Rat prvo uzme čovjeka.
Onda često uzme istinu o tome gdje je završio.
A sada, u jednoj od najjezivijih novih upotreba umjetne inteligencije, porodicama se nudi zamjena: kratki videosnimak u kojem se on vraća.
Ne stvarno.
Naravno da ne stvarno.
Nego dovoljno stvarno da zaboli.
BBC Russian piše da su AI-generisane fotografije i videosnimci ruskih vojnika postali popularni na društvenim mrežama od sredine 2025. godine, najčešće među porodicama vojnika koji ratuju u Ukrajini.
U jednom takvom snimku, objavljenom na Instagramu popularne blogerice Katye Jin, izmišljeni bilbord proglašava kraj “specijalne vojne operacije”, službenog kremaljskog izraza za rat u Ukrajini.
“Naši heroji se vraćaju kući.”
Ispod toga, žena s dječijim kolicima ugleda muškarca u vojnoj uniformi i baca mu se oko vrata.
Suze.
Zagrljaj.
Povratak.
Porodični happy end koji u stvarnosti ne postoji.
Jer njen muž, kao i desetine hiljada ruskih vojnika, nestao je na frontu.
Njegova sudbina ostaje nepoznata.
AI je, dakle, uradio ono što rat nije.
Vratio ga je kući.
Na petnaest sekundi.
Digitalni oproštaj za one koji nisu imali pravi
Najstrašniji dio ove priče nije tehnologija.
Najstrašniji dio je potreba.
Porodice koje naručuju ovakve snimke često nisu dobile ono što bi svaka porodica morala dobiti nakon smrti: tijelo, istinu, oproštaj, grob, jasnu rečenicu.
Umjesto toga dobiju tišinu.
Nestao.
Vodi se kao nepoznat.
Čeka se potvrda.
Nema informacija.
U takvom prostoru, između nade i smrti, AI ulazi kao lažni svećenik nove ere.
Uzme fotografiju.
Uzme uniformu.
Uzme lice.
Uzme porodičnu priču.
I napravi scenu koja se nikada nije dogodila, ali izgleda kao nešto što je porodica očajnički trebala.
Još jedan zagrljaj.
Još jedan pogled.
Još jedno “vratio se”.
Još jedno “zbogom”.
To nije samo deepfake.
To je digitalna sahrana bez tijela.
Ratna propaganda u obliku porodične melodrame
Ovi snimci se mogu gledati kao privatna tuga.
I dio njih to zaista jeste.
Majka, žena, dijete ili roditelj pokušavaju preživjeti gubitak koji im je veći od svih političkih parola.
Ali problem je što privatna tuga u ratnom režimu nikada ne ostaje potpuno privatna.
Kada se vojnik vraća kao “heroj”, kada bilbordi slave kraj “specijalne vojne operacije”, kada uniforma postaje dio sentimentalne estetike, a rat se pretvara u muzički spot porodičnog povratka, AI više ne služi samo žalosti.
Služi i mitologiji.
On omekšava rat.
Uljepšava ga.
Čisti ga od blata, straha, raspadnutih porodica, nepoznatih sudbina i državne hladnoće.
U stvarnosti, rat proizvodi odsustvo.
AI proizvodi scenu.
U stvarnosti, porodica možda nikada neće saznati šta se desilo.
AI joj daje kadar.
U stvarnosti, povratka nema.
AI ga animira.
To je opasna razlika.
Kada algoritam postane industrija žalosti
BBC Russian navodi da neki članovi porodica plaćaju i više od 100 dolara za proizvodnju ovakvih videosnimaka. U priči se spominju kreatori koji su prepoznali potražnju za vojnim, memorijalnim i “posljednjim susretima” kao tržište. :contentReference[oaicite:1]{index=1}
To je trenutak u kojem jeziva priča postaje još jezivija.
Jer tuga više nije samo emocija.
Postaje usluga.
Pakovanje.
Proizvod.
Video po narudžbi.
Dodaj uniformu.
Dodaj zagrljaj.
Dodaj suze.
Dodaj anđeoska krila.
Dodaj nebo.
Dodaj poruku koju mrtvi nikada nije izgovorio.
Isporuči porodici za nekoliko dana.
U ekonomiji rata, čak i gubitak dobija cjenovnik.
A generativna umjetna inteligencija postaje nova radionica za proizvodnju utjehe.
Ne nužno zlonamjerno.
Ne uvijek cinično.
Ali dovoljno moćno da zamagli granicu između sjećanja i izmišljanja.
Ljudi ne traže laž zato što su glupi, nego zato što ih stvarnost slomi
Ovdje je važno ne biti surov prema porodicama.
Lako je sa strane reći: “To je bolesno.”
Lako je ismijavati digitalne zagrljaje.
Lako je moralizirati iz sigurnosti.
Ali čovjek koji nije dobio oproštaj često traži bilo kakav oblik kraja.
Čak i lažni.
Posebno lažni, ako je stvarnost nepodnošljiva.
To ne znači da je praksa bezopasna.
Naprotiv.
Ali znači da problem nije u “glupim ljudima koji vjeruju AI-u”.
Problem je u ratu koji proizvodi rupe u stvarnosti.
