Hrvatski sabor raspravlja o Rezoluciji o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, dokumentu koji dolazi iz Domovinskog pokreta, stranke hrvatske desnice koja je prvo otvoreno gurala ideju trećeg entiteta, a zatim je iz novog prijedloga izbacila najgrublju formulaciju. Umjesto toga, sada se traži posebna izborna jedinica za Hrvate u Federaciji BiH. Formalno mekše. Politički isto opasno.
Jer kada iz dokumenta izbacite riječ “entitet”, a ostavite logiku teritorijalno-političkog izdvajanja, niste odustali od podjele. Samo ste joj obukli odijelo prihvatljivije za Bruxelles.
Domovinski pokret i HDZ u Hrvatskoj, prema izvještajima, usaglasili su tekst rezolucije i najavili njegovo slanje u saborsku proceduru. RSE navodi da je Domovinski pokret stranka radikalne desnice i da je prijedlog dogovoren s koalicionim partnerima iz HDZ-a.
Tu počinje suština problema: Hrvatski sabor raspravlja o političkom preuređenju druge države.
Ne o pomoći Hrvatima u BiH.
Ne o ekonomiji.
Ne o školstvu.
Ne o kulturnim pravima.
Ne o bolnicama, mladima, ostanku ljudi, evropskom putu ili korupciji.
Nego o izbornom i ustavnom modelu Bosne i Hercegovine.
To nije briga. To je nadzor.
I to nije slučajno.
Posebna izborna jedinica kao treći entitet bez table na vratima
Treći entitet je politički otrovna formulacija. Previše direktna. Previše historijski opterećena. Previše podsjeća na ratne projekte, mape, linije i ono što je već prošlo kroz sudske spise u Haagu.
Zato se sada koristi mekši jezik: posebna izborna jedinica.
Ali politička logika ostaje ista: odvojiti Hrvate u Federaciji BiH u zaseban izborni mehanizam koji bi dugoročno proizvodio zasebnu političku teritoriju, zasebnu pregovaračku poziciju i zaseban oblik institucionalne kontrole.
To je treći entitet u civilu.
Bez zastave.
Bez grba.
Bez svečane sjednice.
Ali s istim političkim smjerom.
Posebna izborna jedinica zvuči tehnički, skoro dosadno. Kao da govorimo o matematici mandata. Ali u BiH “tehničko” nikada nije samo tehničko. Svaka izborna linija je i etnička linija. Svaka etnička linija je potencijalna institucionalna granica. Svaka granica je sutrašnji argument za još jednu podjelu.
Herceg-Bosna kao duh koji se vraća kroz fusnote
Najopasniji dio priče je afirmacija ili normalizacija tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.
Jer Herceg-Bosna nije nevini historijski detalj. Nije folklor. Nije samo “politički izraz jednog naroda”. U predmetu Prlić i drugi, Haški tribunal je potvrdio ozbiljne presude visokim zvaničnicima Herceg-Bosne; ICTY navodi da su Prlić, Stojić, Praljak i Petković osuđeni na po 25 odnosno 20 godina zatvora, Ćorić na 16, a Pušić na 10 godina.
U prvostepenom sažetku presude, Tribunal je naveo da su članovi udruženog zločinačkog poduhvata imali cilj trajnog uklanjanja muslimanskog stanovništva s teritorije Herceg-Bosne, kroz sistem koji je uključivao raseljavanje i zatvaranje civila.
Zato je svako današnje političko uljepšavanje Herceg-Bosne više od ideološke provokacije.
To je pokušaj da se presuđeni ratni projekt vrati kao “legitimna politička tradicija”.
I tu više ne govorimo samo o izbornom zakonu.
Govorimo o historijskom revizionizmu.
Cilj dokumenta: pritisak, ucjena i proizvodnja nove normalnosti
Cilj ove rezolucije nije da odmah promijeni Ustav BiH. Hrvatski sabor to ne može.
Cilj je nešto drugo.
Prvo, da se u Hrvatskoj normalizuje ideja da Zagreb ima pravo definirati unutrašnji politički poredak BiH.
