Neki pjesnici obilaze svijet da bi ga razumjeli. Emily Dickinson nije morala nikud — svijet je dolazio u njenu sobu, prerušen u smrt, Boga, pticu i tišinu. Rođena 1830. u Amherstu, u američkoj državi Massachusetts, živjela je gotovo nevidljivo, povučeno, izvan književnih salona i javnih ceremonija. Za života je objavila tek mali broj pjesama, često anonimno i izmijenjeno, a najveći dio njenog opusa pronađen je tek nakon smrti. Kao da je cijeli život pisala ne za svoje vrijeme, nego protiv njega. Ili mimo njega. Ili za neko buduće oko koje će jednom shvatiti da se najveće pobune ne moraju uvijek odvijati na ulici – neke se dogode u sintaksi.
Njena poezija je kratka, ali ne mala. U nekoliko stihova može stati smrt, Bog, usamljenost, ptica, strah, vječnost, ironija i ono najteže: ljudska potreba da bude neko, čak i kada zna da ga svijet najradije pretvara u nikoga. Dickinson ne objašnjava. Ona presijeca. Ne podiže glas, ali ostavlja osjećaj da je upravo izgovorila nešto što će kasnije odjekivati glasnije od čitavih biblioteka.
Zato je ovdje čitamo kao pjesnikinju kafanske halucinacije u najčistijem smislu: ne zato što je sjedila za stolom među dimom, bukom i polupijanim prorocima nego zato što je znala ono što svaka prava kafana zna — da čovjek, kad ostane sam sa sobom, vrlo brzo dobije društvo. Smrt sjedne prekoputa. Nada se zakači za gredu kao mala ptica. A ono “niko sam” odjednom postane najtačnija biografija čovječanstva.
U nastavku donosimo tri njene pjesme u prevodu Marka Vešovića.
73
Ko nije gubio, nije spreman
Da krunu otkrije!
A ko nikad nije žeđao –
Pehare i hlad Pinije!
Ko se umornu milju nikad
Ne uspe – zar takva noga
Da istraži purpurni prostor
Žala Pizarovoga?
Koliko Legija pobjeđuje –
Je li vladaru znano?
Koliko je na Dan Prevrata
Boja izvojevano?
Koliko kuršuma nosiš? Da li
Kraljski ožiljak imaš?
Anđele! Piši „Unaprijeđen“
Na čelu Vojnicima!
89
Tu su neke leteće stvari –
Časovi – Ptice – Bumbari –
O tome nema elegije.
Tu su neke stajaće stvari –
Bregovi – Vječnost – Boli stari –
Ni to mi po volji nije.
Tu je – što raste, dok počiva.
Zar su nebesa objašnjiva?
Kako spokojno Tajna snije!
177
Oh, Slatka Čarolijo!
Oh, Čarobnjače učeni!
Pokaži vještinu meni
Da bol ulijem što ga
Hirurg ne ublažava
A ne može ga ubiti
Ni svih livada trava –
