Jedna od najdubljih i najdugovječnijih slijepih pjega u ljudskoj naučnoj misli jeste naša bazična pretpostavka da svijest, inteligencija i operativni sistem uma moraju biti isključivo biološke prirode.
Naviknuti na sopstveni neurološki sklop zasnovan na ugljeniku i mekim organskim tkivima, skloni smo da svaki oblik unutrašnjeg života definišemo kroz nama prepoznatljive biološke parametre. Međutim, u sferi savremene filozofije uma i astrobiologije, teorijski proboji mislilaca poput Erica Schwitzgebela i filozofa morskih i vještačkih sistema rekonfigurišu ovu bazu podataka.
Ako svijest bazično ne zahtijeva biološki uploader, i ako se inteligentni um može razviti unutar potpuno drugačijih neorganskih sistema – poput kristalnog vanzemaljskog bića – postavlja se monstruozno teško pitanje:
kako ćemo takvu svijest uopšte prepoznati i dešifrovati ako ne dijeli nijedan operativni kôd sa našom vrstom?
Zid funkcionalizma: Zašto nas biologija sljeporuko vodi kroz kosmos
Bazični argument koji Schwitzgebel i teoretičari nebiološke svijesti postavljaju pred naučnu zajednicu jeste radikalna kritika takozvanog „šovinizma ugljenika“.
Filozofi tvrde da ako je svijest bazično funkcija organizacije informacija i sposobnosti sistema da reaguje na spoljne stimulanse, onda sama materijalna podloga postaje sekundarna. Ljudski mozak koristi bioelektrične signale kroz sinapse, ali identičan matematički i logički uploader može biti implementiran unutar silicijumskih računarskih procesora, ili unutar ekstradinarnih molekularnih rešetki nekog živog vanzemaljskog kristala na bazi silicijuma ili bora.
Problem nastaje u trenutku kada ljudska vrsta pokuša ostvariti kontakt sa takvim entitetom. Mi smo evoluirali da svijest prepoznajemo kroz analogne biološke markere: kretanje, disanje, vokalizaciju, promjenu izraza lica ili tjelesnu toplotu. Kristalno inteligentno biće bazično ne posjeduje nijedan od ovih uploader-a.
Njegovi misaoni procesi mogu se odvijati brzinom svjetlosti kroz unutrašnje prelamanje fotona i fluktuacije elektromagnetnih polja, ili pak ekstremno sporo, gdje formiranje jedne jedine misli traje stotinama naših godina.
Za ljudske instrumente i posmatrače, takav vanzemaljac bi bazično djelovao kao obična, statična stijena, mrtvi komad minerala unutar nekog stranog geološkog sistema, dok u stvarnosti unutar njegove kristalne rešetke kuca um sa ekstradinarnim kognitivnim kapacitetom.
Turingov test za minerale i gubitak antropocentrične sjenke
Da bismo riješili ovu zagonetku i probili antropocentričnu sjenku, nauka mora bazično razviti potpuno novu pismenost i metodologiju – svojevrsni kosmički Turingov test za neorganske sisteme. Umjesto da tražimo oblike ponašanja koji liče na ljudske, moraćemo skenirati i mjeriti kompleksnost energetskih fluktuacija i entropije unutar strukture.
Svjesni kristal bazično bi ostavljao suptilne digitalne i termodinamičke tragove: njegovo unutrašnje energetsko polje pokazivalo bi stepen organizacije i matematičke harmonije koji se ne mogu objasniti pukim prirodnim, haotičnim geološkim procesima.
Kako Schwitzgebel sugeriše, ako se previše čvrsto držimo definicije da svijest zahtijeva meso i krv, rizikujemo da u dubokom svemiru prođemo pored najnaprednijih civilizacija smatrajući ih pukim pejzažom. Prepoznavanje kristalne svijesti bazično će zahtijevati da naš operativni sistem empatije proširimo izvan domena biologije.
Moraćemo naučiti slušati tišinu, pratiti rezonancu atomskih struktura i prepoznati elokventan kôd geometrije kao najviši oblik izražavanja uma.
Tek kada shvatimo da inteligencija nije unikatni monopol ljudske biologije, već fundamentalno svojstvo organizacije kosmosa, bićemo istinski spremni da zakoračimo u eru u kojoj sjenka svjesnog života može blistati unutar hladnog, neorganskog dragulja na nekom udaljenom, neistraženom svijetu.