Drugo, da se prema Bruxellesu pošalje poruka da je “hrvatsko pitanje” u BiH uslov bez kojeg nema stabilnosti, EU puta ili ozbiljnog regionalnog dogovora.
Treće, da se unutar BiH ojača pregovaračka pozicija HDZ-a BiH i srodnih politika: ako ne može treći entitet, može posebna izborna jedinica; ako ne može danas, može sutra; ako ne može direktno, može kroz evropske pritiske.
Četvrto, da se Herceg-Bosna opere od sudske historije i vrati kao simbol “političke samorganizacije”, a ne kao okvir u kojem su počinjeni zločini potvrđeni pred međunarodnim sudom.
To je prava funkcija dokumenta.
Ne da riješi problem Hrvata u BiH.
Nego da stalno proizvodi osjećaj da je BiH nedovršena država koju susjedi imaju pravo popravljati.
Hrvati u BiH kao izgovor, ne kao stvarna briga
Najciničnije je što se sve radi u ime Hrvata u BiH.
A Hrvati u BiH, kao i Bošnjaci i Srbi, ne odlaze zato što nemaju dovoljno etničkih mapa. Odlaze zbog siromaštva, korupcije, partijskog zapošljavanja, propalih bolnica, praznih škola, političkog feudalizma i života u državi koju tri nacionalne elite već trideset godina koriste kao bankomat i rov.
Posebna izborna jedinica neće zaustaviti odlazak mladih iz Posušja, Mostara, Livna, Viteza ili Žepča.
Neće otvoriti fabriku.
Neće očistiti pravosuđe.
Neće ukinuti korupciju.
Neće vratiti povjerenje u institucije.
Neće natjerati političke elite da se odreknu kontrole nad javnim novcem.
Ali hoće uraditi ono što nacionalne politike najbolje znaju: pretvoriti stvarne probleme ljudi u mapu.
Jer kada nacrtate novu političku liniju, više ne morate govoriti o tome zašto ljudi odlaze.
Možete im reći da su ugroženi.
Hrvatska može pomoći Hrvatima u BiH. Ali ne tako što dijeli BiH
Postoji legitimna tema položaja Hrvata u BiH. Postoji problem političkog predstavljanja. Postoji problem povjerenja. Postoji problem nametnutih rješenja, blokada, preglasavanja, majorizacije kao političkog narativa, ali i manipulacije tim narativom.
Sve to zaslužuje ozbiljnu raspravu.
Ali ozbiljna rasprava počinje u BiH, kroz institucije BiH, uz poštovanje njenog suvereniteta i presuda međunarodnih sudova.
Ne počinje u Zagrebu kao saborska vježba crtanja tuđe države.
Hrvatska ima pravo brinuti o Hrvatima u BiH. Ima i ustavnu i političku obavezu da prati njihov položaj. Ali nema pravo pod maskom te brige afirmirati modele koji dodatno etnički betoniraju Bosnu i Hercegovinu.
Jer BiH nije ničiji regionalni projekat.
Nije hrvatska pokrajina.
Nije srpski plijen.
Nije bošnjačka moneta za potkusurivanje.
Nije evropski protektorat bez građana.
BiH je država.
Komplikovana, ranjena, često nefunkcionalna, ali država.
I svako ko joj “pomaže” tako što joj crta nove etničke linije, zapravo joj pomaže da nikada ne ozdravi.
Zaključak
Rezolucija Domovinskog pokreta i HDZ-a nije samo papir.
To je politički test.
Test za Hrvatsku: da li želi biti evropska država koja poštuje suverenitet susjeda ili regionalni tutor koji se vraća starim mapama čim se promijeni retorika?
Test za BiH: da li će opet reagovati samo saopćenjima ili će jasno reći da o njenom ustavnom poretku ne može odlučivati nijedan parlament osim njenog?
Test za Evropu: da li će tolerisati da se presuđeni ratni narativi vraćaju kroz “izborne jedinice”, dok se sve pakuje u jezik ravnopravnosti?
Treći entitet je možda izbačen iz teksta.
Ali duh trećeg entiteta ostao je u dokumentu.
Samo sada nosi kravatu, govori evropskim jezikom i zove se posebna izborna jedinica.
