Negdje, u nekoj kancelariji bez prozora, neko upravo potpisuje još jedan dokument vrijedan nekoliko milijardi dolara.
Ne za lijek.
Ne za obrazovanje.
Ne za istraživanje svemira.
Za rat.
I to više nikoga ne iznenađuje.
U svijetu gdje se projekti poput teleskopa koji bi mogli promijeniti naše razumijevanje svemira bore za finansiranje godinama, odluke o kupovini novih sistema naoružanja prolaze kroz sistem gotovo bez otpora. Kao da su već unaprijed odobrene. Kao da je to jedina logika koju smo spremni prihvatiti.
Paradoks je bolan u svojoj jednostavnosti.
Čovječanstvo ima tehnologiju da pogleda dublje u svemir nego ikada prije, ali bira da gleda kroz nišan.
Nema tu nikakve misterije.
Rat je profitabilan.
Rat je brz.
Rat daje iluziju kontrole.
Nauke je spora
Nauka je spora.
Nauka traži strpljenje.
Nauka ne garantuje rezultat — samo mogućnost.
A mogućnost, očigledno, nije dovoljno atraktivna.
Dok se laboratorije bore za grantove, fabrike oružja rade u tri smjene. Dok naučnici pokušavaju objasniti kako nastaju zvijezde, političari objašnjavaju zašto nam treba još projektila.
I svi, nekako, razumiju ovu drugu priču bolje.
Možda zato što je jednostavnija.
Lakše je objasniti neprijatelja nego beskonačnost.
Lakše je prodati strah nego radoznalost.
I tako dolazimo do tačke gdje ulaganje u budućnost postaje luksuz, a ulaganje u uništenje – standard.
Nije problem u tome što nemamo novac.
Novca ima.
Gdje ide novac?
Problem je gdje ide.
I još veći problem je što smo se navikli na to.
Navikli smo da je normalno da se trilijarde troše na načine koji ne stvaraju ništa novo, nego samo unapređuju načine na koje možemo uništiti ono što već postoji.
I onda se pitamo zašto stojimo u mjestu.
Zašto nema velikih iskoraka.
Zašto nema revolucija u nauci kakve smo očekivali.
Odgovor je jednostavan.
Ne možete graditi budućnost ako stalno investirate u njen kraj.
