Voz je tutnjao kroz beskrajnu, snijegom prekrivenu Rusiju, kroz zaleđene šume i puste stepe koje su se pod bijelim pokrovom pružale kao zaboravljeni grobovi. Vjetar je šibao o stakla. Konobar je ravnodušno točio čaj iz samovara, kao da već godinama služi samo sjene. Ušla sam u vagon-restoran tražeći makar malo topline i tišine — one lažne, kafanske u kojoj se čovjek na trenutak ponada da ga prošlost nije pratila do stola.
Već je sjedio tamo, u ćošku, tik do prozora. Kapu je nagnuo na stranu, a dim cigarete uvijao se oko njegovog izboranog lica kao da ga skriva. Prepoznala sam ga odmah – Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Prišla sam i sjela nasuprot njemu.
“Zašto kasnite?”, upitao je oštro ne dižući pogled sa šolje crnog čaja. Glas mu je bio promukao, kao da je cijelu noć vikao na nekoga u sebi.
Zastala sam. “Čekali ste me?”
Tada je podigao pogled. Oči su mu bile duboke, grozničave, gotovo ljutite.
“Čekam”, rekao je. “Uvijek nekoga čekam. Ali ne one koji dolaze na vrijeme. Čekam one koji zalutaju. One koji bježe, a ipak traže. Vi spadate u tu vrstu.”
Zastao je.
“Inače ne biste bili ovdje.”
Konobar je tiho prišao stolu, noseći poslužavnik s dvije šolje i čašicom.
“Čaj za gospodina… i za gospođicu – kafa… ali i ovo”, spustio je staklenu čašicu pred mene.
“Pelinkovac?”, upitah zbunjeno. “Otkud ovdje?”
“Ostao je od jedne putnice iz Sarajeva”, rekao je konobar. “Niko se više ne sjeća njenog imena. Samo pelinkovca.”
“Gorko piće za gorak svijet”, promrmljao je Dostojevski. Zatim se nagnuo prema meni, a oči su mu sijevnule. “Pelinkovac… ha”, prozborio je, a lice mu se na trenutak zgrčilo kao da je okusio nešto mnogo gorče od pića. “Vi, s Balkana, patnju ne razvodnjavate. Vi je prepečete. Pijete ovu gorčinu da biste osjetili da ste još živi. Mi Rusi pijemo da ne čujemo ono što nam duša vrišti. Oba su kukavička pokušaja… jer duša se ne da ni prepeći ni utopiti.”
Zatim je naglo podigao ruku, kao da se brani od vlastitih riječi.
“Ne… ni to nije sasvim tačno. Čovjek ne pije da ne čuje dušu. Pije jer ne može da je ušutka. A što je glasnija, to više pije.”
Nasmijao se kratko.
“I jednog dana shvati da nije ubio dušu. Samo sebe.”
Otpila sam gutljaj. Gorčina me zapekla duboko, kao da me podsjeća na nešto što sam htjela zaboraviti.
“Danas su duše ljudi kao stare seoske crkve koje niko više ne obilazi”, rekoh. “Krov još odolijeva, zvono još visi, ali unutra nema nikoga. Političari lažu, narod šuti, istina se mjeri po klikovima, a empatija je postala izlizana riječ na majicama. Šta mislite o tome?”
Naslonio se na klupu. Razgledao je unutrašnjost vagona — ženu s djetetom, starca s knjigom, mladića koji je skrolovao po mobitelu.
“Nema nikoga”, ponovio je tiho.
Otpuhnuo je dim.
“Ne vjerujem.”
Pogled mu je odlutao kroz prozor.
“Uvijek je neko unutra. Strah. Taština. Ponos. Čovjek nikada ne ostavi svoju crkvu praznom. Samo iz nje istjera Boga.”
Iznenada je ustao, napravio nekoliko koraka kroz vagon, pa se jednako naglo vratio za sto. Kao da ga je neka misao natjerala u pokret, a druga odmah vratila nazad.
“Gore je od toga, draga moja. Vaše crkve nisu napuštene – one su pretvorene u tržnice. Vi ste od Boga napravili uslužnu djelatnost, a od vjere ukras. Zato vam je unutra hladno. Ljudi danas ne pate, jer se boje cijene koju patnja traži. Patnja je, vidite, jedini izvor svijesti. A vaš čovjek želi da bude nesvjestan, da bude nahranjen, zabavljen i poslušan. Zamijenili ste slobodu za algoritme koji misle umjesto vas. To nije napredak, draga moja. To je dobrovoljno ropstvo u zamjenu za miran san.”
