U zemlji u kojoj nam politika već tri decenije objašnjava da je zajednički život nemoguć, jedan gol Jove Lukića uradio je više od stotinu konferencija, intervjua i nacionalnih monologa.
Dok Milorad Dodik po Americi priča da je Bosna i Hercegovina nemoguća država, jedan pravoslavni Bosanac u dresu te iste države izlazi na najveću fudbalsku scenu svijeta, daje gol na Mundijalu i prima ljubav cijele zemlje.
I niko normalan ga ne pita “čiji si”.
Pitaju ga samo: “Majstore, može li još jedan?”
To je ono što politika nikada neće razumjeti. Bosna i Hercegovina nije nemoguća zato što u njoj ne mogu živjeti različiti ljudi. Nemoguća je samo za one kojima različiti ljudi smetaju kada ne pristaju biti dokaz njihove mržnje.
Jovo Lukić je, na najljepši mogući način, pokazao nešto jednostavno: ova zemlja itekako zna voljeti svog čovjeka kada on obuče njen dres, ostavi srce na terenu i kaže da mu je čast igrati za svoju državu.
Zato njegov gol vrijedi više od rezultata.
To je bio gol protiv Kanade, ali i mali gol protiv svih koji godinama tvrde da Bosna nema smisla.
