Nekad davno, u Nedajboževini, iza sedam predizbornih obećanja i dva kružna toka koja su svečano otvorena iako vode u provaliju, nalazila se zemlja u kojoj je blato bilo osnovna privredna grana. Tamo su vlasti, nakon što su po sedamnaesti put pojele budžet namijenjen za infrastrukturu, izumile revolucionarnu tehnologiju: metaasfalt. To nije bila obična cesta. To je bio visokopatriotski, visokokonceptualni asfalt koji je imao samo jednu specifičnost – vidio se isključivo ako si istinski patriota i ako dovoljno jako vjeruješ u viziju našeg uvaženog rukovodstva. Ako ga ne vidiš, problem nije u cesti. Problem je u tvom koeficijentu ljubavi prema domovini. Kvar je u tvojim očima, izdajniče!
I tako je cijeli jedan grad hodao po kraterima dubokim kao egzistencijalna kriza. Ljudi su lomili noge, gubili amortizere i upadali u jame koje su imale sopstveni poštanski broj, ali niko nije smio da pisne. Jer, pazi, ako javno kažeš da si slomio zglob, ti zapravo priznaješ da si strani plaćenik koji ne vidi ekonomskog tigra kako skače po novom, nevidljivom sloju moderne ceste. Kultura je postala nevjerovatna. Roditelji su na uho šaputali djeci prije škole:
“Sine, kad zakoračiš u onu baru kod trafike, nemoj da cmizdriš. To nije bara, to je samo odsjaj našeg evropskog puta na visokosjajnoj, nevidljivoj podlozi. Pazi da mi ne uprljaš tu najmoderniju traku, sramota je, gledaju nas komšije”.
Narod je, istina, gazio po blatu. Djeca su išla u školu u čizmama do koljena, starci su nestajali u rupama između dvije pekare, a automobili su se kretali kao da učestvuju u reliju Pariz – Dakar – Opština Centar. Ali televizija je rekla da je cesta završena. A kad televizija kaže da je nešto završeno, onda je završeno. Samo se vi još niste prilagodili stvarnosti. Nacija je razvila kolektivni hod koji je ličio na mješavinu baleta i izbjegavanja nagaznih mina. Hodala je na prstima kroz blato s izrazom na licu čovjeka koji upravo uživa u šetnji po Jelisejskim poljima. Na svakom ćošku stajali su bilbordi: “Korak po korak do bolje budućnosti”. Ispod bilborda — rupa. Ne mala rupa, nego ona ozbiljna, državotvorna rupa. Rupa s istorijom. Rupa u koju ne upadneš, nego uđeš u novo poglavlje života.
U početku su se ljudi bunili. Neki su čak imali drskosti da kažu kako je blato blato, rupa rupa, a cesta nešto po čemu se hoda, a ne nešto u šta se vjeruje. Ali takvi su brzo proglašeni neprijateljima razvoja. Jer u malim ponosnim zemljama nije najveći problem što nema ceste. Najveći problem je kad neko primijeti da je nema.
Ubrzo su osnovane komisije. Jedna za vidljivost nevidljivog asfalta. Druga za patriotsko tumačenje rupa. Treća za krizno komuniciranje s građanima koji su izgubili obuću u blatu. Stručnjaci su objasnili da građani ne razumiju koncept.
“To nije običan asfalt”, rekao je ministar, stojeći u gumenim čizmama do pojasa. “To je asfalt budućnosti. On ne opterećuje prostor svojom fizičkom prisutnošću”. Narod je klimao glavama. Jer kad dovoljno dugo živiš u zemlji u kojoj se sve raspada, naučiš da klimanje glavom troši manje energije od pobune.
Jednog dana u grad je stigao strani turista. Imao je mapu, fotoaparat i naivnu evropsku vjeru da cesta služi za hodanje. Zakoračio je preko svečano otvorene dionice metaasfalta i odmah propao u rupu do ramena. Iz rupe je viknuo:
“Ali ovdje nema ceste!”.
Nastao je muk. Ne zato što je rekao nešto netačno. Nego zato što je rekao naglas.
Građani su se okupili oko rupe. Gledali su ga s nelagodom. Jedna žena je šapnula: “Možda je strani agent”. Drugi je rekao: “Možda nije dovoljno otvoren za inovacije”. Treći, zaposlen u opštini, zaključio je: “Ovo je napad na naš pejzaž”.
I tako su ga gađali grudvama blata, jer kamenja više nije bilo. Sve je već bilo ugrađeno u prethodne projekte.
Sutradan su mediji objavili: “Strani turista vrijeđao razvojne procese: građani spontano odbranili estetski integritet opštine”. U večernjem dnevniku prikazan je prilog o tome kako je metaasfalt već privukao međunarodnu pažnju. U kadru su bili blato, dvije krave i čovjek koji pokušava izvući bicikl iz jarka. Voditeljica je rekla: “Građani su zadovoljni”.
Građani nisu bili zadovoljni, ali su bili umorni. A umoran čovjek u ovoj zemlji vrlo lako prođe kao zadovoljan, naročito ako ne govori dok ga snimaju.
Kako je vrijeme prolazilo, vlast je shvatila da se od blata može napraviti još bolji projekat od asfalta. Jer asfalt jednom napraviš i gotovo. Blato se, međutim, stalno vraća. A sve što se stalno vraća, kod nas se može finansirati iz više budžetskih linija. Tako je blato proglašeno prirodnim resursom. Zatim kulturnom baštinom. Zatim ljekovitim etnoblatom. Na kraju je Ministarstvo identiteta i povremenog razvoja počelo izvoziti male tegle blata pod nazivom: Duh predaka. Na etiketi je pisalo: 100% domaće. Ručno gaženo. Bez tragova stvarnog napretka. Prodavalo se odlično. Najviše su ga kupovali oni koji su davno otišli iz zemlje, pa im je nedostajao zavičaj, ali ne baš toliko da bi se vratili i hodali po njemu.
U zemlji su otvorili i prvi Muzej nevidljive infrastrukture. Posjetioci su mogli vidjeti nevidljive mostove, nevidljive bolnice, nevidljive škole, nevidljive reforme i jednu posebno popularnu instalaciju pod nazivom: Autoput koji osjećamo srcem. Na izlazu iz muzeja stajala je tabla: “Ne pitaj gdje je. Pitaj zašto ne vjeruješ”.
U međuvremenu, u gradu se i dalje hoda na prstima. Hitna pomoć je dobila posebna terenska vozila s pogonom na sva četiri točka, ali ljekari na izvještajima i dalje pišu: “Pacijent slomio nogu uslijed prevelike brzine na idealno ravnom, nevidljivom autoputu”. I svi su sretni. Jer na Balkanu je oduvijek važilo isto pravilo: lakše je promijeniti definiciju stvarnosti nego popraviti ijednu jedinu rupu.
Upozorenje: Bajka sadrži elemente fantazije koji mogu uznemiriti realiste.
