Nekad davno, u Nedajboževini, živio je čovjek koji je jednog jutra osjetio malu vrtoglavicu.
Greška.
Otišao je doktoru.
Doktor ga je poslao na nalaze. Nalazi na dodatne nalaze. Dodatni nalazi na mišljenje. Mišljenje na konzilij. Konzilij na magnet. Magnet na privatnu kliniku. Privatna klinika na kredit.
Nakon tri mjeseca imao je šest dijagnoza, osam recepata, dva mišljenja koja su se međusobno isključivala i osjećaj da umire svaki put kad otvori Google.
Prva doktorica rekla je da nije ništa. Drugi doktor rekao je da može biti svašta. Treći nije podigao pogled s monitora, ali je zabrinuto uzdahnuo. Taj uzdah čovjek je ponio kući kao devetu dijagnozu. Četvrti mu je rekao da dođe za šest mjeseci.
— A šta da radim do tada? — pitao je.
— Pratite stanje.
— Kako?
— Pa, pratite.
U Nedajboževini se stanje uvijek pratilo. Nikada se nije stizalo. Nije se liječilo. Nije se rješavalo. Samo se pratilo, kao sumnjiv čovjek kroz mračnu ulicu.
Čovjek je počeo pratiti sve.
Pratio je pritisak. Puls. Šećer. Disanje. Boju jezika. Oblik nokta na malom prstu. Pratio je svaku tačku koja bi mu se pojavila pred očima, svaki trnac u lijevoj nozi, svaki grč u stomaku i svaki trenutak u kojem bi mu se učinilo da srce kuca malo previše srčano.
Kupio je aparat za pritisak, aparat za šećer, pametni sat, obični sat za slučaj da pametni laže i malu bilježnicu u koju je zapisivao simptome. Ubrzo je bilježnica imala više podataka o njemu nego njegov porodični ljekar.
Porodični ljekar, istina, nije bio kriv. Imao je sedam minuta po pacijentu, četrdeset ljudi pred vratima i kompjuterski program koji se rušio svaki put kad bi neko pokušao unijeti slovo š. U ordinaciji je sjedio ispod plakata na kojem je pisalo: “Pacijent je u centru zdravstvenog sistema”.
Pacijent je zaista bio u centru. Oko njega su se vrtjele liste čekanja, uputnice, pečati, komisije, tenderi, privatne ordinacije, farmaceutski predstavnici i rođaci koji poznaju nekoga na drugom spratu.
On je stajao tačno u sredini i nije mogao nikuda. Jednog dana poslali su ga specijalisti koji je važio za najboljeg u zemlji. Termin je dobio za jedanaest mjeseci.
— Ali možda je hitno — rekao je čovjek sestri na šalteru.
— Ako je hitno, dođite hitnom.
Otišao je u hitnu.
U hitnoj su mu rekli da nije hitno jer je došao hodajući.
— Ali vrti mi se.
— Da vam se baš vrti, ne biste mogli stajati.
— Ne mogu baš ni stajati.
— Ali stojite.
Čovjek je sjeo.
Time je izgubio posljednji dokaz da mu nije dobro.
Poslali su ga kući uz preporuku da se javi nadležnom ljekaru. Nadležni ljekar ga je uputio specijalisti. Specijalista je imao termin za jedanaest mjeseci. Tako je čovjek prvi put shvatio savršenu geometriju zdravstvenog sistema Nedajboževine: gdje god da kreneš, na kraju stigneš na početak, samo stariji, siromašniji i s još jednim papirom u ruci. U međuvremenu se proširila vijest da privatno isti pregled može obaviti već sutra.
U Nedajboževini je bolest bila socijalno osjetljiva pojava. Ako nemaš novca, čekaš da se razjasni sama. Ako imaš novca, razjasne ti je odmah, ali ti pronađu još dvije.
Čovjek je podigao kredit.
Privatna klinika dočekala ga je staklenim vratima, mirisom lavande i recepcionerkom koja ga je prvi put nakon mnogo mjeseci nazvala gospodinom.
U državnoj ustanovi bio je broj. U privatnoj je bio gospodin. Dok nije platio. Nakon toga ponovo je postao broj, samo s fiskalnim računom.
Pregledali su mu krv, srce, jetru, bubrege, glavu, kičmu, pluća i sve ono za šta nije ni znao da se može snimiti. Na kraju su mu rekli da nalaz nije alarmantan, ali da zahtijeva dodatnu obradu. U Nedajboževini nijedan nalaz nije bio dobar. Dobar nalaz bio je samo nedovoljno obrađen nalaz.
Dobio je još tri preporuke. Jedna je glasila da izbjegava stres. Čovjek se nasmijao prvi put nakon nekoliko mjeseci. Doktor je to zabilježio kao neobičnu reakciju pacijenta.
Kod kuće su ga svi počeli gledati drugačije. Žena mu je govorila da se ne nervira. Majka da jede bijeli luk. Komšija da izbaci gluten. Kolega s posla dao mu je broj jednog čovjeka koji liječi čajevima. Tetka mu je poslala video u kojem čovjek u bijelom mantilu objašnjava da sve bolesti nastaju zbog blokiranih čakri, farmaceutske mafije i vode iz česme. Njegov kum tvrdio je da doktori ništa ne znaju. Kum je inače popravljao klima-uređaje.
Čovjek je slušao sve. Kad sistem ne zna šta ti je, svaki glas počne zvučati kao mogućnost spasa. Prestao je izlaziti. Prestao je vježbati da mu se nešto ne dogodi. Prestao je jesti ono što voli jer je na internetu pročitao da skoro svaka hrana istovremeno izaziva i sprečava rak. Prestao je spavati jer je noću osluškivao srce, a danju čitao simptome.
