tri televizijska dnevnika.
Tri interpretacije iste rečenice.
Hiljadu načina da se kaže zašto nešto ne može.
A onda dođe reprezentacija.
Naravno, ni ona nije čarobni lijek.
Ni ona nije izvan naših problema.
Ni ona ne briše podjele, ne popravlja institucije, ne rješava ekonomiju, ne vraća ljude iz dijaspore i ne pravi normalnu državu umjesto politike.
Ali ponekad, na 90 minuta, pokaže kako bi normalnost mogla izgledati.
Srbin zabije za BiH.
Bošnjak mu skoči u zagrljaj.
Hrvat aplaudira ako voli ovu reprezentaciju.
Dijete u Torontu pita ko je dao gol.
Otac kaže: Jovo.
I to je dovoljno.
Nema potrebe za konferencijom.
Nema potrebe za komisijom.
Nema potrebe za analizom nacionalnog balansa.
Gol je gol.
A ponekad je baš zato više od gola.
Lukić kao poruka onima koji misle da je BiH nemoguća
U ovoj zemlji ima previše ljudi koji svakodnevno žive od tvrdnje da je BiH nemoguća.
Nemoguća država.
Nemoguć identitet.
Nemoguć zajednički prostor.
Nemoguća reprezentacija.
Nemoguća normalnost.
A onda dođe jedan Jovo Lukić i vrlo nepretenciozno uradi nešto što ruši čitavu tu industriju nemogućeg.
Ne govorom.
Ne parolom.
Ne političkom porukom.
Nego golom.
I to je ljepota sporta.
On ponekad kaže ono što društvo ne zna izgovoriti bez svađe.
Naravno, neće jedan gol promijeniti zemlju.
Neće jedan napadač izliječiti sve naše bolesti.
Neće jedan trenutak ukinuti godine otrova u javnom prostoru.
Ali može otvoriti pukotinu u cinizmu.
Može pokazati da nije sve unaprijed osuđeno.
Može podsjetiti da se pripadnost ne mora stalno mjeriti tuđim dozvolama.
Fudbalski gledano: dobili smo napadača koji zna čekati trenutak
Da ne odemo potpuno u simboliku, treba reći i ono najvažnije fudbalski.
Lukić je protiv Kanade uradio ono zbog čega napadači postoje.
Nije morao imati deset velikih poteza.
Nije morao dominirati svakim duelom.
Nije morao cijelu utakmicu izgledati kao centralna figura.
Napadač često živi od jednog trenutka.
Od jedne lopte.
Od jednog prekida.
Od jednog ulaska ispred čuvara.
Od jednog dodira koji promijeni utakmicu.
Lukić je taj trenutak prepoznao.
I to je za BiH važno.
Jer reprezentacija koja na Mundijalu ne može uvijek kontrolisati igru mora imati igrače koji znaju kazniti mali prostor.
Nećemo uvijek imati posjed.
Nećemo uvijek imati dominaciju.
Nećemo uvijek igrati lijepo.
Ali ako imamo prekid, skok, reakciju i napadača koji zna gdje treba stajati, imamo oružje.
Protiv Kanade se to vidjelo.
Od “jedva čekam prvi gol” do prvog mundijalskog kadra
Nekoliko dana prije nego što će postati strijelac za BiH na Mundijalu, Lukić je govorio da jedva čeka prvi pogodak za reprezentaciju.
“Nadam se da će prvi gol doći što prije. Iskreno, ni ja ga ne mogu dočekati.”
Došao je.
I to na način koji se pamti.
Ne u prijateljskoj utakmici bez pritiska.
Ne u završnici meča koji je već riješen.
Ne kao statistički dodatak.
Nego kao gol kojim je Bosna i Hercegovina povela protiv domaćina Svjetskog prvenstva.
To je velika stvar za svakog igrača.
Za Lukića, možda i prekretnica karijere.
Jer poslije takvog gola više nisi samo “novo ime na spisku”.
Više nisi samo napadač iz rumunske lige koji je dobio priliku.
Postaješ čovjek koji je zabio na Mundijalu.
A to je rečenica koja se nosi cijeli život.
Zaključak: Jovo Lukić nije lekcija iz politike, nego iz normalnosti
Najlakše bi bilo od Jove Lukića napraviti simbol teži nego što jedan fudbaler treba nositi.
To ne bi bilo fer.
On nije dužan popravljati Bosnu i Hercegovinu.
Nije dužan dokazivati multietničnost.
Nije dužan biti poster za ideju koju politika svakodnevno troši, a rijetko živi.
On je napadač.
Njegov posao je da zabija golove.
Ali ponekad fudbal sam napravi simbol, bez da ga iko traži.
I zato je njegov gol protiv Kanade važan.
Jer je bio fudbalski konkretan i ljudski lijep.
Srbin koji igra za Bosnu i Hercegovinu.
Čovjek koji kaže da je igrati za BiH “nema boljeg osjećaja”.
Napadač koji je govorio da mu je čast i samo biti na spisku.
Igrač koji je čekao prvi gol.
I onda ga dao na Mundijalu.
Protiv domaćina.
Pred svijetom.
Možda to neće promijeniti ništa veliko.
Ali je promijenilo jednu utakmicu.
I možda, barem na trenutak, jednu sliku Bosne.
Jer normalna BiH možda ne izgleda kao velika parola.
Možda izgleda ovako:
korner, skok, lopta u mreži, Jovo Lukić raširenih ruku, i država koja na nekoliko sekundi zaboravi sve svoje nemoguće rasprave.
To nije malo.
To je gol.
A u Bosni, ponekad, gol kaže više od hiljadu političkih govora.