Zašutio je, pa se gotovo nasmijao.
“Vaša realnost je odsustvo – bježanje u iluzije koje manje bole. I ja bih bježao. I jesam. Podzemlje nije mjesto – podzemlje je izgovor.”
Zastao je. Prsti su mu igrali po rubu šolje.
“Ali znate šta je najgore?”, upitao je i sada me prvi put pogledao ravno u oči, “najgore nije što lažu. Najgore je što ste vi prestali vjerovati da zaslužujete istinu.”
“Zar nije to najgora vrsta poraza?”, prošaptah napokon.
“To je smrt dok si još živ”, odgovori oštro. Onda se naglo ispravi, ljutito, kao da mu je neko stavio tuđu rečenicu u usta.
“Ne! Ne! Smrt je kad prestaneš da se ljutiš. Više se ne ljutite. Vi ste sve pretvorili u objašnjenje. A objašnjenje je često samo pristojan način da se izbjegne savjest. Čovjek koji više ne osjeća gnjev pred vlastitim padom vrlo brzo prestane vjerovati da može ustati. A bez toga nema uskrsnuća.”
“Fjodore Mihajloviču”, rekla sam, “Vi ne poznajete Balkan.”
Zamrznuo se. Čak je i dim u vazduhu stao.
“Kako to mislite?”
“Kažete da se ne ljutimo. A mi se stalno ljutimo. Svađamo se na ulici, u kafanama, po društvenim mrežama, medijima… Bijes nam je svakodnevna poezija. I ne samo da nemamo razumijevanja za druge – mi smo na to odsustvo ponosni. Balkan je zlo i u tom zlu uživamo kao u starom pohabanom ogrtaču. Nije naša zemlja groblje bijesa – to je orkestar bijesa koji svira jednu te istu pjesmu već vijekovima. Ljute se naša imena. Ljute se prezimena. Ljute se grobovi. Imam komšiju koji se ne pozdravlja s komšijom jer mu je njegov čukundeda ubio pradedu. I ne znam tačno ko je koga, ali znam da se ne pozdravljaju. Ili je bilo zbog međe? Ne znam. To prenosimo kao nasljedstvo – zajedno s kućom, zemljom i vjerom.”
Nagnula sam se malo bliže, pustivši da gorčina pelinkovca odradi svoje.
“Znate li šta je naš problem, Fjodore Mihajloviču? Vaš knez Miškin kod nas ne bi dugo izdržao.”
Podigao je obrvu.
“Ne zato što ga ne bismo razumjeli. Nego zato što bismo ga razumjeli predobro. U pet minuta bismo prepoznali da je dobar. U deset minuta počeli bismo ga iskorištavati. A za pola sata proglasili bismo ga budalom.”
Dostojevski se nije nasmijao.
“Kod nas se dobrota rijetko smatra vrlinom”, nastavila sam. “Ona više liči na pozivnicu. Na obećanje da nas možeš prevariti bez posljedica. Čovjek koji oprašta je naivan. Čovjek koji vjeruje je glup. Čovjek koji ne uzvraća udarac nije plemenit, nego nesposoban.”
“A čovjek koji nanosi bol?”, upitao je tiho.
“Njega zovemo snalažljivim.”
Polako je spustio čašicu. Prsti su mu se umirili.
“I vi to zovete životom?”
“Da”, odgovorih. “I zato smo balkansko zlo. Ne zato što smo zli kao pojedinci – nego zato što smo dogovorili da zlo bude naš jezik. I svi ga govorimo tečno.”
Nije se ljutio. Gledao me je onako kako se gleda čovjek koji ti je upravo oduzeo sigurnost u sopstvenu teoriju.
“Dakle”, rekao je s nekim mračnim zadovoljstvom, “vi ste svjesni svog otrova… i ipak ga njegujete. Čak se i ponosite njime. Ali vaš bijes ne rađa ništa novo. Rađa samo još bijesa. Kao pas koji ganja sopstveni rep. I to vam je postalo toliko prirodno da više ne znate da li bijes bira vas – ili vi njega.”
