U Nedajboževini, zemlji koja je nastala da bi se vidjelo dokle čovjek može da izdrži, između dvije planine i tri rata, stajalo je selo zaglavljeno kao suza u oku. Vrijeme ovdje nije teklo – ono se cijedilo, kap po kap, kroz crijeva nefunkcionalne kanalizacije. U tom selu živio je Mile. Mile nije bio ni dobar ni zao; bio je – egzistencijalan. Pio je rakiju od šljiva koje niko nije ubirao, psovao vlast iz navike, radio na crno da bi platio porez na ono što nije zaradio, i sanjao jedinu ljudsku nadu: da mu se, makar jednom, nešto desi. Bilo šta. Makar i katastrofa.
Jedne noći, dok je posmatrao kako mu komšija Rade, majstor za električne kradljivce, savija satove preko bandere, pred njim se materijalizova Đavo. Ne onaj biblijski, s rogovima, već tip u vještačkoj kožnoj jakni, s aktovkom punom propisa i lažnim pečatom. Predstavio se kao regionalni direktor Paklene banke – filijala za Balkan.
“Mile”, reče Đavo glasom nalik na zvono koje poziva na pogreb, “došao sam po tvoju dušu. Standardni aranžman, klasičan posao.”
Mile otpi gutljaj rakije, protrlja oči i zagleda se u posjetioca.
“A može na rate?”
Đavo, koji je za vijekove svog postojanja čuo sve oblike očaja, prvi put u istoriji pakla začuđeno podiže obrvu.
“Kako to misliš – na rate?”
“Pa, jednostavno. Ti meni daš robe na kredit, a ja ti dušu ostavim kao hipoteku. Kao stambeni kredit, samo što je stambeno pitanje riješeno – ja stanujem u Nedajboževini, duša mi je već na izmaku.”
Đavo se zamisli, otkopča aktovku i izvadi obrazac broj 666/P.
“Šta tačno želiš?”
“Prvo, nek’ komšija Rade padne mrtav baš u trenutku dok krade struju. Da mu sat vremena isteče tačno kad i amperaža. Drugo, nek’ moja žena prestane da viče; neka joj glas zamre kao radio na granici signala. Treće, želim posao u opštini sa platom koja stiže bez obaveza. I četvrto, nek’ se kola sama poprave.”
Đavo razmisli, pogleda u svoj kalkulator kamata, pa reče:
“To je izvodljivo. Ali kamata je nemilosrdna – sedamdeset sedam puta sedam.”
Mile ga prekide:
“Svaka kamata u Nedajboževini je nemilosrdna, brate. Potpisuj.”
Potpisali su ugovor na salveti, s pečatom “Đavolja banka – sve se vraća, sve se plaća.
I dogodi se čudo. Sljedećeg jutra, u 7.12 tačno, Rade se srušio dok je savijao kabl. Selo je reklo: “Konačno, sad će barem napon biti stabilan”. Miletova žena se probudila nijema, a njena tišina je zujala jače od ranijih vrisaka. U opštini su Mileta primili za koordinatora za evropske integracije – plata hiljadu i dvjesto eura, kancelarija sa klimom, radno vrijeme po volji, a zadaci nejasni kao i planovi za izlazak iz krize. Kola mu niko nije popravio, ukrali su ih Rumuni, ali su mu sljedećeg jutra vratili noviji model, s punim rezervoarom, jer se u Nedajboževini i kriminal isplati samo ako je na duže staze.
Mile je tri godine uživao. Njegov dan je počinjao kafom na opštinskoj terasi, nastavljao se ručkom za račun budžeta, a završavao rakijom i gledanjem vesti u kojima je, začudo, uvijek on ispadao dobar. Život mu je tekao kao med i milijeko – doduše, to je bila ona vještačka, zgusnuta melasa, ali ipak slatka.
Onda, jedne kišne večeri, Đavo se vrati. Ovog puta bez aktovke, samo sa rješenjem o prinudnoj naplati.
“Rok je istekao, Mile. Vrijeme je da konačno platiš. Duša na naplatu.”
Mile mirno izvadi nov, još neispisan papir, i pruži ga Đavolu.
“Hajde, refinansiraćemo. Kamata je juče pala na berzi, čuo sam na radiju.
Đavo se pakleno nasmija, ali taj smijeh je već podrhtavao.
“Ne može, rok je apsolutan. Tako piše.”
“Piše, ali se piše i molba”, reče Mile. “Ja sam sada odbornik. Imam veze u katastru. Mogu da ti sredim da pakao u Nedajboževini bude oslobođen komunalnih taksi, pa čak i da vam omogućimo proširenje groblja na šumsko zemljište. A ako to nije dovoljno, dat ću ti dušu moga zeta – on je ionako beskoristan kao trošak na opštinskom budžetu.”
Đavo ga je gledao. Prvi put u vječnosti osjeti da ga neko nadigra na njegovom vlastitom terenu, i to s kamatom.
“A šta ako odbijem?”
Miletov osmijeh bio je gori od bilo koje vatre u paklu:
“Onda ću ja tebi tužiti pakao kod Evropskog suda za ljudska prava. Kršenje ugovora, psihičko nasilje, diskriminacija po vjerskoj osnovi. Imam advokata iz Beograda, specijalistu za parnice protiv Boga i države. Pobijedio sam na sudu i kad sam bio kriv, a kamoli sad kad sam u pravu.”
Đavo sjedne, zapali cigaretu (pravu, domaću) i dugo šutješe. Dim se polako dizao u nebo – ili u ono što je od neba ostalo u Nedajboževini.
“Znaš šta, Mile”, reče napokon, gaseći opušak đonom. “Zadrži dušu. Ja više ne mogu ovdje. Ovo mjesto je gore od pakla. Ovde čak i vrag gubi glas, a kamoli nadu.”
I ode. Nikad ga više niko nije vidio.
Mile živi i danas. Ima tri plate, dvije penzije, jedan invaliditet, četiri kreditne kartice i pet pokrenutih postupaka za mobing. Kad ga pitaju kako je preživio sve – ratove, inflaciju, nevjeru, pa i samoga vraga – on samo slegne ramenima, otpije gutljaj rakije i mirno kaže:
“Pa… đavo je došao, al’ nije izdrž'o konkurenciju. U Nedajboževini smo, brate, ovdje se samo prilagođavamo.”