Vrtoglavica zbog koje je prvi put otišao doktoru odavno je prošla. Ali sada je imao strah od vrtoglavice. Strah od nalaza. Strah od poziva. Strah od tišine doktora dok čita papir. Strah od rečenice “nije ništa, ali”.
Najviše se bojao tog ali. U Nedajboževini su ljudi rijetko umirali od prve polovine rečenice. Uglavnom ih je dokrajčila druga.
Poslije godinu dana čovjek više nije govorio: “Ja sam umoran”, nego: “Imam hronični sindrom nespecifične iscrpljenosti”. Nije govorio: “Boli me vrat”, nego: “Aktivirala mi se cervikalna simptomatologija”. Nije bio tužan. Imao je “sniženo osnovno raspoloženje”. Nije se bojao. Imao je “anksioznu komponentu”.
Sistem mu nije objasnio šta mu se dešava, ali mu je poklonio novi jezik na kojem više nije zvučao kao čovjek. Zvučao je kao otpusno pismo. Na poslu su počeli šaptati da je stalno bolestan. Šef mu je rekao da razumije njegovu situaciju, ali da firma mora funkcionisati. Država mu je rekla da razumije njegovu situaciju, ali da komisija mora zasjedati. Komisija je rekla da razumije njegovu situaciju, ali da nedostaje nalaz. Nalaz je bio kod doktora. Doktor je bio na godišnjem. Zamjena nije imala šifru. Čovjek je u tom trenutku konačno shvatio da u Nedajboževini bolest nije ono što se događa tijelu. Bolest je ono što se događa čovjeku između dva šaltera.
Jednog kišnog jutra, noseći fasciklu debelu kao porodična hronika, došao je kod stare doktorice pred penziju. Ordinacija joj nije mirisala na lavandu. Na zidu nije imala veliki ekran. Imala je istrošeni mantil, naočale na vrhu nosa i onu vrstu pogleda kakvu ljudi steknu tek kad su četrdeset godina gledali i bolest i sistem, pa naučili razlikovati jedno od drugog.
Uzela je njegove nalaze. Čitala ih je dugo. Zatim je sklopila fasciklu.
— Ustanite — rekla je.
Čovjek je ustao.
— Hodajte.
Hodao je.
— Sagnite se.
Sagnuo se.
— Pogledajte me.
Pogledao je.
— Kad ste posljednji put spavali cijelu noć?
Nije znao.
— Kad ste posljednji put prošetali a da niste pratili puls?
Nije znao.
— Kad ste posljednji put pojeli nešto a da poslije niste čitali može li vas to ubiti?
Nije znao.
Doktorica se naslonila u stolici.
— Vi ste, gospodine, došli doktoru s malom vrtoglavicom. Sistem vam je od nje napravio slučaj.
Čovjek je šutio.
— Niste vi zdravi — nastavila je. — Ali niste ni zbir ovih papira. Imate nekoliko stvari koje treba pratiti, jednu koju treba liječiti i mnogo straha koji su vam usput proizveli ljudi koji nisu imali vremena da vam objasne ono što su napisali.
— Znači, ne umirem?
Stara doktorica ga je pogledala preko naočala.
— Umirete. Kao i ja. Kao i svi u čekaonici. Samo, prema ovim nalazima, ne danas.
Čovjek je prvi put udahnuo punim plućima.
Doktorica je uzela olovku, precrtala četiri nepotrebna lijeka, objasnila mu čemu služe preostala dva i na običan papir napisala:
“Šetati. Spavati. Ne čitati forume. Kontrola za tri mjeseca.”
— Je li to terapija? — pitao je.
— To je početak. Terapija bi bila da vas je neko ovako saslušao prije godinu.
Na izlazu je čovjek zastao.
— Doktorice, zašto mi ovo niko ranije nije rekao?
Ona se nasmiješila umorno.
— Zato što sistem ima aparat za svaki organ, ali nema vremena za cijelog čovjeka.
Nekoliko mjeseci kasnije doktorica je otišla u penziju.
Njenu ordinaciju preuzeo je mladi ljekar. Bio je obrazovan, pristojan i iscrpljen već u tridesetoj. Imao je pet minuta po pacijentu, tri aplikacije, dvije lozinke koje nisu radile i četrdeset šest ljudi pred vratima.
Iznad njegovog stola postavili su novi plakat: “Digitalizacijom do pacijenta”. Kompjuter se tog jutra srušio četiri puta. Čovjek je nastavio dolaziti na kontrole. Bio je bolje. Ne potpuno. U Nedajboževini niko nije bio potpuno bolje, jer se i zdrav čovjek razboli dok dokaže da je zdrav. Ali naučio je da nalaz nije presuda, da šifra nije ime i da nije svaka tišina u ordinaciji predvorje smrti.
Fasciklu je spremio na vrh ormara. Ponekad bi je pogledao. U njoj je bilo šest dijagnoza, osam recepata, dva protivrječna mišljenja i dokaz da se čovjek može izgubiti i da nigdje ne ode.
A mala vrtoglavica?
Nikada se više nije vratila.
Vjerovatno zato što je, za razliku od zdravstvenog sistema, završila svoj posao na vrijeme.
Upozorenje: Bajka sadrži elemente medicine koji mogu uznemiriti pacijente, ljekare i računovodstvo privatnih klinika. Sličnost sa stvarnim sistemom nije namjerna. Sistem nema kapacitet da utvrdi sličnost prije 2032. godine.