“Možda”, rekoh. “A možda je i gore. Možda smo zaboravili kako se uopšte živi bez mržnje. Ljutimo se zato što se tako prepoznajemo. Bez neprijatelja, mi smo ništa.”
Šutio je dugo. Voz je tutnjao. Konobar je ispustio kašiku i taj oštri zvuk nas je vratio nazad. Podigao je pogled. Oči su mu zasuzile — ali ne od tuge. Bilo je u njima nešto nalik radosti čovjeka koji je upravo pronašao još jedan razlog da se ne slaže sa svijetom.
“Ipak…”, prošaputao je, a glas mu je opet potonuo u podzemlje, “prava borba nije između vas i onih koje krivite. Prava borba je sa đavolom u vlastitim grudima. A vi ste tog đavola pretvorili u relikviju. Najstrašnije nije kad čovjek laže druge, pa čak ni kad laže o sopstvenoj istoriji. Najstrašnije je kad proda rođenu savjest za malo plemenskog ponosa. Vaš svijet je prepun mišljenja, a gladan savjesti.”
Sumrak je najavljivao dolazak, iako se činilo da ovaj voz nikuda ne stiže. Možda vozovi koji idu prema ničemu i nemaju stanicu. Možda samo kruže oko čovjekove krivice dok mu ne dosadi da bježi.
“Šta biste danas uradili”, upitah ga, “u svijetu u kojem svi govore o slobodi, a niko ne zna šta ona znači?”
“Šta bih uradio?”, gorko se nasmijao, a dim mu je grubo izbio kroz nozdrve. “Vikao bih da sloboda nije pravo da radite šta hoćete. Sloboda je najteži teret koji čovjek može podnijeti — moć da vladaš sobom! Danas svi vrište o slobodi, a zapravo mole za gospodara. Vi mislite da ste slobodni jer možete da birate šta ćete kupiti ili kliknuti? To je podvala! Čovjek je slobodan tek kada može da kaže ne svom komforu, kada je spreman da strada radi istine. Danas… danas bi me zatvorili u ludnicu, jer bih im srušio tu njihovu jeftinu, digitalnu kulu od karata u kojoj nema mjesta za Boga, niti za istinsku ljubav.”
Nagnuo se bliže.
“Vaš svijet više ne razapinje ljude. To bi bilo previše iskreno. Vi ih pretvorite u spektakl. U sadržaj. U temu. U raspravu. U emisiju. U komentar. I onda nastavite dalje, siti vlastite osjetljivosti.”
Na trenutak mi se učinilo da se samovari smiju, da pelinkovac više grije srce nego stomak, i da kondukter nikada neće ući da prekine ovaj razgovor.
“I kako da živimo tako?”, upitah kao da tražim recept od čovjeka koji je preživio sopstveno strijeljanje.
“Ne bježite od gorčine”, rekao je umorno. “Zagrizite je. Progutajte je živu. Jer samo onaj ko upozna dubinu sopstvene niskosti može se nadati iskupljenju. Čovjek koji pobjegne od svoje tame, na kraju će kleknuti pred prvom laži koja mu obeća svjetlo.”
Spustila sam pogled na čašicu. Kada sam ponovo podigla glavu, nije ga bilo. Konobar je brisao sto bez riječi, kao da nestanak ljudi nije ništa neobično na ovoj liniji. Prazna šolja nestala je pod njegovom krpom jednako lako kao što je nestao čovjek iz ćoška.
“Još jedan pelinkovac?”, upitao je.
Nisam odgovorila.
Negdje daleko lokomotiva je zavijala kroz noć, a meni se prvi put učinilo da ono što osjećam nije ni ljutnja ni tuga. Bila je to neka čudna, teška iscrpljenost. Umor od svađanja. Umor od mržnje. Umor od toga da cijeli život nosimo terete ljudi koje nikada nismo upoznali. Umor od toga da stalno gledamo prema budućnosti, dok nas prošlost uporno vuče za rukav i podsjeća na to da joj još nešto dugujemo.
Voz je nastavio prema ničemu. Napolju je bilo minus dvadeset. Unutra još hladnije.
Disclaimer: Svaka sličnost s duhovima slavnih pisaca je slučajna. Ili nije?