U državama koje ne daju odgovore.
U porodicama koje žive između dva užasa: da se nadaju živom čovjeku koji se možda nikada neće vratiti, ili da prihvate smrt koju niko nije potvrdio.
AI tada ne dolazi kao igračka.
Dolazi kao sedativ.
Kao digitalni morfij za društvo koje ne zna šta će sa svojim mrtvima i nestalima.
Najopasnija slika je ona koja izgleda kao uspomena
Fotografija je nekada bila dokaz da se nešto dogodilo.
Video je bio još jači dokaz.
Danas više nije tako jednostavno.
AI može napraviti “uspomenu” na događaj koji se nikada nije desio.
Može proizvesti porodični trenutak bez porodice.
Može vratiti mrtvog čovjeka u kadar.
Može napraviti zagrljaj koji niko nije osjetio.
I upravo je zato ova tehnologija toliko opasna u kontekstu rata.
Ne zato što će svaki korisnik povjerovati da je snimak stvaran.
Mnogi znaju da nije.
Nego zato što emocija ne čeka provjeru činjenica.
Ona reaguje na lice.
Na uniformu.
Na muziku.
Na suze.
Na ono što izgleda kao povratak.
A kada slika pogodi emociju, istina često dođe prekasno.
Rat budućnosti neće proizvoditi samo ruševine, nego i snove
Ovo je jedna od najtežih lekcija nove AI ere.
Rat više neće biti samo borba za teritoriju, rovove, gradove i granice.
Biće i borba za slike.
Za sjećanja.
Za način na koji porodice tumače gubitak.
Za to da li mrtvi odlaze kao žrtve politike ili se vraćaju kao digitalno nasmijani heroji.
Generativna umjetna inteligencija može pomoći ljudima da sačuvaju uspomene.
Može napraviti porodične arhive.
Može restaurirati stare fotografije.
Može, u nekim slučajevima, ljudima dati prostor da izraze bol.
Ali kada uđe u rat, ona postaje mnogo više od kreativnog alata.
Postaje mašina za oblikovanje žalosti.
A ko oblikuje žalost, oblikuje i sjećanje.
Ko oblikuje sjećanje, oblikuje politiku.
Rusija kao laboratorija digitalnog tugovanja
Ruski slučaj je posebno mračan zato što se događa u društvu gdje se rat službeno i dalje pakuje u eufemizam “specijalna vojna operacija”.
Već sama ta fraza pokazuje šta jezik radi stvarnosti.
Ne kaže se rat.
Kaže se operacija.
Ne kaže se invazija.
Kaže se zadatak.
Ne kaže se smrt.
Kaže se herojstvo.
AI se savršeno uklapa u takav jezik.
Jer i on može napraviti sliku koja djeluje mekše od stvarnosti.
Umjesto odsustva — povratak.
Umjesto haosa — orkestralna muzika.
Umjesto pitanja — zagrljaj.
Umjesto tijela — avatar.
To je gotovo savršena tehnologija za sistem koji ne voli neprijatne slike.
Digitalna utjeha ili nova vrsta okrutnosti?
Branioci ovakvih AI videa reći će da ljudima pomažu.
Da porodice same traže takve snimke.
Da im daju osjećaj oproštaja.
Da nije mnogo drugačije od gledanja starih fotografija ili snimaka.
Ali razlika postoji.
Stara fotografija čuva ono što se dogodilo.
AI video proizvodi ono što se nije dogodilo.
To ne mora uvijek biti zlo.
Ali nikada nije neutralno.
Posebno kada se radi o smrti, ratu i ljudima koji su emocionalno najranjiviji.
Jer pitanje nije samo da li porodici bude lakše nakon što pogleda snimak.
Pitanje je šta se dugoročno desi kada se oproštaj zamijeni simulacijom.
Da li tuga dobije oblik?
Ili bude zarobljena u petlji lažnog povratka?
Ne znamo još.
Ali znamo dovoljno da budemo zabrinuti.
Zaključak: najtužniji deepfake nije onaj koji vara oči, nego onaj koji vara srce
AI snimci ruskih vojnika koji se vraćaju kući nisu samo tehnološki fenomen.
Oni su ogledalo vremena u kojem živimo.
Rat proizvodi smrt i nestanak.
Država proizvodi fraze.
Društvene mreže proizvode publiku.
AI proizvodi povratak.
A porodice, negdje između svega toga, pokušavaju preživjeti gubitak koji ne staje u službenu rečenicu.
Zato je ova priča toliko teška.
Jer ne govori samo o Rusiji.
Ne govori samo o Ukrajini.
Ne govori samo o tehnologiji.
Govori o budućnosti u kojoj će se i smrt moći montirati.
U kojoj će žalost imati filter.
U kojoj će neko, za novac, napraviti snimak zagrljaja koji se nikada nije dogodio.
I možda će porodici biti lakše.
Možda na trenutak zaista hoće.
Ali društvu bi moralo biti teže.
Jer kada rat dođe do tačke da mrtve i nestale vraća algoritam, onda više ne govorimo samo o propagandi.
Govorimo o svijetu u kojem je i posljednji oproštaj postao generisana scena.
A to je možda najhladnija definicija naše epohe.
